130. GODINA OD ROĐENJA HELEN KELLER (1880.-1968.)

OBLJETNICE

Slijepa sam, ali vidim; gluha sam ali čujem

Živjela je u mraku i tišini, ali je pronašla načine kako doživjeti svijet oko sebe

Prije 130 godina. 27. lipnja 1880., u gradiću Tuscumbiji. u sjevernoameričkoj državi Alabami, rođena je Helen Keller, sli­jepa i gluhonijema američka književnica, koja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća poslala uzorom i simbolom upornosti u svladavanju tjelesnih nedostataka. Na taj je način pružala potporu i ohra­brivala sve one koji su dijeli­li sličnu sudbinu te impresio­nirala ne samo stručnu, nego i širu javnost.

Helen Keller je bila zdravo dijete. U dobi od 19 mjeseci oboljela je od upale moždane ovojnice i jedva je preživjela. Posljedica bolesti bio je trajni gubitak vida, sluha i govora. Od sedme godine roditelji su se pobrinuli za njezinu stalnu stručnu poduku. Angažira­li su mladu učiteljicu Annu Sullivan (1866.-1936.) koja je također u djetinjstvu imala problema s vidom i pohađala Perkinsonovu školu za slije­pe. Ondje je bila zajedno s Laurom Bridgman (1929.-1889.), prvom poznatom učenicom dr. Samuela G. Howea, koja je kao i Hellen Keller, u drugoj godini živo­ta nakon bolesti ostala slije­pa i gluhonijema. Anna Sullivan je primijenila metode podučavanja Laure Bridgman. Davala bi Helen predme­te da ih opipava, a istodobno je u nje­zinu slobodnu ruku prstima otkucavala njihove nazive.

Nesvakidašnja marljivost učenice i iznimno strpljenje učiteljice urodili su nesvakidašnjim i iznimnim rezultatima. S deset godina Helen je. potaknuta pričom o gluhonijemoj Norvežanki Ragnhild Kaata, pokušala proizvoditi oralni govor. Također je mogla ra­zumjeti ljude koji nisu znali ni abecedu prstima niti Braillevo pismo. Uspijevala je to dodirom njihovih pokreta usnama. Provodila je puno vremena u Perkinsonovu institutu, čiji je voditelj Michael Anagnos godinama pratio njezin napredak te pisao ide­alizirane i katkad pretjerane izvještaje o njezinim uspje­sima. Nakon što je u jednom od svojih izvještaja objavio Heleninu priču, za koju se kasnije ispostavilo da je vrlo slična već objavljenoj priči Margaret Canby. Anagnos se osjećao prevarenim i s vre­menom se distancirao od He­len Keller i njezine učiteljice Anne Sullivan.

Epizoda s plagiranom pri­čom povoljno se razriješila i nije obeshrabrila Helen u želji za daljnjim obrazova­njem i učenjem. S 14 godina upisala se u specijalnu školu za gluhu djecu u New Yorku, gdje se na iznenađenje mnogih, posvetila upravo učenju jezika. Od 1900. do 1904. godine studirala je strane jezike i povijest na Radcliffe Collegu u Bostonu, a specijalizirala se za engle­sku književnost. U vrijeme studija nastaju i prva njezina djela. Pomoć u pisanju pru­žao joj je mladi harvardski apsolvent John Macy, bu­dući suprug učiteljice Anne Sullivan.

Autobiografska knjiga Po­vijest mog živola (1902.) postala je pravi bestseler i pre­vođena je na mnoge jezike. Upoznala je mnoge poznate osobe svoga vremena, a neki od njih smatrali su je pra­vom heroinom. Tako je Mark Twain jednom rekao da su dva  najzanimljivija karaktera 19. stoljeća Napoleon i Helen Keller ili pak da je ona najveća žena nakon francu­ske nacionalne heroine Ivane Orleanske.

Živjela je u mraku i tišini, ali je pronašla načine kako doživjeti svijet oko sebe. Znam da je svijet koji vidim svojim prstima živahan, ša­ren i zadovoljavajući, napisala je. 0 ljudima koje je sretala puno su joj govorile njihove ruke, što je vrlo pro­nicljivo opisala: Ruke ljudi, koje srećem na mome putu govore sa mnom bez riječi. Jedne od tih ruku djeluju od­vratno, dok u drugima osje­ćam toplinu, koja na mah zagrijava moje srce. Takav je dodir ruke nekog malog dje­teta, jer u njemu za mene ima više sunčane svjetlosti nego za nekog drugog. Srdačan pozdrav ili kakvo prijateljsko pismo uvijek mi čine istinsko zadovoljstvo. Sretala sam ljude, koji su toliko daleko od radosti, da mi se je, kada sam stisnula njihove ruke. Či­nilo, kao da sam se rukovala sa sjeveroistočnom burom.

Uz književni rad Helen Keller je bila aktivna u Ame­ričkoj zakladi za slijepe, ra­dila je na prosvjećivanju i senzibiliziranju javnosti za probleme slijepih i gluhonijemih te na poboljšanju dr­žavne brige za slijepe. U toj je misiji obišla četrdesetak zemalja. Za svoj je rad dobi­la brojna priznanja i počasne titule.

Nakon smrti Anne Sulli­van 1963. godine živjela je s Polly Thomson, a zatim s Winifried Corbally. Počet­kom 60-ih godina povlači se iz javnosti. Umrla je 1. lipnja 1968. u 88. godini života. Potkraj svog neobičnog i uzbudljivog života izjavila je: Slijepa sam, ali vidim; gluha sam ali čujem.

Priredila Štefka Batinić

Školske novine, 15.6.2010.

for download software click here visit mac software site softwareunlim.net visit site