Ero s onoga svijeta

Skoro svaki klinac (u mojem slučaju je tako bilo) želi postati policajac, vojnik ili vatrogasac; no mentalnim i fizičkim razvojem, uočava i doživljava svijet oko sebe na sve suptilniji način, otkriva više mogućnosti koje mu pruža, pokazuje mu svoju ljepšu, ali i onu drugu stranu. Želje za budućom profesijom mu se šire i tako usmjerava svoje školovanje čime i trasira put kojim će ići kroz život.

Osobno smatram kako su čovjekovo zdravlje i mir osnovni preduvjeti razvitka, i duhovnog i materijalnog, kako samog pojedinca, tako i cijele društvene zajednice. Pod ratnim stanjem pojedinac je neopravdano nebitan; npr. nema mjesta u bolnici - "zato što je rat", nema posla - "zato što je rat", nema nastave u školama - "zato što je rat", odgovor je koji nikako ne drži vodu, nadalje - zapostavlja se populacija s posebnim potrebama i svi postaju bešćutni i tvrdokorni na apele pomoći ili na tuđu nevolju. Pri tom ne mislim na Domovinski rat koji nam je bio nametnut (op.a.). U ratno se doba ne razvija ni znanost, niti umjetnost, nema adekvatne socijalne skrbi; to je vrijeme kada caruju kriminal i korupcija! Treba poštovati ratne heroje i vojskovođe i podariti im odlikovanja i priznanja za herojstvo i požrtvovnost (kraljevi Tomislav, Zvonimir, ban J.Jelačić, general Ante Gotovina...), ali isto tako treba vrednovati i ljude poput: Josipa Runjanina i Antuna Mihanovića - skladatelja i tekstopisca hrvatske himne; Josipa Jurja Strossmayera - hrv. biskupa, osnivača JAZU-a (danas HAZU op.a.), hrvatskog sveučilišta 1874.g., čovjeka koji je unaprijedio znanost, književnost i umjetnost u našoj domovini; kipara Ivana Meštrovića; Karlovčane braću Seljan - Mirka i Stevu koji su istraživali u znanstvene svrhe, prvo po Africi a zatim i u Južnoj Americi; Antuna Gustava Matoša književnika iz Tovarnika; Stjepana i Antuna Radića; gospođu Zlatu Bartl iz Koprivnice koja je stvorila Vegetu; pjesnika Dragutina Tadijanovića. Nobel koji je izumio dinamit, najbolji je primjer. Nesretnik ni sam nije bio svjestan u koje će se svrhe njegov izum uporabljivati, te je vjerojatno zbog grižnje savjesti, ustanovio jednu od najpoznatijih zaklada koja svake godine imenuje dobitnike nagrada na raznim društvenim i prirodnim znanstvenim područijima. Konačno, kako se osjeća svako od nas kada nekome pomogne, a kako kada se s nekim porječka ili posvađa.

Dakle, nije problem držati pušku u ruci, pitanje je hoće li me za to obučiti kompetentan kadar. Prijatelji svjedoče kako su morali u dva sata iza ponoći istjerivati mrak iz sobe, zatim izaći van i pomicati spavaonicu, jesti grah s vilicom (?!) itd. Najneprihvatljivije je što se odora i donje rublje ne mogu oprati u vojarni već ročnik skoro svaki tjedan mora ići kući to obaviti. Ako znamo da za to vrijeme ročnik ne može zarađivati, jasno je da pada na teret roditeljima. Sve navedeno nije, po meni, ni uopla strašno, koliko su zastrašujuća samoubojstva ročnika. Pitam se što je nagnalo te mlade ljude da si oduzmu život?

S druge pak strane, iz dana u dan sve je više vršnjaka civilno odsluživalo vojni rok. Njihova su iskustva bila uglavnom pozitivna. Tako sam i ja odvagnuo da ću neposrednije ljudima oko sebe pomoći služeći u nekoj instituciji, pitanje je samo bilo u kojoj...

Kako sam odabrao Hrvatski savez slijepih

Nitko iz moje sredine (obitelj, rodbina, prijatelji), pa čak i šire kao što je susjedstvo, nije slijep. Tako da sam prvi kontakt ostvario u Savezu. Kako studiram novinarstvo, temeljito čitam novine i dosta često sam nailazio na napise o aktivnostima slijepe populacije to mi je bio prvi signal da se radi o dinamičnoj i aktivnoj zajednici. Nisam se prevario! Ulazeći u Savez najviše sam strepio da u nastupnom razgovoru nehotice nekoga ne uvrijedim. Kucam na vrata i upoznajem se s Marom i Jasenkom, obrazlažem zašto sam došao, za nekoliko trenutaka u ured ulazi i tajnik; kako je razgovor odmicao, bio sam sve opušteniji i slobodniji u izražavanju - posao je sklopljen, samo se čeka rješenje komisije iz ministarstva. Odsluženje sam započeo 09. svibnja i tada sam se upoznao i s ostalima; ročnikom Tomislavom koji je već bio pri kraju odsluženja, on mi je objasnio prirodu i opseg zaduženja. U računovodstvu sam upoznao nasmijane i dobro raspoložene Dunju i Danicu. Alfa i omega u cijeloj je zgradi, a ne samo na prvom katu gdje je smješten Savez, Marijan - uvijek pri ruci kada trebate pomoć. Za zafrkanciju uvijek spreman Vlado, posebno voli kurit kolegice. Ratko predstavlja staru kavalirsku, kako se kaže, bečku školu. Mlađu ekipu čine: Vinka - vedra, radišna i nasmijana, te prezaposleni Mario, Karmen i Danko. Odmah sam s ekipom našao zajednički jezik, pristup prema meni od tajnika do Veronike je bio korektan. Poslije sam upoznao i predsjednika saveza - Miroslava Bebeka, imenjaka Kovača (na njegovu inicijativu je i nastao ovaj članak), te gospodina Borozana - svojevrsnog kroničara, on u svojim pjesmama spominje mnogobrojne zgode i nezgode slijepih.

Već nakon par dana, upoznao sam našu kuglačku reprezentaciju, vozio sam ih u Rijeku na Europsko prvenstvo u kuglanju. Bio sam oduševljen atmosferom, zahvaljujući gromoglasnim i srčanim navijanjem naši su postigli super rezultat.

Da život slijepih osoba ima i vedriju stranu, shvatio sam u Premanturi - prekrasnom odmaralištu potpuno prilagođenom slijepima s prekrasnom plažom.

Nije ni čudno da su članovi europske komisije za zapošljavanje, nakon sastanka koji je održan tamo, bili oduševljeni; sada se već raspituju bi li mogli na ljeto doći i u privatnom angažmanu. Iz Ministarstva turizma bi mogli dosta naučiti kako se prezentiraju strancima prednosti Hrvatske. Naravno, to je sve postignuto predanim radom, aktivnim kontaktima s ljudima u ministarstvima i nižim instancama vlasti. Taj afirmativan stav ljudi u Savezu me oduševio, ništa se nikoga ne moli, već se za sve izbore. Podatak vrijedan spomena je i da HSS uredno i bez dugovanja podmiruje svoje obveze. Kada sam nosio dokumentaciju u Poreznu upravu, javljali smo se na neki natječaj, zaposlenik se nije prestao čuditi - "Pa vi sve uredno plaćate, to je stvarno iznimka!"

Bilo mi je zadovoljstvo, pa i čast, odslužiti civilku u Hrvatskom savezu slijepih, najbolja potvrda jest činjenica da nisam iskoristio do kraja ni one slobodne dane koji su mi zakonski pripadali.

Antun Bertić