POVIJESNI PREGLED RJEŠAVANJA DOPLATKA ZA POMOĆ I NJEGU

Antun Kovač, prof.

Uvodne napomene

U ovom izlaganju vrijeme od gotovo 50 godina, od 1958-2005. godine, u kojem ćemo ukratko pratiti zakonsku regulativu doplatka za pomoć i njegu slijepih osoba, uvjetno sam podijelio u tri razdoblja, a što se gotovo slučajno poklopilo s fazama razvoja političkog sustava. Prvo razdoblje trajalo je od 1958-1971. i o njemu ćemo ponajviše govoriti, ne samo zato da bismo se podsjetili na vrijeme koje nam je najdalje, već i zato da bih pokazao, kako su pojedina zakonska rješenja koja su se tada počela primjenjivati bila, po mojem mišljenju, humanija nego što su to mnoga u današnjem zakonodavstvu, bez obzira na to što se Hrvatska i kroz svoj najviši državni akt, tj. Ustav deklarira kao socijalna država i što se na svim političkim razinama tvrdi kako se u odnosu na osobe s invaliditetom postupa prema najvišim standardima EU-a.
Drugo razdoblje uklapa se u period od 1972-1990., a odlikuje se ustavnom reformom, decentralizacijom zakonodavstva i, s obzirom na našu temu, širenjem kruga korisnika doplatka za pomoć i njegu.
U trećem razdoblju od 1991-2005. Hrvatska je već samostalna država s vlastitim zakonodavstvom koje se postupno izgrađuje i širi na sve oblasti društvenog i gospodarskog života, s tim da se u početku još uvijek primjenjuju i zakoni bivše države. Za našu temu najvažnije je to da se pravo na doplatak za pomoć i njegu slijepim korisnicima već od samog početka funkcioniranja samostalne države Hrvatske počelo drastično sužavati. Pitamo se zašto? U ovom izlaganju odgovore, osim u vidu mišljenja pristaša novog mirovinskog osiguranja, nećemo davati.

Prvo razdoblje od 1958-1971.

Doplatak za pomoć i njegu slijepim se osobama kao zakonsko pravo priznaje od 1959. godine na temelju Zakona o invalidskom osiguranju. Do tada su zaposleni slijepi neko vrijeme posredstvom republičke organizacije, a preko svojih gradskih, kotarskih i općinskih organizacija slijepih, dobivali regres u visini od 3500 tadašnjih dinara, a prije toga i novčanu naknadu do visine propisane minimalne plaće u slučaju da im je plaća bila manja od minimalne. Donošenjem spomenutog Zakona ustanovljavao se zapravo novi sustav invalidskog osiguranja za cijelo područje bivše jugoslavenske države, a za temu o kojoj ovdje govorimo, uz ovaj Zakon, donijet krajem 1958., s izmjenama i dopunama iz 1959., 1962. i 1965. godine, značajan je još i Osnovni zakon o invalidskom osiguranju donijet 1965. s izmjenama i dopunama iz 1966., 1967. i 1969. godine. Što se tiče naše teme, ova dva zakona se međusobno bitno nisu razlikovala.

Zakoni određuju osigurane rizike i to: invalidnost, tjelesno oštećenje od najmanje 30%, neposrednu opasnost od nastupanja invalidnosti u vezi s radom na određenom radnom mjestu, potrebu za stalnom tuđom njegom i pomoći, nesposobnost djeteta za samostalni život i rad.
Potreba za stalnom tuđom njegom i pomoći je osigurani rizik kojim su bili osigurani invalidi rada prve kategorije invalidnosti i zakonom određeni osiguranici, ako se kod njih na temelju nalaza i mišljenja invalidske komisije utvrdila potreba za stalnom tuđom njegom i pomoći od strane druge osobe, neovisno o tome je li se radilo o članu obitelji ili drugoj osobi. Među te osiguranike pripadali su po zakonu i slijepi zaposlenici.

Napomena: polazne osnove Zakona o invalidskom osiguranju nisu bile samo socijalno ekonomske, već i socijalističko humanističke, jer se u cjelini vodilo računa o stanju u kome se nalazio invalid rada. Glavno je načelo na kojem se temeljio novi sustav invalidskog osiguranja bilo:
omogućavanje invalidima rada osposobljavanje za rad i njihov povratak u aktivni ekonomski i društveni život uz brigu zajednice.

DODATAK ZA TUĐU POMOĆ i NJEGU kao zakonsko pravo na temelju Zakona o invalidskom osiguranju pripadao je invalidima rada prve kategorije invalidnosti, osiguranicima koji su stupili u radni odnos kao slijepi, kao i onim osiguranicima koji su za vrijeme radnog odnosa, uslijed bolesti ili povrede, postali slijepi.
Invalidu rada prve kategorije pripadalo je pravo na ovaj dodatak kada se komisijskim pregledom ustanovilo da mu je za izvršavanje temeljnih životnih potreba bila nužno potrebna stalna pomoć i njega druge osobe u vrijeme nastupanja invalidnosti ili pak u slučaju nove invalidnosti. Pravo, dakle, nije bilo vezano za postojanje istog uzroka invalidnosti po kome je invalid stekao invalidsku mirovinu, već se to pravo moglo steći i ako je potreba za tuđom njegom i pomoći nastala kasnije, u svezi s nekim drugim uzrokom.
Osiguranik koji je stekao pravo na dodatak za pomoć i njegu zadržavao je i dalje to pravo ako je stekao pravo na invalidsku mirovinu ili pravo na profesionalnu rehabilitaciju, odnosno na zaposlenje.
Invalidima rada se dodatak za pomoć i njegu određivao u visini prosječnog iznosa mirovinske osnovice osiguraničkog razreda, dok je za osiguranike koji su to pravo stekli kao slijepi iznosio 60% iznosa mirovinske osnovice XX osiguraničkog razreda.
Odredbe o pravu na dodatak za tuđu pomoć i njegu, donošenjem Osnovnog zakona o invalidskom osiguranju, nisu se bitno mijenjale. Ukinut je bio samo dotadašnji način određivanja iznosa ovog davanja, a pravo određivanja njegove visine dano je u nadležnost skupštinama republičkih, odnosno pokrajinskih zajednica socijalnog osiguranja.
Kasnijim izmjenama, donijetim u 1967. godini, pravo na ovaj dodatak bilo je prošireno i na one osiguranike - slijepe, koji su stekli pravo na starosnu mirovinu. Uvedeno je bilo i ograničenje u pogledu uživanja ovog prava: pravo na dodatak nije pripadalo uživaocu ako se nalazio u bolnici ili nekom drugom zavodu stacionarnog tipa duže od 30 dana.
Po propisima iz 1958. godine, stvari iz invalidskog osiguranja u prvom stupnju rješavali su kotarski zavodi za socijalno osiguranje, a kasnijim izmjenama komunalni zavodi za socijalno osiguranje.
Kada je za rješavanje prava iz invalidskog osiguranja bilo potrebno prethodno utvrditi invalidnost i preostalu radnu sposobnost, postojanje opasnosti od nastupanja invalidnosti, tjelesno oštećenje, postojanje potrebe za tuđom pomoći i njegom od strane druge osobe - nadležni zavod za socijalno osiguranje je ove činjenice utvrđivao na temelju nalaza, ocjene i mišljenja invalidskih komisija, koje su bile stručni organi socijalnog osiguranja.


Drugo razdoblje od 1972-1990.

Saveznim Zakonom o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja iz 1972. godine pravo na dodatak za pomoć i njegu nije predviđeno kao osnovno pravo. Mogućnost ostvarivanja ovog prava predviđaju zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja formirane na razini republika i pokrajina kao rezultat ustavne reforme od 1971-1974. Dakle, razrada i provođenje prava na doplatak u nadležnosti je republika i pokrajina, odnosno prije svega, samoupravnih interesnih zajednica mirovinsko-invalidskog osiguranja radnika, poljoprivrednika, samostalnih privrednika itd. Za razliku od propisa koji su važili prije 1972. godine, krug osoba kojima se priznaje ovo pravo prilično je proširen. U Hrvatskoj ovo pravo pripada osiguranicima koji su potpuno nesposobni za rad, a u drugim zajednicama pravo na dodatak za tuđu pomoć i njegu priznaje se i invalidima II. i III. kategorije. Pored slijepih, u Hrvatskoj se ovo pravo priznaje i oboljelima od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih oboljenja, oboljelima od cerebralne ili dječje paralize kod kojih postoji funkcionalni poremećaj zbog kojeg se ne mogu samostalno kretati, kao i osiguranicima kod kojih, uslijed bolesti ili povrede, postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez upotrebe invalidskih kolica.
Što se tiče slijepih osoba, pravo na doplatak za pomoć i njegu u ovom razdoblju nisu imali samo zaposleni u društvenom sektoru, već i poljoprivrednici i samostalni privrednici, te civilni i vojni invalidi rata i žrtve rata prema posebnim propisima. Pravo na doplatak za pomoć i njegu u ovom razdoblju ostvarili su i mnogi slijepi, koji ovaj dodatak nisu mogli ostvariti prema važećim propisima - "uglavnom nezaposlene i starije slijepe osobe" i to odlukama općinskih samoupravnih interesnih zajednica socijalne zaštite, na poticaj i uz aktivno zalaganje mnogih općinskih i međuopćinskih udruženja slijepih.
Visina doplatka u Hrvatskoj je bila različita, ovisno o tome je li korisniku bila neophodna stalna pomoć i njega druge osobe u punom ili smanjenom opsegu, s obzirom na mogućnosti osiguranika za obavljanje osnovnih životnih potreba. Ako je npr. korisniku utvrđena potreba stalne pomoći i njege druge osobe u punom iznosu, onda je dodatak iznosio 80% od graničnog iznosa najnižeg mirovinskog primanja.
Visina doplatka određivala se samoupravnim općim aktom zajednice, npr. Statutom Zajednice mirovinsko-invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, a od 1983., kada je donijet Zakon o mirovinsko-invalidskom osiguranju (NN. 26/83.), i zakonom.
Ne ulazeći dalje u razradu i pojašnjavanje ostvarivanja prava na doplatak za pomoć i njegu kao opću karakteristiku istaknuo bih samo da se radilo o pravnom institutu koji je reguliran u većem broju propisa u osnovi na isti način (s malim brojem specifičnosti za pojedine kategorije korisnika tog prava).


Treće razdoblje od 1991-2005.

Nakon osamostaljivanja Hrvatske pravo na doplatak za pomoć i njegu postupno je sužavano, kako po broju korisnika, tako i po visini doplatka, ali što je i najvažnije, i s obzirom na sustav u kojem se ostvaruje. Tako su ovo pravo među prvima izgubili oni slijepi koji su ga ostvarivali kroz sustav socijalne zaštite (Zakon o socijalnoj zaštiti iz 1991.) Ostvarivanje prava, nadalje, uvjetovano je imovinskim cenzusom, odnosno ukupnim primanjima po članu obitelji. Najviše je, međutim, slijepe Hrvatske pogodilo to što je doplatak za pomoć i njegu za sve nove korisnike, osim za branitelje iz domovinskog rata, koji ovo pravo ostvaruju prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz domovinskog rata iz 1994., 1995. i 2004. - izmješten iz sustava mirovinsko-invalidskog osiguranja u sustav socijalne skrbi. Konačno, reformom sustava mirovinskog osiguranja iz njega se potpuno gubi oznaka invalidsko osiguranje, a zadržavaju se samo stečena prava korisnika koji su ta prava ostvarili prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji su važili do 1. siječnja 1999. i osiguravaju se i nakon toga dana u istom opsegu te se usklađuju prema članku 86. Zakona (Zakon o mirovinskom osiguranju "NN.102/98.) Zagovornici novog sustava mirovinskog osiguranja koje se tek stvaralo sužavanja prava na temelju mirovinsko-invalidskog osiguranja pravdali su na sljedeći način (citiram prema monografiji "80 godina mirovinskog osiguranja u Hrvatskoj"): "Mirovinski propisi koji su se primjenjivali do 31. prosinca 1998. a koji su bili preuzeti iz zakonodavstva bivše države, odražavali su značajke vremena i sustava u kojem su nastali. Zbog toga nisu bili usklađeni s novim gospodarskim i pravnim sustavom, a također su uređivali prava iz mirovinskog osiguranja na način koji je financijski neodrživ i koji potiče rano umirovljenje i visoki rast mirovinskih izdataka.
Neke značajke tih propisa bile su: niske dobne granice i blagi uvjeti za ostvarivanje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, široka prava iz invalidskog osiguranja, neusklađenost ulaganja i primanja iz mirovinskog osiguranja te niz izuzetaka i beneficija za određene skupine osiguranika."
Uz sve nabrojane negativne karakteristike sustava u kojem se ostvaruje pravo na doplatak za pomoć i njegu u RH, a ima ih još, želim samo ukazati i na jednu pozitivnu, koja je nastupila donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi donijetim 12. lipnja 2003. čl.23.:
1.Pravo na doplatak za pomoć i njegu u punom iznosu, iako je prihod po članu obitelji, odnosno prihod samca, veći od prihoda utvrđenog u članku 41 ovoga Zakona ima: (i sada se nabrajaju osobe)...slijepa, gluha i gluhoslijepa osoba koja nije osposobljena za samostalan život i rad.
2. Pravo na doplatak za pomoć i njegu u smanjenom iznosu, iako je prihod po članu obitelji, odnosno prihod samca veći od prihoda utvrđenog u čl.43 ovoga Zakona, ima: (nabraja) ...slijepa, gluha i gluhoslijepa osoba koja je osposobljena za samostalan život i rad."

Povijesni prikaz ostvarivanja prava na doplatak za pomoć i njegu slijepih u Hrvatskoj završit ću konstatacijom da je i Hrvatski savez slijepih ovom povijesnom tijeku dao značajan obol inicijativama, prijedlozima, tumačenjima i zalaganjima da bi ovo pravo slijepih, koje je svakako jedno od najvećih civilizacijskih stečevina, bilo što bolje shvaćeno, prihvaćeno i ostvarivano. Jesmo li i koliko smo u tome uspjeli pokazat će i ovaj skup kao i vrijeme koje dolazi i koje će nas kad-tad približiti ili, još bolje rečeno, izjednačiti sa standardima razvijenih zemalja EU.

U Zagrebu 25. rujna, 2005-09-30

for download software click here visit mac software site softwareunlim.net visit site