RIJEČ SLIJEPIH - godište 31., broj 15

1. PROČITAJTE S UREDNIKOM:

Sjećanjem na još jednog našeg preminulog člana započinjemo novi broj Riječi slijepih. Naime, dana 19. svibnja 2004. u Vinkovcima, umro je nakon kratke i teške bolesti Dane Palijan, promicatelj prava za bolji i dostojniji život svih slijepih i slabovidnih osoba.
U povodu obilježavanja 58. obljetnice djelovanja Hrvatskog saveza slijepih, u utorak 15. lipnja svečano je otvoren adaptiran i proširen prostor Edukacijsko-rehabilitacijskog kampa slijepih "Premantura", a tom je prigodom održan sastanak s dopredsjednicom Vlade, Jadrankom Kosor, u želji da je što bolje informiramo o našem položaju i zahtjevima slijepih Hrvatske.
Teško je ljubiti ženu koju su prije tebe neki drugi već izljubili, upoznali joj sve dražesne predjele, opjevali je i opili se njome. Teško je izgovoriti njezino ime, a da ne zamisliš kako su ga drugi izgovarali, kako su njime naslovljavali svoje noći, kako su ga šaputali u nekim ekstaznim trenucima. No ipak, prihvatiš izazov i upustiš se u igre i igrice, zazvoniš na neka vrata koja još nisi otvarao, još jednim detaljem obogatiš život i opereš sve sumnje vječno optimističnim - zašto da ne!
Tako se otprilike osjećam dok ispisujem prve retke Retrovizora, dvomjesečnog pregleda događaja koji su zaokupili osjetljivu pažnju svekolikog pučanstva, pregleda koji bi trebao biti pitak, ali ne pre plitak, sveobuhvatan, ali ne pre detaljan, zanimljiv, ali ne pre hermetičan i stručan. E pa, narode moj, nije to baš lako, tako da se sve manje čudim odustajanju prethodnika, a sve više postajem siguran kako ću i ja nakon godinu-dvije sviralu za pojas, pa neka svira ko nađe dovoljno plesača, tvrdi "naš novi suradnik" Robert Središćak.
Svakom čovjeku koji drži do sebe kritika dobro dođe, i kada je dobronamjerna, pa čak i kada je zlonamjerna. U prvom slučaju saznaš tko ti je prijatelj i tko na pravi način slijedi neku tvoju ideju te ju svojim opažanjima nastoji oplemeniti. U drugom slučaju uvidiš tko ti je neprijatelj i tko ti može stvoriti neprilike ako ga na vrijeme ne spriječiš. Ali, kako odrediti razliku između zdrave i bolesne kritike? - pita se u stalnoj rubrici "Trn u oku" Rolando Butković.
Zakon o javnom bilježništvu pokazao je i dokazao kako je istinita i nažalost vječna ona poznata Krležina rečenica "NI MED CVETJEM NI PRAVICE" I dok vidimo sebe u Europi a pri tom gromoglasno naglašavamo svoju tisućljetnu kulturu još uvijek djelujemo protivno osnovnom načelu suvremenog pravnog poretka čije je polazište zasigurno, jednakost građana pred zakonom - tvrdi Jasenka Janeš-Pasarić u napisu "Nepravedno pravo".
Udruga slijepih Sisak pozvala je socijalne radnike s područja Sisačko-moslavačke županije na susret, koji su zajedno s Udrugom slijepih grada Kutine organizirali u hotelu Panonija u Sisku, a održan je 27. svibnja. 2004., a Danko Tomanić tvrdi da slijepi se s pravom osjećaju degradirajuće.
Dragutin Suden u napisu "Par riječi uz 55. obljetnicu Udruge slijepih Primorsko-goranske županije" kaže da 55. obljetnica u izvjesnom smislu predstavlja okruglu objetnicu, te nam je želja da i našu, oprostite nam na izrazu, sljepačku javnost informiramo o nekim specifičnostima naše udruge.
Novinarski živac Željku Baiću nije dao mira te je iz raspoložive dokumentacije - što na osnovu vlastite pozamašne zbirke članaka o slijepim pojedincima diljem svijeta koji su po nečemu stekli svjetski glas, što na osnovu interneta - sklopio skicu za portret Esrefa Armagana.
Krajem 2002. u Crikvenici je održan susret slijepe i slabovidne mladeži. Među brojnim sadržajima bila je i zabavna radionica u želji da se provjeri maštovitost tih mladih ljudi. Trebali su odgovoriti na pitanje kako bi se osjećali da su životinje. Kako bi u svemu tome bilo nekakvog reda, ispisane su ceduljice s nazivima mužjaka i ženki, predstavnika pojedinih vrsta životinja. Papiriće s nazivom mačka i mačak izvukli su Agata Frokić iz Rijeke i Danijel Varvodić iz Višnjevca. To je bio njihov prvi bliski susret, a što se događalo poslije, otkriva nam Rolando Butković u napisu "Sreća se ne čeka, sreća se traži".
Zadarska je udruga i ove godine svojim članovima i obožavateljima omogućila proljetni izlet od 4. do 6. lipnja, a kako je bilo u Topuskom i Sisku, pročitajte u napisu Mirjane Mrkele.
Od mene toliko. Na kraju vam svima želim da se dobro odmorite i da do sljedećeg susreta napunite svoje baterije za novi broj "Riječi slijepih".


2. IN MEMORIAM: Dane Palijan
Dana 19. svibnja 2004. godine u Vinkovacima, umro je nukan kratke i teške bolesti, promicatelj prava za bolji i dostojniji život svih slijepih i slabovidnih osoba, Dano Palijan.
Rođen je u Rakovici kod Slunja 5. rujna 1936, godine. Zbog prilika koje su nastale početkom 40-tih godina prošlog stoljeća, morao je s roditeljima bratom i sestrama, napustiti rodnu grudu i zaputiti u svijet. Došavši u Srijem, mjesto Lovas, započinje za njega novi način života. Stvaranjem srijemskoga fronta cijela obitelj bi protjerana u Erdevik, tu kao dječak, nesretnim slučajem, igrajući se minom ostaje potpuno bez vida. Započeto osnovno školovanje nastavlja u Zagrebu, u školi "Vinko Bek". Po završetku osnovne škole vraća se u Lovas. U Vinkovcima završava redovnu srednju - upravnu, a potom višu upravnu u Sarajevu. Tijekom školovanja se oženio, te sa svojom suprugom Maricom ima dvije kćeri, Jadranku i Jasminku, Zapošljava se kao telefonist na centrali u Opčini Vinkovci, a potom u Kotara Vinkovci. Udruga slijepih i slabovidnih u Vinkovcima se osniva 1954. godine, da bi se on odmah aktivno uključio u rad te Udruge. Do 1988. godine obavljao je niz odgovornih dužnosti kako na lokalnomu tako i na republičkom, da bi iste godine postao profesionalni tajnik Udruge slijepih i slabovidnih u Vinkovcima. Na toj dužnosti ostaje sve do 1995. godine kada odlazi u zasluženu mirovinu. I kao umirovljenik i dalje radi kao volonter u Udruzi koja pokriva četiri grada Vinkovce, Vukova, Županju i Ilok, odnosno cijelo područje Vukovarsko - srijemske Županije.
Cijeli život je posvetio radu za poboljšanje životnoga standarda slijepih i slabovidnih osoba. Sve svoje znanje i sposobnosti posvetio je pronalaženju slijepih i slabovidnih osoba, uključivanju djece u redovno ili specijalno školovanje, ostvarivanju socijalnih i drugih prava koja takvim osobama pripadaju, nabavci potrebnih tiflotehničkih pomagala koja koriste slijepim osobama u njihovom životu te zbrinjavanje i zapošljavanje slijepih i slabovidnih osoba. Stvorio je takvu Udrugu u kojoj su se svi članovi osjećali ugodno, zaštićeni i sigurni gdje su se uvijek mogli obratili za pomoć i savjet. Napravio je projekt kako i na koji način opismeniti: starije slijepe osobe kako bi im život bio što podnošljiviji i samostalniji. Cijeli je njegov život bio stalna borba, kako za osobnu afirmaciju i kontinuirano dokazivanje, tako još i više za prava i bolji život slijepih. Svojim nemirnim, kreativnim, ali i znalačkim duhom, dokazao je da, slijepa osoba može živjeti punim, stvaralačkim život a donekle i samostalnim. Gotovo da i nema područja na kojim se nije stvaralački potvrdio. Bio je glazbenik amater, uspješan šahist, po potrebi kućni majstor, mudar rukovoditelj, vrlo uspješan telefonist, te naročito vrsni pravnik.
U Hrvatskom savezu slijepih pamtiti će ga kao žestokoga zagovornika akcije i napretka, kao poznavatelja pravnih regulativa, a napose njegovu kreativnost i profesionalnu pravničku usmjerenost. Osim rada u HSS- u, njegova neiscrpna energija osjećala se i na slavonsko-baranjskom području; bio je jedan od glavnih osnivača koordinacije u Slavoniji i Baranji. Radio je na izdavanju časopisa Bilten, kako bi lokalnim vlastima i političkim strukturama ukazao što trebaju učiniti za svoje slijepe sugrađane. Koliko je bio opsjednut kako pomoći slijepima, a osobito mladima, pokazuje i njegov zadnji uradak
"Mali vodič za aktiviste" u Udrugama slijepih kojega je napisao prije bolesti.
Hrvatski savez slijepih gubi neumornog suradnika i rukovoditelja, savjetnika i djelatnika, svjesni smo velike praznine koja njegovim odlaskom ostaje u našim redovima, svjesni smo kolika praznina nastaje u Udruxi u kojoj je radio, a da ne govorimo kolika praznina ostaje u njegovoj obitelji.
Za vrlo uspješan rad, veliku zaslugu ima i njegova supruga Marica kao i njegove kćeri koje su ga neumorno pratile u svim njegovim aktivnostima kao i najtežim trenucima u životu.
Za tako plodonosan, uspješan i samoprijegoran rad dobio je mnogo Priznanja, Diplome, Plakete, Nagrade, Odlikovanja, Zahvalnice i Povelje: kako slijedi:

POPIS PRIZNANJA , PLAKETA I ODLIKOVANJA DANETU PALIJANU ZA DOPRINOS, RAD I DJELO U SAVEZU SLIJEPIH
1. Zlatna bula kralja Bele IV, 16,6.2002.g;
2. Diploma za životno djelo u ostvarivanju ljudskih prava, socijalne slobode i dostojanstva slijepih osoba, Hrvatski savez slijepih, Zagreb, 2001. g.
3. Odlikovanje Predsjednika dr. Franje Tuđmana Redom Danice
Hrvatske, s likom Katarine Zrinske, Zagreb, 27, svibnja 1997,g.; 4. Plaketa za dugogodišnje učešće i doprinos u razvoju i afirmaciji, Organizacija sljepih, Kruševac, 1985.g.;
5. Priznanje i nagrada grada Vinkovaca za dugogodišnji rad u Općinskoj organizaciji Saveza slijepih, u Vinkovcima 13, travnja 1984 .g;
6 Orden republike s brončanim vijencem, ukazom predsjedništva SPRJ za naročite zasluge na polju javne djelatnosti, Beograd, 17.9,1984.
7. Plaketa za 30-godišnjicu Saveza slijepih Slavonski Brod, 14, 11.1984.
8. Plaketa za dugogodišnji rad i suradnju povodom 30. obljetnice osnivanja i rada Saveza slijepih Hrvatske, Općinska organizacija Vinkovci, u Vinkovcima 5.12.1984, godine;
9. Srebrna medalja, u znak priznanja i zahvalnosti, Udruženje slijepih lstre Pula,17.7.1982.g.;
10, Zahvalnica u povodu 20 godina uspješnog rada i suradnje, Kulturno zabavno društvo Udruženja slijepih "Filip Vištijić", u Osijeku, 20. studenog 1981.g;
I1. Zahvalnica povodom 35 godina Saveza slijepih Jugoslavije, na Sjednici održanoj 27.3 1981.g. u Novom Sadu;
12. Diploma za sudjelovanje na oborenom prvenstvu kluba za 1981. godinu, šahovski klub "Polet", Vinkovci, 26. lipnja 1981. g;
13. Diploma povodom 35. godišnjice osnivanja i rada za dugogodišnji rad i suradnju na ostvarivanju zadataka Saveza slijepih Hrvatske, Zagreb, 12 lipnja 1981.g,;
14. Nagrada "Veljko Vlahović", u Zagrebu, 1981.
15, Priznanje povodom 25-godišnjice Saveza slijepih Kruševac, 1955,- 1980,;
16. Diploma za osvojeno treće mjesto na šahovskom turniru povodom 25-godišnjice Udruženja slijepili Vinkovci, 20. listopada I979.g,;
17, Priznanje za dugogodišnji rad i svestranu suradnju, povodom 25 godina Udruženja slijepih Vinkovci (1954.-1979.);
18. Povelja za dugogodišnji rad i značajan doprinos na razvoju sportske rekreacije i psihofizičke rehabilitacije invalidnih osoba, Savez za sport i rekreaciju invalidnih osoba, Općinski odbor, u Vinkovcima 15,6,1979.;
19. Priznanje i jubilarna medalji "Crvenog križa Hrvatske povodom 100-godišnjice postojanja i rada na tlu Hrvatske (1878. - 1978.), Vinkovci 1978.g.;
20. Spomen plaketa, povodom 30 godina postojanja, za dugogodišnji rad i uspješnu svestranu suradnju, Republički odbor Saveza slijepili Hrvatske, Zagreb, 16, lipnja 1976.;
21. Orden rada sa srebrnim vijencem, odlikovanje predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, u Vinkovcima, 28.9.1972.;
22. Plakefa povodom 25 godina osnutka i rada SSH-e, u znak priznanja i zahvalnosti za rad i suradnju na ostvarivanju zadataka Saveza slijepih Hrvatske (1946.- 1971) u Zagrebu, 16. lipnja 1971.;
23.Zahvalnica povodom 25 godina osnivanja i rada Općinskog odbora Saveza slijepih Hrvatske, Vinkovci, 19. studenog 1971; 24. Priznanje za deset godina rada na unapređenju fizičke kulture, Savez za fizičku kulturu Općine Vinkovci, 26.12.1970.g;

Na gradskom groblju u Vinkovcima uz velik broj nazočnih od pokojnog Dane Palijana, u ime Hrvatskog saveza slijepih oprostio se njegov dugogodišnji suradnik Antun Kovač, a u ime Udruge slijepih Vukovarsko-srijemske županije obnašatelj dužnosti predsjednika Udruge Matej Juzbašić.


3. Dopredsjednica Vlade Jadranka Kosor u ERKS-u Premantura:
Ja sam uz vas!

U povodu obilježavanja 58. obljetnice djelovanja Hrvatskog saveza slijepih, u utorak 15. lipnja svečano je otvoren adaptiran i proširen prostor Edukacijsko-rehabilitacijskog kampa slijepih "Premantura". Čast da, na zadovoljstvo svih nas, otvori Kamp pripalo je dopredsjednici Vlade Republike Hrvatske, Jadranki Kosor, a svečanosti su nazočili državni tajnik u Ministarstvu zdrastva i socijalne skrbi dr. Nino Žganec, predsjednici nacionalnih saveza slijepih Bosne i Hercegovine, Slovenije i Madžarske, te predstavnici Centra "Vinko Bek" i ZAPOS-a.
No, prije samog svečanog čina otvorenja održan je jednosatni prošireni sastanak gostiju sa članovima Izvršnog odbora Saveza sa željom da neposredno informiramo dopredsjednicu Kosor o aktualnim problemima slijepih i našim prijedlozima njihova rješavanja.
Na samom početku sve nazočne pozdravio je predsjednik Saveza, Miroslav Bebek, a potom je tajnik Saveza, Ivica Robić, govorio o najvažnijim postignućima slijepih u proteklih 58 godina djelovanja Saveza. Istaknuo je da je još uvijek aktualni prvotni moto da slijepi najbolje razumiju svoje probleme. Naglasio je problem zapošljavanja kao najvažniji za integraciju slijepih u društvo, jer je to jedno od temeljnih ljudskih prava. Vizija ovog kampa je stvaranje pretpostavki za stjecanje različitih vještina kroz koje će se slijepi moći što uspješnije uključiti u društvo. Na kraju je tajnik Robić izrazio svoje zadovoljstvo nedavnom izjavom dopredsjednice Kosor da je dosta bilo okruglih stolova i pričanja, već da treba nešto konkretno učiniti.
Prvi je dopredsjednici Kosor postavio pitanje Rolando Butković. Odnosilo se na iznose dodatka na tuđu njegu i pomoć, a istaknuo je da su načini i kriteriji za njihovo određivanje poprilično nepravedni i da neki njeni iznosi više liče na socijalnu pomoć, te da nisu u funkciji integracije slijepih u svakodnevni život. Istaknuo je i prijedlog Saveza da iznos dodataka za one s ostatkom vida do 2 % bude 50 % prosječne plaće u Hrvatskoj, a za one čiji je ostatak vida od 3 - 5 % bude iznos od 30 % prosječne plaće, te postavio pitanje dopredsjednici je li spremna pomoći u donošenju novog zakonskog rješenja u skladu s našim traženjima.
Nakon što je sve nazočne pozdravila i izrazila svoje zadovoljstvo da nazoči ovom važnom trenutku za sve slijepe, gđa. Kosor istaknula da je stvarno došlo vrijeme za konkretna rješenja, te da je ona uvijek bila uz invalide, pa tako i uz slijepe. Podsjetila je na donošenje zakona o Danu bijelog štapa i o korištenju pasa vodiča za slijepe u javnim prostorima, a čija je jedna od inicijatora bila i ona. Područje zapošljavanja svakako pripada u njenu domenu rada kao dopredsjednice Vlade i svakako će se založiti za donošenje pravednijih rješenja u svezi ovog dodatka. Ovo je svakako, istaknula je Kosor, dio ljudskih prava koja su na ovaj način ugrožena te će se založiti da se do kraja godine nađu neka nova pravednija rješenja. U svezi Zakona o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji, istaknula je da je za svakog problem zapošljavanja pitanje svih pitanja, a posebno slijepima, zbog čega im treba omogućiti da ostvare pravo na rad.
Vicko Sviličić zamolio je dopredsjednicu Kosor da posreduje u administrativnom rješavanju imovinskih odnosa oko našeg bivšeg odmarališta u Drašnicama, kako bismo dobivena sredstva mogli uložiti u daljnje uređenje objekta u Premanturi. Ona je to naravno i obećala.
Đuro Stanić je postavio pitanje o donošenju provedbenih akata Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Na ovo pitanje odgovorio je državni tajnik dr. Nino Žganec, koji je izrazio svoje žaljenje zbog kašnjenja u donošenju ovih provedbenih akata, a do kojih je došlo zbog tumačenja Ministarstva gospodarstva da je donošenje ovih akata u domeni Ministarstva zdrastva i socijalne skrbi, a što je ono osporilo. Do osporavanja je, po Žganecu, došlo više iz simboličkih razloga, s obzirom da se radi o području zapošljavanja koje se odnosi na osobe s invaliditetom. Nakon odluke Središnjeg državnog ureda za upravu, Ministarstvo gospodarstva mora donijeti podzakonske akte koji bi prema tvrdnjama državne tajnice tog ministarstva, gđe. Vere Babić, trebali ugledati svjetlo dana do početka mjeseca srpnja. S ovim mišljenjem složila se i dopredsjednica Kosor istaknuvši da je svako zapošljavanje doista i zapošljavanje pa odnosilo se ono i na osobe s invaliditetom, te da se ne radi ni o kakvoj socijalnoj skrbi. Obećala je da će ovo pitanje biti uskoro i riješeno na nivou koordinacije Vlade.
Miroslav Bebek je postavio pitanje u svezi iznosa i kriterija raspodjele lutrijskih sredstava za programe rada udruga. Državni tajnik Žganec odgovorio je da se za ovu godinu očekuje iznos od 38,8 milijuna kuna od čega će se rasporediti 21 %. 25 % tog iznosa usmjerit će se na građevinske investicije, 20 % na osnovne aktivnosti nacionalnih udruga, 50 % za projekte udruga osoba s invaliditetom i 5 % na aktivnosti koje se odnose na obilježavanje Međunarodne godine obitelji. Odluke o tome mogu se uskoro i očekivati.
Na kraju je ravnatelj Centra "Vinko Bek", Petar Turković, upoznao nazočne sa zabrinjavajućim stanjem u Centru glede financiranja njegova rada, ilustrirajući to činjenicom da je Centru za 50 % smanjen iznos sredstava za dnevnice pedagozima koji skrbe za integrirano školovanje slijepe djece širom Hrvatske, a čime je u pitanje dovedena temeljna zadaća Centra. Na ovaj vapaj gosp. Turkovića dopredsjednica Kosor je obećala da će se založiti za što žurnije rješavanje ovog problema.
I tako su do onih koji odlučuju doprli su naši zahtjevi, molbe i prijedlozi, a za očekivati je da se rečeno i ostvari, jer smo za to dobili konkretna obećanja.

Darko Matić


4. R E T R O V I Z O R
Teško je ljubiti ženu koju su prije tebe neki drugi već izljubili, upoznali joj sve dražesne predjele, opjevali je i opili se njome. Teško je izgovoriti njezino ime, a da ne zamisliš kako su ga drugi izgovarali, kako su njime naslovljavali svoje noći, kako su ga šaputali u nekim ekstaznim trenucima. No ipak, prihvatiš izazov i upustiš se u igre i igrice, zazvoniš na neka vrata koja još nisi otvarao, još jednim detaljem obogatiš život i opereš sve sumnje vječno optimističnim - zašto da ne?

Tako se otprilike osjećam dok ispisujem prve retke Retrovizora, dvomjesečnog pregleda događaja koji su zaokupili osjetljivu pažnju svekolikog pučanstva, pregleda koji bi trebao biti pitak, ali ne pre-plitak, sveobuhvatan, ali ne pre-detaljan, zanimljiv, ali ne pre-hermetičan i stručan. E pa, narode moj, nije to baš lako, tako da se sve manje čudim odustajanju prethodnika, a sve više postajem siguran kako ću i ja nakon godinu-dvije sviralu za pojas, pa neka svira 'ko nađe dovoljno plesača.

GEMIŠTACIJA
Čovjek bi malo o ovome, malo o onome, ali iz svih kutova viri politika, pa se nameće - da prostiš - nadimkom što ga uspješno nosi najstarije zvanje na svijetu, pa eliminira i sebi podčinjava i kulturu, i sport i sve lijepo i zanimljivo što bi moglo zanimati raščitana i raslušana konzumenta ovih redaka. Većina stvari stoji po starom, no budući su neki novi akteri, ajdmo ih malo proroštati i pobrojati.

Bush još uvijek bezuspješno buši po Iraku, a kao glavni rezultat tih i nekih drugih bušotina jest stalno skakutanje cijena sirove nafte, što opet izaziva vrlo osjetne potrese, kako u globalnom, tako i u domaćem gospodarstvu. U okviru akcije "Kupujmo hrvatsko", naša draga INA svako malo neugodno iznenadi svoje potrošače, iako se to na broju parkiranih limenih ljubimaca baš i ne osjeti.

Žrtve smo još jedne globalne akcije koju nitko ne može kontrolirati, a meteorolozi su jedini koji je pokušavaju predvidjeti. Prošlogodišnju sušu zamijenila je čista suprotnost, tako da nam se poljoprivreda naglo prebacuje sa južnog na sve sjevernije voće, pa me ne bi iznenadilo da na poljima Slavonije uskoro sazriju i sibirske jabuke.

Neka mi bude oprošteno to što u sljedećoj rečenici neću znati izgovoriti slovo r, ali informacija je vrlo dragocijena, pa je ne smijem preskočiti. Naime, baš nekako u ovom pejijodu, Sanadejova vlada je svečano obilježila 100 dana uspješnog jada, pa se eto i ja sa jednim dječjim vjtićem pjidjužujem čestitkama. Iako bi se ovo moglo podvesti pod "body language", nije mi namjera procjenjivati našu diplomaciju, tek potencirati i upozoriti na reklamu Radia 101 "ŠKOLA STRANIH JEZIKA - MIJOMIR ŽUŽUL"!

A sad bih mogao malo zapjevati onu staru "plovi barka duboko je more", a vama će odmah na te stihove pred očima i ušima iskrsnuti slike i glasovi iz Sabornice, gdje se jedino ne zna tko je original, a tko kopija, te kako to kopija veleizdaje i ulagivanja međunarodnoj zajednici odjednom biva tako čitana i cijenjena, bez prosvjeda i peticija. I tako, ribolovna zona biva odgođena, ali treba prestati čačkati mečku, jer bi se mogla ponovno uzbuditi ona erogena, pa ćemo opet slušati nadahnute govore Premijera o istjerivanju istine i dugovima što mu ih je ostavila bivša vlast.

U mnogim kišnoproljetnim lutanjima put me nanio u inscenirane, toplije krajeve, gdje sam se naslušao glamuroznih uzdaha i kikota, te napio i najeo stvari kojima još uvijek pokušavam odgonetnuti podrijetlo. Dakle, našao sam se sasvim slučajno na danima afričke kuhinje, što ih je priredio hotel "Dora" u svojem pijeskom nasutom dvorištu, a uz crnačke bubnjeve i gutače plamena. Sve ovo spominjem da bih skrenuo pažnju na dotični hotel, jer daleko je najjeftiniji od svih hotela u Zagrebu, a vrlo ugodan i udoban, što su uostalom iskusili sudionici Trećeg međunarodnog festivala kazališta slijepih i slabovidnih, prošle godine.

Ako nastavim nabrajati sitnice koje su nam ukrašavale ili ugrožavale proteklo dvomjesečje, mogao bih završiti na najgledanijem porniću u Hrvata, a o istom je toliko napričano da je lagano postao horor, tako da ga ovom prilikom ja ne bih dalje razgolićavao, već bi se polako posvetio nekim bližim temama.

NAJVAŽNIJA SPOREDNA STVAR
Često u srednjim ili nekim starijim godinama poželimo "mlado meso", a u tlapnjama i sanjarenjima zamišljamo dobar provod, da ne kažem seks, pa su tako neki od nas razmišljali ispraćajući mladu nogometnu reprezentaciju na Europsko prvenstvo mladih u Njemačku. No, mladost je razočarala, kao što to obično biva i u aluziji s početka podnaslova. Dojam i vanjština su bili više nego dobri, ali igra... E ta je, braco, bila bogu za plakat. Prvo nam istočni susjedi zabiju simbolički nepopularnu tricu, Bjelorusi nam ukradu ražanj kad smo zeca već oderali, a Italija nam kraj živog i zdravog Sanadera uđe u ribolovnu zonu, upeca zlatnu ribicu i ode, slaveći, u Europsko polufinale.

Sad svi, trljajući ruke nakon Danske, čekamo Portugal, taj zenit ovogodišnjeg športskog užitka, taj vjetropirasti nadomjestak za sve loše što nam se u zadnje vrijeme dogodilo. E pa, da bi ugođaj bio potpun, a svi turistički i ini kriteriji virtualno zadovoljeni, dopustite jedno kratko putovanje na zapad Pirinejskog poluotoka i par rečenica o domaćinu Europskog nogometnog prvenstva.

Portugalska kultura vuče svoje korijene još iz prethistorijskih vremena, preko doba Rimljana i maurskih osvajanja. Svi su ti utjecaji vidljivi u bogatom arheološkom naslijeđu, koje uključuje prethistorijske crteže u pećini u Escoralu, središte rimske uprave u Conombrigi, Dijanin hram u Évori te tipičnu maursku arhitekturu u gradovima na jugu Portugala kao što su Olhao i Tavira.

Portugalska umjetnost je kroz stoljeća bila obogaćivana stranim utjecajima, uključujući flamanske, francuske i talijanske. Portugalska geografska otkrića otvorila su zemlju orijentalnim utjecajima, a brazilsko bogatstvo u zlatu i dijamantima potaknulo je raskošno barokno ukrašavanje.

Portugalski je jedan od romanskih jezika. Kao svi ostali jezici iz grupe, i portugalski je direktni nasljednik latinskog, i to svakodnevnog latinskog rimskih vojnika i osvajača, više nego klasičnog latinskog obrazovanih građana Rima.

Portugalski svoju važnost (kao drugi romanski jezik nakon španjolskog, po broju govornika) zahvaljuje prije svega svojoj upotrebi u Brazilu, gdje ga kao službeni jezik govori više od 150 milijuna ljudi. U samom Portugalu govori ga više od 10 milijuna ljudi. Također se procjenjuje da ga u Africi govori oko 4,6 milijuna ljudi te oko 500 000 ljudi u SAD-u.

Portugalska književnost je iznimna po bogatstvu i raznolikosti lirske poezije. Rani kanconijeri svjedoče o školi ljubavne poezije koja se preko jezika proširila i u Španjolsku u vrijeme kada je španjolska lirika još bila nerazvijena. Romansijeri su, s druge strane, bili pod velikim utjecajem španjolskih iako nisu dijelili kasniji interes za herojsko.

Najveća imena suvremene portugalske književnosti su svakako pjesnici Fernando Pessoa i José Saramago, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998. godine s djelom "Ogledi za sljepoću". Ovo književno djelo definitivno ubrajam u bisere svojeg čitalačkog opusa, te ga od srca svima preporučam, a dostupno je i na kasetama knjižnice Hrvatskog saveza slijepih.

Iznimni primjeri portugalske arhitekture uključuju samostan Jerónimos u Lisabonu, u ornamentalnom manuelinskom stilu, lisabonsku katedralu Sé, na kojoj je posebno zanimljivo pročelje s ostacima rimske gradnje, Palaču pravde u Lisabonu, prekrasni primjer stroge gradnje u modernom stilu, zamak i crkvu Convento de Cristo u Tomaru, portugalski kasnogotički samostan Santa Maria da Vitória u Batalhi, granitni Torre dos Clérigos (Klerički toranj) u Portu i romaničku katedralu u Bragi.

Ispričavam se zbog tako puno podataka na tako malom prostoru, ali kad se spomene ova prelijepa zemlja, zaokupe me impresije, jer sam imao prilike i sam boraviti tamo i diviti se ljepotama i svetostima koje malo koja zemlja može ponuditi. Eh, da ne bi pretjerao u nekim ozbiljnim stvarima, završit ću prijedlogom da u nekim disco-arhivima potražite "fado", pa ćete i sami osjetiti okus sunca, vina i oceana.

KONAČNO PRVACI
Iz teško ostvarive želje da postanemo nogometni prvaci, pođimo u sfere gdje je ta želja ostvarena, doduše u puno skromnijem kontekstu, ali zato kroz čitav niz barijera i predrasuda. Naime, nakon prošlogodišnje nagrade za najbolju mušku ulogu na SKAZ-u 2003., koju je dobio jedan od glumaca Dramskog studija slijepih i slabovidnih "Novi život", ove godine je bilo još uspješnije. Najnovija predstava ovog renomiranog zagrebačkog teatra "Vane +" rađena po dramoletu Radovana Ivšića, a u režiji Maria Kovača, proglašena je na ovogodišnjem SKAZ-u najboljom. U konkurenciji je bilo 48 predstava, među kojima i ona KNAP-a i ZKM-a. Nakon pobjede u Zagrebu, predstava je otišla na državno natjecanje kazališnih amatera, gdje je bila nominirana, dakle ušla među tri najbolje. U preko pola stoljeća dugom radu "Novog života", ovo je najveći uspjeh slijepih glumaca na domaćoj sceni, jer je u međunarodnom kontekstu bilo i većih priznanja. Da bi stvar zaokružili do kraja, recimo da će sljedeći projekt "Novog života" biti poznata bajka Ivane Brlić-Mažuranić, "Ribar Palunko i njegova žena", što će slijepim i slabovidnim glumcima pružiti priliku da se okušaju i u dječjem teatru. Da biste - dragi moji čitatelji - osjetili poetičnost pobjedničke predstave, dat ću vam na uvid par rečenica kojima je napravljena svojevrsna konferansa, odnosno kast-karta, a što je zapravo parafraza jedne od Ivšićevih pjesama u predstavi.

Voda vodi vid u slap
Oko je suzom vezano za zvijezdu
Iz drveta su ispjevali daske
Glas korak i dlan zatvaraju trokut života
TO JE KAZALIŠTE - KAŽE SEBI ONA

KAZALIŠTE SLIJEPIH I SLABOVIDNIH "NOVI ŽIVOT"

postoji živ plamen na vrhu nevjerice
slomljeno srce olovke i krhotine u kojima je umrla čaša
postoji čovjek koji živi na kraju vremena
i pljuje vlastite zube kako bi odgrizao šutnju
TO JE PJESNIK - KAŽE SEBI ONA

RADOVAN IVŠIĆ

iz naše zajedničke kapi je izraslo
očima je posrkalo ptice i pljucka oblake
iz glave mu je proklijalo sunce i zasijalo ga u zelen
TO JE DIJETE - KAŽE SEBI ONA

"VANE +"

RIJEČ JE O SLIJEPIMA
Iako u "Infu" možete pročitati o svim aktivnostima u okviru Hrvatskog saveza slijepih, evo par sitnica koje bi mogle pobuditi vaše interese:

Dok Zagreb gori na ove godine rijetkih 30-ak stupnjeva, moje je računalo oboljelo od gadne viroze, a upravo na njemu nastaju ove rečenice pa ne garantiram za njihovo konačno značenje, na drugom kraju Hrvatske, malo južnije i zapadnije, građevinari ulaze u završnu fazu adaptiranja i šminkanja ERC-a Premantura. Uživanje u suncu moru i... bit će neusporedivo bolje u odnosu na prošlu, a što nas tek čeka iduće godine nakon druge faze građevinskih radova... bolje je da ne prognoziram, jer - kažu - bit će kao iz bajke.

Nakon što su se pozavršavale skupštine i skupštinice, taj svakogodišnji običaj ožujka i travnja, tiho je u javnu raspravu krenuo Kodeks ponašanja pojedinaca i Udruga koji su i koje su članovi Hrvatskog saveza slijepih. Učinak iste javne bi trebao biti dokumenat koji će spriječiti neke neželjene pojave u nekim, marketinškim potezima, - opet - nekih udruga članica. Nadajmo se da Kodeks, čije je značenje vezano za fer dogovore i nije uvjetovan sankcijama, neće prerasti u pravilnik ili - nedajbože - zakon.

Da nisam pomalo prevršio mjeru i zauzeo priličan broj stranica, raspisao bih se o trendu kako se slijepe sve više koristi u spotovima i drugim marketinškim trikovima, a da oni sami od toga nemaju nikakve koristi. Velike zvučne akcije čiji se natpisi i glazbeni jinglovi vrte po TV-ekranima i radio-valovima pozivaju na humanost, razmekšavaju srca gledateljstva i slušateljstva, izmamljuju patetične slapove javnosti, dok drage nam i teško zaradive kune cure u tko zna čije džepove, a kolektivni ego "gledajte srcem" bilda različite političke opcije i poziva na skupe večere zvijezde i zvjezdice. No, da stvar ne bi ostala samo pusto škakljanje papira nepoćudnim slovima, ovdje ostavljam obećanje kako ću o ovom problemu detaljnije i činjeničnije progovoriti u sljedećem broju.

A sada, pođimo od vica "Što plavuša uvečer radi pod drvetom? - Čeka Večernji list", zatim uzmimo telefonsku slušalicu i nazovimo 01-303-5085, pa nakon jingla "Večernji list, najčitaniji list" saslušajmo ispriku o isteku eksperimentalne faze prvih novina za slijepe, dapače, prvog telefona posvećenog slijepima, ma molim Vas, prvog automata na svijetu pristupačnog i organiziranog za slijepe osobe, naravno i za one koji se takvima osjećaju. No, da stvar i u eksperimentalnoj fazi nije dobrano šepala, čovjek bi ispriku razumio, ali ovako... Zovem sredinom svibnja, a čitam brojeve s početka mjeseca, zovem krajem istoga, a tekstovi negdje oko sredine, otipkam rubriku Zagreb, kad ono neko krkljanje i šuštanje, kao da se radi o direktnom prijenosu slobodnog pada vode na Nijagari, a pod rubrikom "Crna kronika" slušam o nezgodama koje su polako zaboravljene. A sjetimo se koliko prašine i marketinških poena kod otvaranja zvučnih novina, koliko pohvala i podcrtavanja nekih imena i prezimena, koliko busanja u prsa i zvučnog "prvi, jedini, najhumaniji itd". Čini se da nam u svemu fali doslijednosti i kondicije u održanju kvalitete i nekih drugih početnih efekata.

Na kraju, velika isprika svima koji nisu našli dio sebe u ovim ćakulama, koji su se dosađivali ili se potrudili preskočiti ispisane retke. Drugi put će biti bolje i svezadovoljnije!

Robert Središćak

 

5. Trn u oku:

Graditelji i rušitelji ili dobronamjerna i zlonamjerna kritika!

Svakom čovjeku koji drži do sebe kritika dobro dođe, i kada je dobronamjerna pa čak i kada je zlonamjerna. U prvom slučaju saznaš tko ti je prijatelj i tko na pravi način slijedi neku tvoju ideju te je svojim opažanjima nastoji oplemeniti. U drugom slučaju uvidiš tko ti je neprijatelj i tko ti može stvoriti neprilike ako ga na vrijeme ne spriječiš. Ali, kako odrediti razliku između zdrave i bolesne kritike? Tko je subjektivan, a tko objektivan? Ova kolumna koju pišem već godinu i pol je dobronamjerna kritika, ali možda netko misli da iza toga stoji nešto drugo. Na to se ne može utjecati jer svatko od nas ima neka svoja uvjerenja i svoje kutove gledišta. Uzmimo za primjer travanjsku skupštinu Hrvatskog saveza slijepih. Iako sam u prošlom broju rekao što o tome mislim, ovaj put dodajem i to da je skupština bila veoma loše vođena i da se delegati nisu dobro pripremili, iako su na vrijeme dobili potrebne materijale. Kad to tvrdim, ne želim omalovažavati Miroslava Bebeka koji je predsjedavao skupštini. Jer da je na njegovom mjestu bio bilo tko drugi, ne bi uspio smiriti strasti, i to iz jednostavnog razloga što za taj visoki napon uopće nije bilo potrebe. Pojedinci su namjerno podigli temperaturu, jer u smirenoj i argumentiranoj raspravi oni ne mogu doći do izražaja. A da smo se držali poslovnika ili samo pravila pristojnog ponašanja, sve bi bilo drugačije, tj. ljepše. Zbog toga se slažem s člankom koji je Antun Kovač objavio u ovom istom časopisu i to pod naslovom "Skupština koju treba što prije zaboraviti". U stvari, ne treba zaboraviti već dobro zapamtiti kako se ne bi dogodila repriza. Na taj članak bilo je raznih komentara pa čak i takvih da je gospodin Kovač ljubomoran jer više nije tajnik. Sud o tome prepuštam vama, dragi čitatelji, ali ako malo bolje razmislimo, možemo biti sretni što na toj skupštini nije bilo predstavnika vlasti i javnih medija. Slika koja bi otišla u javnost ne bi nam služila na čast. Ovako smo dobili prigodu da se priberemo i malo trezvenije promotrimo kuda plovi naš brod. Kada netko negdje predstavlja sam sebe, onda se može ponašati kako god hoće, jer posljedice padaju na njegova leđa i obraz. Kada se prihvatimo rada u udruzi ili savezu, onda trebamo dati sve najbolje od sebe ako nam je stalo do te udruge ili toga saveza. Na to se ne može nikoga prisiliti jer u našoj demokraciji svi imaju pravo birati i biti birani. Očito je da tu dolazi do krupnih grešaka na svim razinama, pa tako i kod nas slijepih. Da tih grešaka bude što manje, moramo jedni prema drugima biti iskreni i odgovorni. U takvom ozračju lako ćemo razlikovati dobronamjernu od zlonamjerne kritike i graditelja od rušitelja. Ne treba zaboraviti ni samokritiku koja je osnovni preduvjet za objektivnost. Ako se i dalje budemo iscrpljivali i gubili vrijeme na beskorisne svađe, doći će do rasipanja kvalitetnih ljudi i ideja, ili još preciznije, doći će do preusmjeravanja tih ljudi koji će svoje potencijale ostvariti negdje drugdje. Sve ima svoje granice i svoj rok trajanja. Ako se lakša bolest ne zaliječi, postaje sve teža pa lako može doći do epidemije, a tada se nitko neće lako izvući. Ovo nije prijetnja ili osuda, već prijateljski savjet čovjeka koji nije opterećen taštinom, ljubomorom ili karijerizmom. Hoćete li mi vjerovati ili ne, ovisi o vašoj slobodnoj volji i zdravom razumu.

Rolando Butković

 

6. NEPRAVEDNO PRAVO


Možda će za čitatelja naslov ovog članka izgledati pomalo neobično, ali njegov je sadržaj upravo je onakav kako su neki ljudi pristupili izradi pravnih propisa.
Zakon o javnom bilježništvu pokazao je i dokazao kako je istinita i nažalost vječna ona poznata Krležina rečenica "NI MED CVETJEM NI PRAVICE" I dok vidimo sebe u Europi, a pri tom gromoglasno naglašavamo svoju tisućljetnu kulturu, još uvijek djelujemo protivno osnovnom načelu suvremenog pravnog poretka čije je polazište zasigurno jednakost građana pred zakonom. Ranije spomenuti zakon očito i izričito stavlja slijepe osobe u bitno drugačiji i nepovoljniji položaj od ostalih građana. Zakon naime propisuje da ukoliko slijepa osoba sklapa pravni posao veće vrijednosti, potrebno je da ispravu o njemu sastavi sud ili javni bilježnik. Pri tom se slijepa osoba tretira isto kao i ona koja ne zna čitati. U praksi neki bilježnici navodno idu i tako daleko da traže od slijepih da umjesto potpisa stavljaju križ na isprave. Znači li to doista da je slijepa osoba zbog svog invaliditeta nužno nepismena? Zasigurno ne! Prije bi trebalo zaključiti da uvaženi kreatori, najčešće vrhunski intelektualci kojima je povjerena izrada zakona, nisu dovoljno informirani pa vjerojatno nisu ni čuli za Braillevo pismo kojim slijepi i čitaju i pišu. Dakle svi slijepi nisu nepismeni, već se, kao npr. Kinezi, služe drugačijim pismom. Kako ne bi bilo baš sve u predbacujućem tonu neka razlog svim ranije navedenim nelogičnostima, bude namjera zakonodavca da zaštiti slijepe od eventualnih zloraba njihovog invaliditeta. I to je moguće, ali onda treba biti taktičan pa ih samo zbog sljepoće ne treba smatrati nepismenima. Zbog potrebe javnobilježničkog akta pri sklapanju pravnih poslova svakako se ne bi smjele naplaćivati visoke pristojbe i time stavljati slijepe u neravnopravan položaj prema ostalim građanima. Konačno, prigovor slijepih na ovakve odredbe zakona morao bi naći razumijevanje kod nadležnih i ne čekati predugo u ladicama, kao sada.

Jasenka Janeš -Pasarić


7. Susret socijalnih radnika Centra za socijalnu skrb Sisačko-moslavačke županije s predstavnicima udruga slijepih:
Slijepi se s pravom osjećaju degradirajuće

Ponukani sličnim skupom, koji je prošle jeseni organizirao Hrvatski savez slijepih za socijalne radnike Centara za socijalnu skrb u Hrvatskoj, a na kojem je referat naše socijalne radnice navodno izazvao oprečna mišljenja, pozvali smo socijalne radnike s područja naše županije na susret, koji smo zajedno s Udrugom slijepih grada Kutine organizirali u hotelu Panonija u Sisku 27. svibnja. 2004. Cilj ovoga susreta, kojem su se odazvali svi centri i njihove ispostave, bio je poboljšanje suradnje između udruga i centara za socijalnu skrb, te pronalaženje zajedničkih točaka djelovanja u interesu poboljšanja i podizanja kvalitete života slijepih osoba. Na skupu su, uz predstavnike udruga Siska i Kutine te socijalnih radnika, sudjelovali i naši članovi koji su sami korisnici centra za socijalnu skrb. Želja nam je bila, kroz njihove životne priče, pokazati učinkovitost sustava socijalne skrbi.
Skup je započeo predstavljanjem socijalne slike članstva koju je iznijela Mihaela Claudia Dugandžić, dipl. socijalni radnik u našoj udruzi, a u svom se izlaganju osvrnula, uz ostalo, i na mjere koje poduzima naša udruga u poboljšanju socijalne slike članstva. U svojoj prezentaciji, koja je kroz brošuru podijeljena sudionicima, istaknula je najznačajnije podatke vezane uz socijalnu sliku članstva Udruge slijepih, koja okuplja 143 člana, od kojih je 69 muških i 74 ženske osobe.
Udruga slijepih među svojim članstvom najviše okuplja populaciju u dobi preko 65 godina, a prosječna životna dob članstva iznosi 57,5 godina.
Najveći broj članova Udruge su civilni invalidi s naknadnim stečenim invaliditetom - njih čak 91, što čini 63,64 %. 40 članova, odnosno 27,97 % su civilni invalidi od rođenja, 10 članova, odnosno 6,99 %, su civilni invalidi iz II. svj. rata, dok su 2 člana, odnosno 1,4 %, invalidi rada.
Od 143 člana Udruge, 94 su umirovljenika, 9 zaposlenih, 10 nezaposlenih, 7 je djece, a 23 osobe su u stanju socijalno-zaštitne potrebe. Najmlađi članovi, dvoje djece, staro je tri godine.
87 članova, odnosno 56 %, prima doplatak za tuđu njegu i pomoć temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju; 46 članova, odnosno 30 %, prima doplatak za tuđu njegu i pomoć temeljem Zakona o socijalnoj skrbi; 7 članova, odnosno 5 %, prima osobnu invalidninu temeljem Zakona o socijalnoj skrbi; 10 članova, odnosno 7 %, prima osobnu invalidninu temeljem Zakona o pravima vojnih i civilnih invalida rata, a 3 člana, odnosno 2 %, uopće ne prima doplatak za tuđu njegu i pomoć jer nemaju riješen status hrvatskog državljanina.
Izlaganje je nastavio Josip Marinović, predsjednik Udruge slijepih Kutina, naglašavajući izuzetno dobru suradnju s djelatnicima Centra za socijalnu skrb grada Kutine.

Predsjednik Udruge slijepih, Danko Tomanić, predstavio je prisutnima projekte i programe udruge, a koji imaju za cilj poticanje svijesti i savjesti ljudi o potrebama slijepih osoba, suradnju s lokalnim vlastima i ostalim nevladinim organizacijama, načinu sudjelovanja udruge u donošenju zakonskih propisa i gradskih odluka bitnih za život slijepih osoba, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini. Nastojanja naših udruga da svojim članovima pruže najviše što mogu, kod naših su sugovornika naišla na odobravanje.

Potom su se skupu obratili naši članovi, nezaposleni i korisnici Centra za socijalnu skrb od malih nogu.
I.P. (36) doseljenik iz BiH, naš je član od 1999. Do odlaska na psiho-socijalnu rehabilitaciju u "Vinko Bek", na odjel za odrasle, živio je s majkom i mlađim bratom. Danas je smješten u sisački Dom za starije i nemoćne, a majka je podstanar, jer se kuća u kojoj su živjeli morala vratiti vlasniku. I. je napomenuo da mu je u Domu teško, jer živi s osobama treće životne dobi koje ipak imaju, bez ikakve zamjerke, svoj svijet, međusobno se druže i posjećuju. Od svoga života u Domu, I. kao radosne trenutke spominje odlazak u crkvu, druženje u Udruzi, igranje zvučnog pikada te posjete ročnika na civilnom služenju u Udruzi.

N.K. (34) od malena je korisnica Centra za socijalnu skrb, jer je kao takva smještena u obitelj hranitelja, točnije skrb o njoj preuzela je jedna žena. Kako su godine zajedničkog života prolazile, tako se i situacija u kući glede pomoći mijenjala. N. je rasla i s vremenom počela preuzimati brigu o svojoj hraniteljici, koja joj prije svoje smrti oporukom ostavila kuću u kojoj su zajednički živjele. Danas N. u toj kući živi s djedom koji je sklon alkoholu, a rođena djeca preminule hraniteljice sudskim putem osporavaju oporuku pa je velika vjerojatnost da će N. doživjeti sudbinu beskućnika. N. ima kvalifikaciju medicinskog masera, a radila bi bilo što samo da joj se ponudi.

Najveću pozornost, pa i buru kod pojedinih sudionika, točnije ravnateljice sisačkog Centra za socijalnu skrb, izazvala je M.B. (34), članica naše udruge, koja je također od malih nogu korisnik Centra. M. je stekla zvanje telefonista, a u njezinom nezavidnom iskustvu doživjela je, kako ističe, mnoga poniženja i razočarenja. M. je do danas promijenila nekoliko obitelji u kojima je bila smještena putem Centra, a u njima je, kako kaže, doživjela različite vrste zlostavljanja. Potom je i ona bila smještena u Dom umirovljenika u Sisku, odakle je, nakon što je uvidjela da je neprihvaćena, krenula u veliku životnu avanturu, živeći na rubu egzistencije. Zbog kombiniranog invaliditeta, M. prima naknadu za tjelesno oštećenje od l000 kn, što je njezin jedini izvor prihoda. Unatoč tome, odlučila je izaći iz Doma, odreći se ponuđenih usluga i otići u podstanare. Stan u kojem živi plaća 500 kn plus režije, a od ostatka se hrani ili bolje rečeno preživljava. Dobivala je obećanja od strane lokalnih vlasti kako će dobiti socijalni stan, ali do danas ništa. Ni posla nema, a radila bi bilo što. M. je izjavila da zbog svega što joj se dogodilo u životu ima dojam da su slijepe osobe za one druge doslovce smeće. Ova je njezina izjava ponukala na reakciju Mirnu Marčec - ravnateljicu Centra, koja se nikako nije mogla složiti s tim stavom, ističući kako joj to u njenom Centru nitko nikada nije rekao. Prema njenim riječima, Centar nije tu da ispunjava nečije želje, već provodi Zakonom određenu zadaću. Nikako se ne miri s M.-inom izjavom da su slijepe osobe smeće i da je to mišljenje Centra. U raspravu se uključila i Vilma Bilopavlović, voditeljica Odjela za odrasle Centra za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek", ističući kako nije čula da je M. spomenula Centar u lošem kontekstu i da se njezina izjava ne odnosi na djelatnike Centra, već pretpostavlja da je M. prije svega mislila na stanje u društvu koje ipak ne daje jednaku šansu svima, te se slijepe osobe s pravom osjećaju degradirajuće i poniženo. Jadranka Berović, socijalni radnik u odjelu društvenih djelatnosti Sisačko-moslavačke županije, u M.-inoj izjavi ne primjećuje napad na Centar za socijalnu skrb, jer ona to nije rekla. Njezina je izjava nespretno izrečena, a posljedica je stanja u kojem živi i kao takvu je razumije.

Ono što je svakako pozitivno jest činjenica da se iz ovakvih razmišljanja moglo izraziti i stajalište o specifičnim potrebama slijepih, koje se može prenijeti i u neku vrstu zaključaka ovoga skupa:

1. Primjetan je nezavidni položaj centara za socijalnu skrb, jer oni jedini od državnih institucija rade s osobama s invaliditetom.

2. Poticat će se izvaninstitucionalni oblici pomoći, npr. pomoć u kući, u koje se mogu uključiti i udruge uz veću suradnju lokalne zajednice i centara socijalne skrbi, zbog primjetne suženosti mogućnosti djelovanja i malog broja korisnika takvih usluga koje vrši samo Crveni križ u suradnji s centrima socijalne skrbi.

3. Potrebno je prihvatiti potrebe i osobnosti osoba s invaliditetom i podupirati ih u njihovim nastojanjima za osamostaljenje, pri čemu je potrebna i podrška udruga slijepih.

4. Centri za socijalnu skrb suočeni su sa sve većim brojem nezaposlenih korisnika naknade za tuđu njegu i pomoć, za razliku od prijašnjih godina kada se je javljao i određeni broj zaposlenih i umirovljenika. S obzirom na ekonomsko stanje, ne nazire se mogućnost zapošljavanja tih osoba. Stoga je potrebno otvoriti zaštitne radionice ili radne centre i u njima zaposliti osobe s invaliditetom. Porazno je za društvo u cjelini da se osobe s invaliditetom školuju, završe srednje obrazovanje i rehabilitaciju, a nakon toga se smještavaju u domove za starije i nemoćne. Ovaj problem može biti više respektiran u javnosti kroz zajedničku suradnju centara za socijalnu skrb, gradskih ureda za društvene djelatnosti i udruga

5. Radi poboljšanja uvjeta života i pomoći u svakodnevnim potrebama podupire se osnivanje neformalnih grupa pomoći, razvoj mreža volontera, te korištenje civilnog služenja vojnog roka. Takve bi se grupe mogle posvetiti svim osobama s invaliditetom, posebno onima kod kojih je invaliditet nastao u kasnijoj životnoj dobi, a u grupe podrške svakako bi morale biti uključene osobe od struke, pri čemu se mora voditi računa i o osobi, jer struka sama po sebi nije dovoljna. Stoga se podupire inicijativa da se u okviru savjetovališta za obitelj oformi i savjetovalište za osobe s invaliditetom pri Centru za socijalnu skrb u Sisku koji je u fazi izgradnje.
6. Uočen je problem kod nejedinstvene evidencije osoba s invaliditetom, koje se vode po različitim kriterijima i na različitim adresama državnih institucija, kao što su Zavod za mirovinsko osiguranje, Centar za socijalnu skrb, Županijski ured za rad, zdravstvo i socijalnu skrb, te udruga koje okupljaju osobe s invaliditetom. U tom se smislu predlaže uža suradnja oko razmjene podataka i informacija.
7. Sudionici susreta izrazili su želju da se s ovim zaključcima upoznaju i tijela lokalne samouprave, kako bi se i njih potaknulo na ozbiljniji pristup prema osobama s invaliditetom, te ih se intenzivnije uključilo u rješavanje životnih problema tih osoba.

Danko Tomanić


8. Par riječi uz 55. obljetnicu Udruge slijepih Primorsko - goranske županije

Naša udruga svake godine obilježava godišnjicu svog osnutka, odnosno minule godine svog djelovanja da bi tako podsjetila svoje članstvo, a i lokalnu javnost, na postojanje i djelovanje.
55. obljetnica u izvjesnom smislu predstavlja, kako se to kaže, okruglu obljetnicu, te nam je želja da i našu, oprostite nam na izrazu, sljepačku javnost informiramo o nekim specifičnostima naše udruge.
Kad kažem specifičnostima, imam u vidu neke momente po kojima se naša udruga, bar u datom momentu, razlikovala, odnosno izdvajala od ostalih udruga slijepih.
Polazim naime od toga da su naše udruge međusobno tako slične da bi, pišući o jednoj, slobodno mogli zamijeniti ime udruge, a da bi sadržaj potpuno odgovarao. Naši programi, programska opredjeljenja, ciljevi i zadaci su isti. Ucrtani su u Statut HSS-a i analogno tome u statute naših udruga. Međutim, u izvedbi programa, ciljeva i zadataka naše se udruge mogu međusobno razlikovati, te vjerujem da je Riječka udruga u tom pogledu specifična i posebna.
Smatram da ne treba govoriti posebno o našim nastojanjima da okupimo sve slijepe u članstvo naše udruge; da isto članstvo pomažemo u svim životnim razdobljima bez obzira radi li se o djeci, učenicima, studentima, nezaposlenima ili pak starijima.
Udruga je uvijek vodila računa o informiranju članstva, o kulturno-zabavnom životu, posebno o druženju. Ne mala briga iskazivana je u podupiranju šahovske i sportskih aktivnosti. Šah je imao primat gotovo od prvih dana postojanja Udruge. U toj aktivnosti nismo nikad bili najbolji u Hrvatskoj, ali smo uvijek u samom vrhu. Svojevremeno smo imali natjecatelje u gollbalu i nastupali sa čak dvije ekipe na natjecanjima. U kuglanju bilježimo također značajne rezultate, bilo u ekipnom ili pojedinačnom takmičenju, a uz kuglačke susrete vezane za suradnju s drugim udruguma slijepih ili pak one vezane za prvenstvo države, neizostavno treba istaknuti i međunarodne susrete, bilo da smo domaćini ili da naši kuglači odlaze u druge zemlje. Spomenimo da su Riječani bili kuglači i članovi državne reprezentacije Hrvatske u više navrata. Možemo tako nabrojiti svojevremeno sudjelovanje na atletskim natjecanjima i skijanju. Druženju i natjecateljskom duhu pogoduje pikado smješten u društvenim prostorijama Udruge.
Da ne propustim reći, naši su radioamateri postizali rezultate na natjecanjima od kojih se u novije vrijeme neka organiziraju na našem izletištu Sansovo u Bakarcu.
U našoj udruzi je nekolicina književnika, odnosno pjesnika koje naše udruga potpomaže u izdavanju svojih dijela. Riječ je o Tatjani Jedriško-Pančelat, Vesni Prešnjak-Miculinić, Kuzmanu Landeka i Zlatku Vukelić.
Uz navedene aktivnosti članova kao aktivnih sudionika šaha, športa, kulture, a ne zaboravimo i aktivnosti slijepih žena, treba reći da je i Udruga, odnosno njeno vodstvo bilo aktivno, iz čega je rezultirao poveći broj kupljenih stanova čime se riješilo stambeno pitanje naših članova.
Zapošljavanje kao prioritetni zadatak bilo je u središtu naše pažnje i na tom su planu svojevremeno postignuti izvanredni rezultati. Do osnovanja naše udruge, na području njenog djelovanja bila je zaposlena samo jedna osoba, starijim generacijama slijepih dobropoznat prof. Zdravko Brnjac koji je prije odlaska u "Vinko Bek" bio prof. u osnovnoj školi u Crikvenici. Rezultat nastojanja oko zapošljavanja članstva doveo je do toga da smo u jednom trenutku, početkom 1980-ih, imali više od 90 zaposlenih slijepih. Danas taj broj ne iznosi ni 30. Ne moramo baš žaliti što se broj zaposlenih slijepih smanjio, jer je većina tada zaposlenih otišla u zasluženu mirovinu. Međutim, brine nas činjenica da od početka 1990-ih gotovo ne bilježimo rezultate u zapošljavanju. Dovoljna su samo tri prsta da se iskaže brojčano stanje novozaposlenih: dvojica telefonista te jedan znanstveni novak. Nemojte misliti da u našoj udruzi nema nezaposlenih. Naprotiv, oni su stalno prisutni, bez izgleda za zapošljavanje.
Ranije sam rekao da se naše udruge, s obzirom na programe, ciljeve i zadatke, te aktivnosti razlikuju pa o aktivnostima neću govoriti i nabrajati književne večeri, druženja, edukativna predavanja, zajedničke izlete itd.
Osvrnut ću se na sâm, meni interesantan, početak naše udruge. Prošlost nikad ne smijemo zaboravljati, a saznanja o njoj mogu i poticajno djelovati kad imamo u vidu entuzijazam s kojim su nastupali naši predhodnici boreći se za osnivanje Udruge i traženje njenog mjesta pod suncem.
Može se reći da je sve počelo 16. lipnja 1946. kada je u Zagrebu osnovana preteča današnjeg HSS-a. Kao krugovi na vodi koji nastaju i šire se kada se u vodu baci kamen, širila se ideja samostalnog organiziranja slijepih. Tako je u lipnju 1949. taj val stigao i do Rijeke, u koju je došao Lujo Lovrić, slijepi invalid I. svj. rata. Njega je u Rijeku sa zadatkom osnivanja Oblasnog odbora slijepih uputio Glavni odbor udruženja slijepih Hrvatske. Krenulo se ni iz čega. Međutim, okolnost da je Lujo Lovrić porijeklom iz ovog kraja (rođen u Bakru), da je poznavao neke značajnije osobe, kako u zavičaju, tako i općenito u Hrvatskoj, te da je bio izuzetno autoritativna ličnost, posao oko osnivanja Oblasnog odbora udruženja slijepih Hrvatske za Rijeku, tekao je uspješno. Lovrić je okupio stanoviti broj slijepih, među kojima su bile ne baš nepoznate osobe kao npr. dr. Ivo Marochino pozati pravnik i sudac, Lino Bašković nekadašnji financijski direktor Jadrolinije, Stipe Peterlić poznati proborac u ovom kraju, Ivo Antonjoli učitelj i pisac knjiga o pčelarstvu, te videću osobu, pjesnika Draga Gervaisa. Ovoj ekipi opredijeljenoj za osnivanje Udruge slijepih na području Rijeke, pridružilo se i Kulturno-umjetničko društvo slijepih "Novi život" iz Zagreba. Sa svojim sastavima, zborom, recitatorima i dramskom družinom, "Novi život" je prokrstario cijelom Dalmacijom, a posebno Hrvatskim primorjem, propagirajući osnivanja udruga slijepih. U svim većim mjestima organizrane su priredbe Društva koje su imale izvanredni uspjeh i utjecaj na javnost. Svemu tome doprinosila su brojna predavanja što ih je o slijepima i njihovim mogućnostima održavao Lujo Lovrić, kako po školama tako i po domovima kulture u većim mjestima Primorja. Rezultat svega toga bilo je osnivanje Oblasnog odbora udruženja slijepih Hrvatske za Rijeku, a prva je sjednica održana 10. ožujka 1950. Među nama članovima Udruge, još nismo raščistili je li početak organizirane brige za slijepe i uopće organiziranja slijepih na ovom području lipanj 1949. ili pak 10. ožujak 1950. god. Smatram logičnijim da je to lipanj 1949., jer je tada započeto s aktivnostima vezanima za organiziranje slijepih ovog kraja. Za riječke početke vezano je i osnivanje niza odbora slijepih u tada kotarskim sjedištima, i to ne samo na području djelovanja naše današnje udruge. Ideja organiziranja slijepih, zaslugom Luje Lovrića, širila se prema Istri i Dalamciji. Uskoro su osnovani odbori slijepih u Labinu, Crikvenici, Puli, Zadru i Splitu, a čini se i u nekim drugim kotarevima. Neki odbori, kao onaj u Labinu ili Crikvenici, su se ugasili, a njihovu funkciju preuzela je Pula u Istri, odnosno Rijeka u Primorju.
Iz dokumenta koji su vezani za osnivanje Udruge slijepih u Rijeci, vidljivo je da je Udruga formirana s osloncem i na druge građane Rijeke, kao što je slučaj s pjesnikom Dragom Gervaisom, uz kojega su se u Odobru nalazili i drugi građani, predstavnici tadašnje narodne vlasti i narodne fronte. Slijepi se dakle nisu zatvarali u sebe, već su bili otvoreni prema vlasti i drugim organizacijama od kojih su očekivali podršku.
Lujo Lovrić nije bio samo osnivač Udruge slijepih u Rijeci, već je njegovo ime vezano za osnivanje udruga u Puli, Zadru i Splitu, o čemu bi postoji arhivski trag, a bolje bi mogli svjedočiti predstavnici tih udruga. Lovrić, kao osnivač, predstavlja gorostasnu ličnost u našoj udruzi, iako je u radu Udruge slijepih Rijeka aktivno sudjelovao samo u prvoj godini rada Udruge, nakon čega se pojavljuje kao uvažena osoba na svečanostima obilježavanja godišnjica Udruge.
Osvrčući se na obljetnicu Udruge slijepih Primorsko-goranske županije na samom sam početku naglasio da se želim osvrnuti na neke posebnosti koje našu udrugu možda razlikuju os ostalih. Evo nekoliko očiglednih primjera te posebnosti:
- Centar za slijepu i slabovidnu djecu pri O.Š. Škurinje u Rijeci, jeda je od primjera te posebnosti. Integrirani odgoj i obrazovanje slijepe djece i mladeži postali su novost u Hrvatskoj, kada su u Jakovlju, nedaleko Zagreba, integriranim odgojem i školovanjem obuhvaćene dvije sestre Suhina. Shvatili smo da je integrirani odgoj i obrazovanje pravi put za slijepu djecu i mladež. Zato smo od samog
početka od organa socijane skrbi i prosvjete zatražili da se u našem području angažira
i zaposli jedan tiflopedagog koji bi kao terenski instruktor slijepe djece,
njihovih roditelja i nastavnika, vodio brigu oko integriranog odgoja i obrazovanja.
Trebalo nam je nažalost dosta godina dok tiflopedagoginja Višnja Herenda nije, uz ostale svoje pedagoške obaveze, dobila zadatak da djeluje kao tiflopedagog na širem području, i uz pomoć naše udruge, usmjerava slijepu djecu na upis u matične
škole.
Prvi slučaj bio je uključenje Laure Vidas, najprije u dječji vrtić, a zatim i u osnovnu školu u Kraljevici. Slijedio je i upis Manuele Brubnjak, najprije u dječji vrtić, a zatim i u osnovnu školu u Mošćeničkoj Dragi. Ova dva slučaja prethodila su osnivanju Centra za slijepu i visokoslabovidnu djecu pri školi Škurinje i stalni angažman tiflopedagoga koji djeluje na širem području stručno savjetujući slijepu djecu, njihove roditelje, te održavajući redoviti kontakt sa školama, pedagozima te razrednim i predmetnim nastavnicima. Držimo da u ovim pitanjima integriranog odgoja i obrazovanja, u odnosu na druge udruge, Rijeci pripada primat.
- Aladin - uređaj za visokoslabovidne osobe
Opredjeljujući se za integrirani odgoj i obrazovanje, a znajući da je veći broj djece sa težim oštećenjem vida nego što je slijepe djece, zacrtali smo si zadatak da svu visokoslabovidnu djecu opskrbimo Aladinom - uređajem koji omogućava povećanje slova crnog tiska do 25 puta, čime se otvara mogućnost da se i osobe s minimalnim ostatkom vida mogu uspješno služiti crnim tiskom. Do sada smo, što vlastitim sredstvima, što sponzorstvom, osigurali svim učenicima s težim oštećenjima vida uređaj Aladin, pa ih trenutno na našem području ima jedanaest.
- Mini-kompjuterski centar
Je li na vrijeme, ali sigurno ne prekasno, shvatili smo da u ukupnom obrazovanju slijepih, računalna tehnika, odnosno kompjutori, igra sve značajniju ulogu u obrazovanju i zapošljavanju slijepih. Vlastitim sredstvima, sredstvima grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, osnovali smo Mini-kompjuterski centar u prostorijama naše udruge kako bi omogućili elementarnu edukaciju mlađe populacije slijepih o korištenju suvremene računalne tehnike. Taj elementarni zadatak je izvršen. Stanoviti broj naših mlađih članova je elementarno educiran i ušli smo u fazu individualne dobave kompjutera od strane mlađih članova. U pogledu osnivanja Mini-kompjutorskog centra, ne smatramo da smo prvi u Hrvatskoj, jer je u Zagrebu, u Vinku Beku i Savezu ranije došlo do nabave kompjutera, ali nas je zasmetalo kada su neodgovorne osobe iz jedne udruge u javnost dale vijest da je osnovan prvi kompjutorski centar za slijepe u Hrvatskoj. Kome i zašto služe ove obmane?
- Prvo izletište slijepih u Hrvatskoj
Svima nam je probila uši reklama o prvom izletištu slijepih u Hrvatskoj. Zašto se o tome ne bi znalo. Nažalost, to se ne odnosi na izletište Udruge slijepih Primorsko-goranske županije i na ideju o stvaranju jednog kutka u prirodi gdje bi se mogli okupljati naši članovi. Naime, uvijek nas je progonila želja da našim članovima omogućimo izlazak iz zatovrenih prostora, iz svojih stanova i da vrijeme provedu u druženju s ostalim članovima. Bilo je i konkretnih prijedloga, a i želje lokalnih zajednica Gorskog kotara da se našoj udruzi ustupi jedna od brojnih seoskih škola, jer su mnoga goranska sela opustjela, a škole koje su u njima postojale, još su uvijek u dobrom stanju i očekuju da im netko udahne dušu. No, pokazalo se da Gorski kotar ne bi odgovarao.
Tako je došlo do toga da se opredijelimo za jedno napušteno nogometno igralište cca 10 000 m2 ne računajući i prirodni okoliš koji ga okružuje. Grad Kraljevica darovao nam je na predjelu naselja Bakarac slobodan teren poznat pod nazivom Sansovo. Tu je osovano prvo izletište slijepih u Hrvatskoj (bar koliko mi znamo). Prostor je tu, manji čvrsti objekt u kome se pohranjuju stolovi, stolice i oprema radiomatera za radioamatersku gonometriju. Tu je roštilj i tekuća voda. Izletište je u neposrednoj blizini mora do kojeg se može doći stazom ispod Jadranske magistrale. Teren je idealan za trčanje, s okolišem za šetnje. Tu se održavaju treninzi i natjecanja radiomatera u radioamaterskoj goniometriji.
Uz našu 55. obljetnicu željeli smo istaknuti upravo ovih nekoliko posebnosti po kojima se naša udruga razlikuje od drugih, a možda je u nečemu i prva. Govoreći o posebnostima naše udruge nije za ne spomenuti još i to da u našoj udruzi, osim u razdoblju između prvog i trećeg predsjednika Udruge, nije bilo nikakvih ozbiljnijih nesporazuma koji bi narušavali jedinstvo i solidarnost među članstvom te da nije bilo nikakvih ekscesnih situacija koje bi ugrožavale prosperitet Udruge i njeno stalno uzdizanje. Naša udruga je doista homogena i jedinstvena, bar do danas.
U ovom kratkom osvrtu, vezano za 55. objetnicu Udruge, smatram nužnim istaknuti još ponešto. Prije svega, uspjesi koje je Udruga ostvarila pripadaju svim aktivnim slijepima, bez čije podrške, sugestija i neposrednog angažmana ne bi bilo moguće osigurati uspon i prospertet Udruge, te njezinu homogenost. No ipak, svjestan sam da bez uloge pojedinaca koji su u određenom vremenu stajali na čelu Udruge, postignutog i dosegnutog ne bi bilo. Dajem si za pravo da imenujem te pojedince, jer ne znam tko će to učiniti, odnosno hoće li uopće.
Na prvom mjestu stoji gorostasna osoba Luje Lovrića osnivača naše udruge koji je zakuhao kašu i vodio Udrugu u godinama kada je ona izrastala.
Druga istaknuta ličnost je prof. dr. Zvonimir Cvijić koji je vjerojatno kao vrsni pedagog ostavio dubok trag na svima onima koji su nakon njega bili u čelništvu naše udruge. Treća dominantna osoba je autor ovih redaka koji se u Udrugu uključio 1959. kada se zaposlio u Rijeci kao profesor, te još i danas djeluje u Udruzi kao njen tajnik.
Zadnjih desetak godina dominantna osoba naše udruge jest aktualni predsjednik Dušan Miočić za koga se nadam da se u budućnosti neće pokvariti, već nastaviti i dalje pozitivno djelovati i svojom upornošću i marom održati našu udrugu na dosegnutom nivou.


Dragutin Suden


9. TIFLO-GLOBUS
TAJNA ESREFA ARMAGANA

Turski dnevnik "Zaman" nedavno je objavio, a svjetske agencije prenijele tekst pod naslovom: "Harwardsko sveučiliste proučava slijepoga turskog umjetnika". Članak nipošto ne može ostaviti ravnodušnim ikoga tko se zanima za uspjehe slijepih diljem svijeta. Već od prve rečenice jasno je da je riječ o nekom iznimnom. Naime, Esref Armagan je rođen bez ostatka vida. Završio je samo osnovnu školu za slijepe i bez ikakve umjetničke naobrazbe - nevjerojatno ali istinito - stvara umjetničke slike!!! Do sada je naslikao oko 300 radova, a popis gradova u kojima je već izlagao doista je impresivan: Peking, Amsterdam, New York, Paris... Treba, dakako, spomenuti da je više puta izlagao u turskim kulturnim centrima poput Istambula, Antalije i Ankare.
Koristeći osjetilo dodira, na osnovu tiskanih fotografija, Armagan je portretirao bivšega turskog predsjednika Suleymana Demirela, bivšu predsjednicu turske vlade Tansu Ciller te bivšega američkog predsjednika Billa Clintona. Svoja je djela osobno podario osobama koje su se nalazile na portretima.
Na dobroposjećenoj konferenciji za tisak Armagan je izjavio, istina bez osobite skromnosti, da je jedini slijepi slikar u svijetu!? Istine radi, valja zamijetiti da to nije točno, jer je primjera poput njegova bilo. No, ono što je bitnije, dodao je da se slikanjem bavi od ranoga djetinjstva kada je imao šest-sedam godina. "U Sjedinjenim će Državama ispitivati sposobnost koju imam, evo, već 43 godine", rekao je Armagan. Zatražit ću da mi daju sliku određena objekta, a potom će registrirati magnetnu rezonancu u mome mozgu", pojasnio je umjetnik. "Moje jagodice na prstima, moje su oči", ponosno je izjavio zbunjenim novinarima.
Snimka magnetne rezonance u mozgu Esrefa Armagana bit će dana prof. neurologije na Harwardskome sveučilistu Alvaru Pascualu Leoneu. Dobiveni podaci bit će analizirani s aspekta gubitka vida, razvitka centra za vid Armaganova mozga.
Svoj će boravak u Sjedinjenim Državama Esref Armagan iskoristiti kako bi sudjelovao na festivalu stvaralaštva za osobe s invaliditetom. Također, glasoviti znanstveni časopis "New Scientist" intervjuirat će slijepoga neobičnog umjetnika te objaviti rezultate istraživanja do kojih će doći prof. Alvaro Pascual Leone. Filmski redatelj David Simpson snima dokumentarni film posvećen slikarskome umijeću turskog umjetnika.
Kanadski profesor John Kennedy pomno je ispitivao Armaganov rad te napisao zanimljivu knjigu retoričkoga naslova: "Kako crta slijepi umjetnik?". Profesor Kennedy do odgovora, razumije se, nije došao.
Postalo mu je možda nešto jasnije da Esref Armagan spoznaje sliku vrhovima prstiju. No, nije svemoćan. Nekog od svojih posjetitelja priupita koje boje je određeni predmet, a onda sâm, prema vlastitoj viziji, prione na posao...
Nažalost, agencijska vijest ovdje završava.
Novinarski živac mi nije dao mira te sam iz raspoložive dokumentacije - što na osnovu vlastite pozamašne zbirke članaka o slijepim pojedincima diljem svijeta koji su po nečemu stekli svjetski glas, što na osnovu interneta - sklopio skicu za portret Esrefa Armagana.
Rođen je slijep prije 46 godina u Turskoj. Njegov biograf i menadžer, gđa. Joan Eroncel, u jednom od brojnih članaka koje je napisala o umjetniku, zapisala je i sljedeće: "On je neobična osoba. Ne zato što je rođen slijep, nego zato što je sâm, osobnim trudom, osobnim pokušajima i osobnim otkrićima, uspio svijet svoje imaginacije pretočiti iz svijesti na papir". Gđa. Eroncel, ne bez grižnje savjesti, nastavlja:
"Kad sam prvi put vidjela njegove slike, moram priznati, bila sam prilično sumnjičava. Jer, mislila sam, i u drugim zemljama vjerojatno ima slijepih umjetnika koji su od rođenja slijepi ili su vid izgubili kasnije. No, s vremenom sam shvatila da je Esref nešto posebno: on nikada nije učio slikati od nekog drugog! Štoviše, nikad nije imao u svojoj blizini nekog tko bi mu savjetovao kako crtati i koji postupak odabrati".
Biografski podaci kazuju da je mali Esref rano djetinjstvo proveo bez mogućnosti da se igra s drugom djecom izvan kuće niti da ide u školu. Drugim riječima, bio je prikovan za svoja četiri zida. Prve likovne oblike nacrtao je na kartonskim kutijama koje mu je otac donosio s posla. U početku je crtao predmete čije oblike je poznavao. Međutim, to se uskoro pretvorilo u pravu strast tako da je počeo otkrivati boje, povezivati ih s pojedinim predmetima i, na koncu, crtati i bojiti.
U proteklih 35 godina Esref Armagan je usavršio svoje umijeće. Najradije radi u ulju koristeći ruke umjesto slikarske četkice. Potreban mu je apsolutni mir za rad.
Usprkos zanimanju pojedinih medija i kulturnih institucija za turskoga slikara, gđa. Eroncel naglašava da mu je potrebno sve vise i više izložbi kako bi pomogao sebi i svojoj obitelji. Neobični talent se očito slabo isplati...!

Željko Baić


10. SREĆA SE NE ČEKA - SREĆA SE TRAŽI


Prema mišljenjima nekih sudbina svakoga od nas je unaprijed određena i ne možemo je bitnije promijeniti. Protiv sudbine se možemo boriti, ali je ne možemo pobijediti. Poslovica o tome glasi Čovjek snuje, a Bog određuje. Prema drugima, svatko je krojač svoje sudbine. Pristalice ove teorije vjeruju u onu narodnu Uzdaj se u se i u svoje kljuse. Što god tko mislio, život će uvijek biti nepredvidiv i zbog toga zanimljiv, jer kada bi sve znali unaprijed, bio bi to ne samo dosadan, već i siromašan život lišen slatkih, malih tajni čije nam otkrivanje svakodnevicu čini uzbudljivijom.

Krajem 2002. u Crikvenici je održan susret slijepe i slabovidne mladeži. Među brojnim sadržajima bila je i zabavna radionica u želji da se provjeri maštovitost tih mladih ljudi. Trebali su odgovoriti na pitanje kako bi se osjećali da su životinje. Kako bi u svemu tome bilo nekakvog reda, ispisane su ceduljice s nazivima mužjaka i ženki, predstavnika pojedinih vrsta životinja. Papiriće s nazivom mačka i mačak izvukli su Agata Frokić iz Rijeke i Danijel Varvodić iz Višnjevca. To je bio njihov prvi bliski susret, a što se događalo poslije, otkrit će nam ova priča. Prije svega red je upoznati glavne junake, a isto tako red je prednost prepustiti dami.

Agata je rođena u Skoplju 1974., a kada je bila tri i pol godine, zajedno s mamom, tatom i starijom sestrom preselila je u Rijeku. Tamo je završila osnovnu i srednju školu i stekla zanimanje vrtlara. Radila je u cvjećarnici, čistila urede, čuvala djecu, a neko je vrijeme boravila i u Italiji gdje se brinula o starijim osobama. Pjevala je u crkvenom zboru, a bila je i aktivna u Udruzi slijepih Primorsko-goranske županije, zbog čega je i došla na susret u Crikvenicu.

Danijel Varvodić, rođen 1976. u Osijeku, živi u Višnjevcu. Najmlađi je od troje djece svojih roditelja, a po zanimanju je trgovac-skladištar. Privremeno je radio i kao telefonist u osječkoj bolnici te na niz drugih mjesta. U mjesnoj Župi rođenja Blažene Djevice Marije zapažen je pjevač u zboru i novinar župnog lista Glasnik mira. Taj se list proširio i sada mu je naziv Okno. Danijel je stalni zaposlenik poduzeća "AS komerc" u Višnjevcu. Radi u skladištu i posao mu je prilično težak, ali mora biti zadovoljan jer je plaća redovita i omogućuje mu kakvu takvu samostalnost. Uz sve to našao je vremena i za Udrugu slijepih Osječko-baranjske županije pa se tako i on našao na već spomenutom susretu u Crikvenici.
- Večer prije odlaska skupljala sam brojeve telefona od svih sudionika susreta i tako sam zatekla Danijela u razgovoru s Jasminom. Pričali su o teologiji što je privuklo moju pažnju. Sljedećeg dana susrela sam Danijela i njegovu sestričnu Draganu pa smo išli na kavu. Ponovno smo razmijenili brojeve telefona i malo popričali, a potom smo se vratili svatko svojoj kući - prisjeća se Agata koja je kao i Danijel slabovidna osoba. Što se zbivalo poslije otkrio nam je Danijel:
- Usljedili su brojni telefonski razgovori i razmjene SMS poruka. Ti razgovori bili su još uvijek prijateljski, ali i vrlo ugodni.
Tako je stiglo i ljeto 2003. i susret mladeži u Premanturi. Umalo se dogodilo da nijedno od njih ne ode na to druženje, ali u zadnji čas su uspjeli. Agata je čak kasnila dva dana, ali je Duško Miočić, tajnik njezine udruge, uspio srediti da se i ona pridruži svojim prijateljima.
- Slučajno sam se našao baš na ulazu kada je Agata stigla s autobusa. Prvo se pozdravila s mojom sestričnom poljubivši je u obraz. Tada sam je pitao a gdje je pusa za mene. Onda je i mene poljubila, i to je bilo to.
Slično je bilo i u Agatinom srcu. Sve do tog trenutka nije vjerovala da bi joj Danijel mogao biti dečko, ali taj je poljubac i kod nje izazvao snažnu kemijsku reakciju.
- Kad sam ga vidjela po dolasku u Premanturu shvatila da sam zaljubljena, ali to nisam htjela priznati ni sebi, a kamoli njemu - veselo priča Agata.
Bježanje od istine trajalo je četiri dana, sve do jedne večeri kada je puhala bura i propadivala kiša. Prijeko iz Medulina jasno su se čuli zvuci glazbe i glasa popularne Severine, a Agata i Danijel pali su jedno drugom u zagrljaj.
- Prije te večeri pričali smo kako nije mudro da u brak stupe dvije osobe koje imaju problema s vidom, ali je ljubav nadjačala te stavove. Rekao sam Agati da je želim odvesti u Višnjevac i upoznati sa svojim roditeljima. - priča Danijel, a Agata nastavlja:
- Tih dana s užitkom sam promatrala Danijela. Sviđao mi se njegov stil ponašanja i način razmišljanja, ali kada je predložio da me upozna sa svojima, malo sam se uplašila jer nisam znala kakva će biti reakcija njegovih, ali i mojih roditelja.
Ipak, dva dana nakon ljetnog druženja u Premanturi, ona je putovala u Višnjevac. Tu su Danijelovim roditeljima rekli da se žele vjenčati. Gosp. i gđa. Varvodić objasnili su im da je to odluka koja se ne donosi naglo. No, Danijel i Agata su ostali pri svome. Onda su pratnji Danijelove mame otputovali u Rijeku te sa svojom odlukom upoznali i Agatinu obitelj. Vjenčali su se 19. listopada 2003. Tako je gđica. Frokić postala gđa. Varvodić. Sada žive zajedno s Danijelovim roditeljima i za sada je sve u redu. Ipak Agata priznaje da je malo muči nostalgija:
- Ovdje imam sve, ali mi ipak fali Rijeka. Tamo sam provela cijeli život, tamo su i moji, ali strpit ću se do prve prilike kada ćemo moći u Rijeku.
Agata kaže da je velika razlika u načinu života u Istri i Slavoniji. Kaže da se u Rijeci živi lakše, a da su ljudi u Slavoniji topliji i otvoreniji. A Danijel na to slikovito dodaje:
- Slavonac, ako nema ništa drugo, dat će ti svoje krvi. Neizbježno pitanje je o odnosu snahe i svekrve. O tome se u našem kraju zbijaju slane i neslane šale.
- Za sada nemam primjedbi - kaže Agata, a po tonu kojim je to izrekla, možemo joj i vjerovati. Danijel ističe da se o svemu dogovaraju, što je glavna stvar kada u istom domaćinstvu žive dvije generacije.
Zanima me koliko su uopće svjesni životnih promjena koje su nastale njihovim vjenčanjem.
- Osjećam se zrelom da budem supruga i majka. To je promjena koju smo oboje željeli. Mislim da smo spremni na sve što život nosi. Slično razmišlja i Danijel:
- Dođe vrijeme kad svoj život trebaš unaprijediti. To se može jedino s pravom osobom, a ja sam siguran da je Agata ta.
Ako vam se ova priča čini sladunjavom iliti melodramatičnom, vjerujte mi da vas osjećaj vara. Planovi i razmišljanja bračnog para Varvodić su vrlo realni, jer namjeravaju svoj život graditi skromno i strpljivo. Za to će im trebati puno ljubavi, a toga kod njih ima u velikim količinama. Poželimo im stoga ono što si i sami žele, a to je, za početak, zdravo potomstvo i posao za Agatu. Na kraju vas još jednom podsjećam da je naslov ovog teksta SREĆA SE NE ČEKA, SREĆA SE TRAŽI.


Rolando Butković


11. ZADRANI NA IZLETU
Zadarska je udruga i ove godine svojim članovima i obožavateljima omogućila proljetni izlet, od 4. do 6. lipnja.
Špiro Zrilić (tajnik): "Kod odabiranja odredišta, nastojali smo udovoljiti željama i mogućnostima. Zato nije slučajno što smo već nekoliko puta bili gosti hotela "Toplice" u Topuskom. Naši ljudi rado uživaju u toplim kupkama, hrana je ondje odlična, uz cijenu dvostruko manju nego u sličnim objektima diljem Hrvatske. Odobrava se i pristojan popust za umirovljenike, a mjesta, začudo, ima kadgod se prijavimo."
Na put je krenulo 47 izletnika. Prvotna je namjera bila trosatno zadržavanje na Plitvičkim jezerima, ali je kiša spriječila i najkraću šetnju, te se u Topusko stiglo već za ručak.
Branko Gospić (vozač autobusa poduzeća "Liburnija"): "Radim ovaj posao već tridesetak godina i uvijek rado prevozim slijepe izletnike, koji su disciplinirani putnici bez velikih prohtjeva. Svaki se put iznova divim njihovu optimizmu i prijateljstvu."
Mnogi su odmah pohitali u bazen, a hotelskim se gostima nude i drugi načini rekreacije i zabave.
Premda cijene nisu visoke, rijetko je tko sebi priuštio saunu, a masažu da i ne spominjemo.
Božica Šarić (dugogodišnja članica Udruge): "Idem na izlete samo i isključivo radi društva. Volim pjesmu i šalu, bez glazbe ne bih mogla živjeti!"
I Božica i ostali društvoljupci došli su na svoje kad se, nakon večere, sâm predsjednik latio harmonike.
Ni sljedećeg dana nije bilo monotono. Popodne se 28 članova i pratilaca odazvalo pozivu na šetnju Siskom. Osim razgledavanja grada, te zanimljive izložbe cvijeća i suvenira, Zadrani su mogli kušati izvrsne sisačke kolače, a uspostavljena su i neka nova poznanstva s mladim, ljubaznim Siščanima.
Eleonora Teofilov (pratiteljica): "Ova je kiša nevjerojatno uporna. Kišobrani su nam bili premali i preuski pa nismo vidjeli ni desetinu onoga što smo željeli."
Nažalost, problemi s kišom protegli su se i prokapali i na treći dan izleta. Šetnje po, inače lijepo uređenu parku, svedene su na minimum, a Plitvice su izostavljene i pri povratku. Ipak, gotovo petosatno putovanje prošlo je bez poteškoća.
Radoslav Kuštera (dugogodišnji aktivist Saveza i Zadarske udruge): "Organizacija izleta u nas je višedesetljetna tradicija i jedinu stanku smo načinili u vrijeme Domovinskog rata. Ali, uvijek nas je mučio osjećaj kako smo po strani, udaljeni od mnogih atraktivnih destinacija."
Više o obilasku Siska poslušajte u jednom od sljedećih brojeva naše "Riječi slijepih"!

Mirjana Mrkela

for download software click here visit mac software site softwareunlim.net visit site