Kako je bilo na civilnoj službi u Hrvatskom savezu slijepih
Kada sam još kao klinac shvatio da me odlazak u vojsku plaši, deprimira i čini besmislenim, nisam ni sanjao kako će sve to jednoga dana i završiti. Vojna obveza stajala je u svim mojim adolescentskim godinama preda mnom kao nerješiv problem. Na samoj regrutaciji nisam želio iz sebe praviti budalu, iako sam se divio svima onima koji su to učinili. Nekoliko godina poslije, aktivirajući se sve više u mirovnim civilnim inicijativama, otkrio sam i prigovor savjesti. On se savršeno uklopio u moj svjetonazor. Problem prisilnog služenja vojske barem je u magli dobio alternativu - postoji nešto što se zove civilna služba. Kako sam sve više rastao okružen stvarnim pričama žrtava rata, a u svakodnevnici živio i studirao u ratnoj i postratnoj atmosferi, s vremenom mi je civilno služenje postajalo sve bliže i bliže. Jednoga dana više nije bilo sumnje. Ma kakva vojska! Odoh ja zauvijek u civile...
Na zahtjevu za civilnu službu napisao sam da želim služiti u Hrvatskom savezu slijepih. Motiv mi je bio da je to trenutno jedina nevladina organizacija u kojoj je dopuštena civilna služba. Nisam prije toga nikada stupio u kontakt ni s jednom slijepom osobom. Znao sam da je Homer bio slijep, slušao glupave viceve o Rayu Charlesu i mikrofonu i razmišljao o slijepima kao o ... ma zapravo, nisam uopće razmišljao o tome.
Prvog dana u Hrvatskome savezu slijepih ni sam nisam znao kako se ponašati s rukama i pogledima kada mi je tajnik ukratko predstavljao što i kako se u Savezu radi.
I polako su krenuli dani moje službe, a sa svakim danom sve dublje i dublje sam uranjao u jednu veliku novu kulturu življenja - kulturu svakodnevice slijepih ljudi u mojoj domovini. Već nakon nekoliko tjedana izgubio sam razliku između slijepih i onih koji to nisu u Savezu. Uključivao sam se sve više u konkretnije aktivnosti vezane uz razvoj Hrvatskog saveza slijepih i nadam se da sam barem malo pridonio nekim pomacima. Otkrio sam kako su i slijepe i slabovidne osobe dobri sportaši, kako mogu i slijepi biti pripiti i pjevati da ih se čuje na ulicu. Također sam otkrio visokoprofesionalne ljude koji pokušavaju ispraviti pogreške koje društvo čini ljudima s posebnim potrebama. Bilo je i onih manje profesionalnih, ali ipak sa žarom prisutnih u raznim aktivnostima Saveza.
Meni osobno bilo je važno da su ljudi u Savezu prepoznali i moju potrebu za mojim prekobrojnim aktivnostima vezanim uz civilnu politiku. Cijelo vrijeme civilne službe puno sam radio i na pravnim regulativama vezanim uz civilnu službu, a vrlo brzo je ispalo da raditi civilnu politiku za ljudska prava svakako uključuje i rad na zakonima vezanim uz slijepe. I danas se sjećam kako smo kolega i ja, s punim plastičnim vrećicama lobirajućih pisama, uletjeli u Sabor, razdijelili pisma saborskim zastupnicima i umalo bili izbačeni. Ali kao i u filmu, sve je dobro završilo.
Upoznao sam pojedine ljude sa silnim energijama koji spremno godine svoga života ulažu u rad koji bi trebao ispraviti brojne zakonske nepravde koje još uvijek pogađaju slijepe osobe. Svi ti procesi odvijaju se vrlo sporo, a iz vlastitog iskustva znam da strahovito iscrpljuju ljude i zato sam bio još zadivljeniji činjenicom da se neki i uz to ne predaju.
Mojih 10 mjeseci teklo je na trenutke prebrzo, a na trenutke sporo. U tome vremenu događale su se mnogobrojne stvari i vjerojatno, kada bih imao vremena, mogla bi se o tome napisati jedna debela knjiga. I budući da svoj život doživljavam kao spektar raznih, ne nužno i logično povezanih, aktivnosti, i ovoj se polako približavao kraj. Kao da sam u deset mjeseci prodrmao svoj život s još jednim neponovljivim vrijednim iskustvom. Uvjeren sam i danas da sam to vrijeme proveo mnogo korisnije i kreativnije nego što bih to mogao učiniti u bilo kojoj vojsci na ovome svijetu. I što je najvažnije, nije da sam ostao bez famoznih "priča iz vojske". Kao što sam već spomenuo, mogao bih napisati knjigu o "sjećanjima iz vojničkih dana". Ali ne želim biti nepristojan i daviti druge svojim vojničkim pričama kao što puno njih gnjavi mene. Doživljene priče u Hrvatskom savezu slijepih ostavile su u meni zasigurno tragove koji će mi ostati do kraja života. I uvijek spominjem da je glavna razlika što vojnik nakon vojske ne baš s radošću prolazi kraj svoje vojarne, dok ću ja kada prođem pokraj svoje u Draškovićevoj 80, zasigurno stati, pokucati na vrata i s veseljem vidjeti lica kojima ću se obradovati, a vjerujem da će se i ona obradovati meni.
U svojoj civilnoj službi nisam naučio ništa o oružju. Znam voziti auto, ali ne znam voziti tenk. Ne znam bacati bombu, ne znam se prišuljati neprijatelju. Ja se ne znam obraniti oružjem. Ali ono što sada znam je da me u mojoj zemlji okružuje 5.500 slijepih osoba koje su do sada bile moji nevidljivi sugrađani i sugrađanke. Pa iako nisam naučio kako se prišuljati neprijatelju, naučio sam prići bez predrasuda slijepoj osobi i prevesti je preko ceste i popiti s njom piće. Za mir!
Gordan Bosanac
