RIJEČ SLIJEPIH - godište 32., broj 20

1. Retrovizor: Naša posla!
Jedni su mi predbacivali prepatetičan početak zadnjeg Retrovizora, drugi opet prepolitičnu sredinu, a treći prereligiozan kraj. Svi su nekako kritički raspoloženi, ali sve nešto iza leđa, sve po kuloarima, a kad sjednu na mjesto gdje bi trebalo govoriti, pa i kritizirati, samo klimaju glavama i poslušno dižu ruke, jer - kako bi se za Boga miloga zamjerili "onima gore", a oni gore su već kronični i oguglali, pa ih ne brinu previše kritički osvrti, jer sve je već rečeno i dogovoreno. Eto tako otprilike teče još jedno proljeće u slijepo-slabovidnom okružju, hoću reći, razdoblje je skupštinâ, a iste kao jaje jajetu liče na one prošlogodišnje, odnosno one iz svih prijašnjih godina. Vrijedan spomena je pokušaj naglog umnožavanja i razmnožavanja udruga slijepih, tako da bi nas uskoro moglo biti više nego političkih stranaka, a u Skupštini Hrvatskog saveza slijepih više zastupnika nego u državnom Saboru.

SVAŠTARA
Sedamnaesti dan mjeseca ožujka, kao što se i predviđalo, neslavno je završio. Nismo im platili u gotovini, pa nam ne dadoše vizu za Europu, a mi se naljutismo pa se zavismo u crni euroskepcitizam, pozivajući se na vlastite snage i resurse i upirući prstom - recimo - u Švicarsku. Sveprisutna politika još je jednom dokazala da nije tvorac sudnjeg dana, jer se nakon toliko crnih predviđanja, zapravo nije ništa osobito dogodilo.

Dok ispisujem ove retke, liječnici štrajkaju, tako da pacijenti barem u te dane nemaju priliku dobiti krive lijekove ili dijagnoze, čega je - priča se - sve više. Opet su se sukobila prava na štrajk i pravo pacijenta na lijek i medicinski tretman, a na vagi je opće savjesti da presudi što je u vremenu posvemašnjeg siromaštva važnije.

Zgrozila me nedavna TV-rasprava bivšeg ministra i sadašnje ministrice branitelja u kojoj su se statistički prepucavali za čijeg se mandata više branitelja upucalo ili spalilo, a događaji i dalje ubiru žrtve pregaženi zapravo kotačima jalove politike. Bojim se da bi isto mogli početi činiti i građani drugačije kategorizirani - recimo civilni invalidi - jer su i njihova prava svedena na milostinju, a do oružja možeš doći malo detaljnijim kopanjem po smeću. Očito smo svi pomalo zatrovani utjecajem jednog od najstarijih zanata, tako da radije gledamo dnevnik nego dobru tekmu.

I za kraj svaštarenja, preporučam nešto za razbibrigu, odnosno vaše koketiranje s politikom. Izađite na Iskonov portal, pronađite izjave tjedna i nasmijte se glupostima koje provaljuju naši političari i druge javne osobe.

RAZGOVOR S POVODOM
U večernjim satima, na valentinovo, Kazalište slijepih i slabovidnih "Novi život", Zagrepčanima se predstavilo još jednom premijerom. Nakon iste, u glumačkim sam garderobama ulovio jednog od glavnih glumaca predstave i voditelja "Novog života", Vojina Perića, i kratko s njim porazgovarao:
P: - Prvi dojmovi?
O: - Dojmova je previše, pa ne znam koji su prvi, no budući još uvijek naviru i nadiru, na to pitanje bit ću kadar odgovoriti s vremenske distance, znači, pitaj me sutra.
P: - Kako dugo ste pripremali ovu predstavu?
O: - Na predstavi smo počeli raditi sredinom listopada i nadali smo se premijeri oko Božića, no sve se malo oteglo, tako da smo stvar finiširali ovih dana.
P: - Koji su vas problemi mučili?
O: - Žao mi je što to moram reći, ali ovaj put je uglavnom zakazala profesionalna ekipa. Redateljica je tijekom rada imala obveza u drugim teatrima, tako da smo često ostajali na ledu. Mislim da nam se tako nešto više ne smije dogoditi, jer, ako netko tko svakodnevno dolazi na probe i glumi iz ljubavi i entuzijazma, može biti točan i odgovoran, onda to mora biti i netko koga se za njegov posao vrlo pristojno plati.
P: - Jeste li zadovoljni večerašnjim nastupom i reakcijom publike?
O: - Mislim da je ovo jedna prosječna predstava "Novog života", ništa posebno, a budući je ovo bila naša premijerna publika, njena reakcija je uvijek sjajna. Ta reakcija nam zapravo daje snage da uvijek iznova kreiramo i stvaramo, kako bismo doživjeli tu neponovljivu tremu prije premijere i tu neponovljivu reakciju publike.
P: - Autor "Hanibala podzemnog", Hristo Boytchev, večeras je u kratkom obraćanju publici ustvrdio da je to jedna od najboljih postavki te predstave, a igrana je u dvadeset različitih zemalja. Što mislite o tome?
O: - Boytchev je prvi put među nama, tako da mi je jasna njegova reakcija. Vjerojatno je očekivao neku prosječnu dramsku sekciju, pa njegovo oduševljenje treba uzeti s rezervom. Doduše, možda smo i mi prekritični prema sebi, jer stalno nastojimo više, stalno bolje i neobičnije, a to nije svaki put baš lako.
P: - Kakva je budućnost "Novog života"?
O: - Vrlo svijetla, jer je većina naših članova ispod 30 godina, što nam daje za pravo očekivati još puno bolje rezultate. Na meni i sadašnjem rukovodstvu Kazališta je da pokušamo osigurati tim mladim ljudima upis na Akademiju, odnosno riješiti status, jer je doista došlo vrijeme da se naš rad počne sustavno tretirati i da nas konačno registriraju kao kazalište.

Uz želju da se sve rečeno i ostvari, te uz još jedan stisak ruke za dobru predstavu, završio sam ovaj razgovor i kroz gužvu se jedva izgurao iz glumačkih prostora Vidre.

SLIJEPI KUTAK
Ovih dana se podigla prašina oko jednog natječaja, a isti je uslijedio kao posljedica već prožvakane afere u kojoj su navodno sudjelovali i oni koje bi natječaj trebao nadomijestiti. I bî natječaj, u kojem je stajalo kako je za nekoga tko će kreirati obrazovanje slijepih potrebno imati i iskustva u radu s istima, ali to se nekima koji nam kreiraju jestost u širem smislu nije dopalo, pa je došlo do preinaka, koje "zlobnicima" pružaju mogućnost pomisli kako je stvar dirigirana i namještena. Onda su se pojavili problemi oko neobjavljivana natječaja u "Narodnim novinama", pa je došlo do produženja roka za prijavu kandidata, koji su - doznajemo iz prilično pouzdanih izvora - vrlo šarolikih zanimanja, pogleda i mogućnosti.

Inspirirana natječajem, ali i negativnim trendovima u obrazovanju slijepih, Skupština Hrvatskog saveza slijepih formirala je povjerenstvo koje bi trebalo napisati promemoriju o obrazovanju, koja bi uz povijesni pregled i analizu trenutnog stanja, dala i svoje prijedloge o poboljšanju nekih aspekata obrazovanja, kao i ideje u iznalaženju novih zanimanja kojima bi se slijepe osobe mogle baviti.

Osobno mislim da je bio krajnji trenutak da se Savez slijepih aktivno uključi u kreiranje jednog od najvažnijih aspekata u životu slijepih osoba. U priličnom je neredu obrazovanje, već od profesionalne orijentacije, preko odabira vrlo suženog kruga zanimanja, pa sve do zbog skupoće nedostupnih suvremenih pomagala. Budući Savez preuzima učenike koji su završili osposobljavanje u "Vinku Beku" i brine o njihovu zapošljavanju, i sam mora sudjelovati u iznalaženju novih zanimanja, odnosno metoda obrazovanja koje će garantirati dobre kadrove, koji će opet biti konkurentni na otvorenom tržištu rada.

Ne mogu završiti ovaj kutak, a da ponovo ne progovorim o zakonima koji se donose kozmetički, bez prilagodbe određenim kategorijama stanovništva. Kao što vam je vjerojatno poznato, opet smo izgubili jedno od prava, pa tako više nećete moći koristiti naljepnice o pristupu, a cestarine ćete plaćati kao i oni koji vide. Ovaj gubitak prava očito je rezultat jedinstvene strategije, u kojoj se ipak snalazi kako tko zna i umije, jer su oni s oštećenim donjim ekstremitetima nešto izborili i nije ih briga što smo mi drugi izgubili. Morali bismo još jednom razmisliti o svojim načinima borbe za vlastita prava, jer kad stanemo na začelje, neće nam pomoći čak niti prividna jedinstvenost već toliko spominjane "Strategije".

SVETA SMRT KAO LEKCIJA
Možda će mi netko zamjeriti ovaj pomalo kruti naslov, no dopustite mi nekoliko redaka vlastitih razmišljanja o jednoj svetosti koja nas je sve obuhvatila početkom travnja. Neću ispisivati podatke, jer ste ih se načitali i naslušali u drugim medijima, neću citirati već rečeno, jer i to ste sigurno na neki način iskonzumirali, neću patetizirati, jer to je preprosto za jedan tako svet odlazak. Hvala Bogu da je netko bar na jedan tjedan zaustavio jeftine TV-brbljarije, da je s ekrana skinuo filmove pune nasilja i gadosti, hvala Svetome Ocu da je ujedinio svijet i sve politike i religije bacio na koljena i okrenuo ih makar na trenutak promišljanju dobra.

Dok 300 000 vjernika na Trgu sv. Petra u Rimu kliče "Santo subito", sjećam se godine 1994. kada sam s jednom grupom slijepih bio počašćen prijemom kod Pape, gdje sam zbiljski doživio svu snagu njegove osobe, svu blagost i svetost Vatikana. Taj trenutak, kada je Sveti Otac pročitao na hrvatskom ime naše grupe i pozdravio nas, toliko je upečatljiv i sveobuhvatan, da se ne da opisati ili prepričati. Nakon te audijencije u mom životu naprosto ništa nije bilo isto, ništa nije bilo nerješivo ili potpuno izgubljeno. Nakon takva doživljaja čovjek počinje promišljati, počinje tkati neko novo ozračje, počinje s drugim ljudima stvarati neke bolje i dugotrajnije uzajamnosti. Siguran sam u jedno: Papa je napuštajući ovozemaljsku supstancu svima nama ostavio dio sebe, razdijelio se u sve duše i u sve nas dolio radost i dobrotu iz onog svojeg neponovljivog posljednjeg blagoslova. Hvala mu u ime jednog malog mene i u ime svih koje poznajem!

Robert Središćak


2. TRN U OKU
Prsti jedne ruke

Već duže vrijeme skupštine Hrvatskog saveza slijepih održavaju se prve subote u travnju mjesecu. Tako je i ove godine. Hoće li se opet tresti brda da bi se rodio miš? Hoće li to biti još jedna bura u čaši vode ili će to konačno biti pun pogodak u metu koja se zove poboljšanje kvalitete življenja slijepih osoba u našoj čudnovatoj domovini.
Odabrao sam petoricu ljudi za koje smatram da su različiti, kao što se razlikuju prsti jedne ruke, i pitao ih za prognozu skupštinskih zbivanja. Nakon skupštine imali su priliku objasniti i pojasniti svoje prognoze. Dakle, ovaj trn u oku ima svoje prvo i drugo poluvrijeme, kao nogometna utakmica, a možemo ga usporediti i s knjigom koja ima predgovor i pogovor.

Branko Čuić ima status zastupnika već dugi niz godina i to ispred Udruge slijepih Ličko-senjske županije. On više ne čita časopise Saveza niti za njih šalje priloge jer su prema njegovim saznanjima ti časopisi cenzurirani. Zbog toga surađuje s tiskovinama vjerskog sadržaja, a priprema i knjigu o pedesetoj godišnjici svoje udruge. Kao top-temu ovogodišnje Skupštine najavljuje tuđu pomoć i njegu i dodaje:
- Ništa se spektakularno neće dogoditi. Bit će to obično nadmudrivanje kao i prije, jer već duže vrijeme isti ljudi pokreću iste diskusije. Stanje je loše jer na čelu Saveza nema karizmatične ličnosti kao što je to bio pokojni Ante Sedić. U Izvršni odbor se guraju neki ljudi samo da se kaže da su netko i nešto i da dobiju dnevnicu, a stvarne moći nemaju i uz sve to još su i loši pregovarači. Gospodin Čuić tvrdi da je devedeset posto naših udruga još uvijek u prošlom sistemu i ne shvaćaju da se način rada mora mijenjati. Iako je Udruga Ličko-senjske županije izazvala negodovanje nekih drugih udruga, zbog prikupljanja sredstava za duhovnu obnovu slijepih, oni će nastaviti s tom praksom jer kad su financije u pitanju, ne važi teritorijalni pristup, već parola snađi se kako najbolje znaš.
Dva tjedna prije Skupštine Saveza održat će se Skupština Udruge Zadarske županije i tada će donijeti odluku hoće li uopće poslati svog zastupnika u Zagreb. Razočarani su neodržavanjem prosvjeda na Markovu trgu, a u svrhu ujednačavanja tuđe pomoći. Marinko Vidaić kaže da su oni razgovarali s brojnim političarima i svi su podržali ideju o prosvjedu. Za vašu bolju obaviještenost na tom popisu su: gradonačelnica Ana Lovrin i župan Šime Prtenjača, oboje iz HDZ-a. Tu su i dvije dame iz SDP-a, Željka Antunović i Ingrid Antičević Marinović, zatim Tonči Tadić iz HSP-a i Željkov Kurdov Buš iz HNS-a. Razgovarali su čak i s biskupom zadarske biskupije Ivanom Prendžom, koji je također podržavao prosvjed. No, onda je 5. listopada 2004. stigao fax iz Zagreba u kojem stoji da će Savez pregovarati s Vladom i preuzeti inicijativu oko tuđe pomoći, a Vidaić je to doživio kao sprječavanje i omalovažavanje njihovih napora.
- Previše smo mlaki pa vladajući s nama lako izlaze na kraj. - kaže gospodin Marinko i nastavlja - Ozračje u kojem se odvija skupština je sramotno, na rubu svađe. Čak se mogu čuti i psovke upućene na adresu neistomišljenika. Marinko Vidaić kao glavne teme najavljuje zapošljavanje, znak pristupačnosti i tuđu pomoć. Smeta mu što nema predstavnika medija pa slijepi jedni drugima govore ono što i sami dobro znaju.
- Vrijeme prolazi, a naši ljudi žive sve teže - upozorava Vidaić i tvrdi da se 80% članova Zadarske udruge može smatrati socijalnim slučajevima.
I dalje ostajemo u Dalmaciji, ali se iz Zadra selimo u Split. Jedan od dvojice njihovih zastupnika je Vicko Sviličić koji je ujedno i član Izvršnog odbora Saveza. Evo i njegove sažete prognoze:
- Mislim da će Skupština proteći u mirnoj i tolerantnoj atmosferi. Bit će pojedinaca koji će nastojati dići tenzije, ali će tiha većina biti razumna i ponašati se u skladu sa situacijom. Ta situacija je takva da se nalazimo na raskršću između lakšeg i težeg puta. Trebamo odabrati lakši, a to su razgovori i pregovori. Nova zalaganja Saveza da se izbori za veći doplatak za tuđu pomoć zajedno s ostalim teškim invalidima, trebala bi dati rezultate. Tek ako i to ne uspije treba potražiti neke druge metode, uključujući i prosvjed.
Najstariji među mojim sugovornicima je Milutin Šakić. Vjerujem da njega ne treba posebno predstavljati i da su vam poznata barem neka od njegovih dobrih djela. Ipak, moramo pohvaliti Zagrebačku udrugu slijepih koja je uz podršku političkih struktura izuzetno učinkovito riješila kronični problem nezaposlenosti. I prof. Šakić vjeruje da će se najviše pričati o tuđinki, a on će pokrenuti još jednu temu koja je neopravdano zapostavljena:
- Predložit ću formiranje radne skupine za izradu Promemorije o aktualnom stanju u obrazovanju slijepih. Slijepi se školuju za zanimanja u kojima za njih nema radnih mjesta, a ne školuju se npr. za fizioterapeute, za koje bi se našlo zaposlenje. Ima tu prostora i za neka druga zanimanja vezana uz računalnu tehniku - objašnjava gospodin Šakić te otkriva da će ovih dana jedna slijepa osoba početi raditi na autobusnom kolodvoru. Pružat će informacije putnicima i pri tome će se služiti računalom. Nešto slično planira se i sa 988 telefonima. Profesor Šakić skreće pozornost i na neke loše trendove u integriranom obrazovanju. Tvrdi da su neki slijepi učenici prezaštićeni od strane svojih roditelja i da se uopće ne uključuju u sadržaje i programe koje nude udruge i Savez što dugoročno gledano nije dobro. O ozračju u kojem bi se Skupština mogla odvijati rekao je sljedeće:
- Bit će tih "profesionalnih bukača" koji dolaze praviti galamu, ali će biti puno više pametnih ljudi koji će ih spriječiti.
Peti prognostičar nije zastupnik, već čelni čovjek stručne službe Saveza, tajnik Ivica Robić. On je siguran da će udrana tema biti doplatak za tešku invalidnost i to na način da će se prigovarati kako ništa nije učinjeno.
- Bit će to prigovori u stilu "zašto niste pomakli Velebit šest metara ulijevo ili udesno" -slikovito opisuje tajnik i podsjeća na prošlu skupštinu kada nitko nije želio priznati činjenicu da smo se izborili da od prošle godine sve slijepe osobe imaju pravo na tuđu pomoć, što do tada nije bio slučaj. Istina je da je taj iznos minimalan, ali je bolji nego ništa. Gospodin Robić je uvjeren da će i znak pristupačnosti biti naglašen i to zato da se prikaže kako gubimo prava, a ništa ne poduzimamo. - Bit će galame i napadanja, a mnogi će napadati bez pravog povoda i samo zato da bi skrenuli pažnju na sebe - prognozira tajnik i upozorava da nas takvo ponašanje udaljava od ostvarivanja željenih ciljeva.

Jedna od točaka dnevnog reda je i zamolba novoosnovane Karlovačke udruge za prijem među članice skupštine Saveza. Karlovački slučaj povlačio se dugo po medijima, a nedavno se nešto slično dogodilo i u Požegi. Evo što o tome kažu moji sugovornici:
Čuić: - Gospić neće podržati zahtjev nove udruge iz Karlovca jer bi onda došlo do inflacije udruga pa bi nam Skupština bila još veća brbljaonica nego što je sada.
Vidaić: - Ne samo da ne podržavam osnivanje novih udruga zbog narušenih međuljudskih odnosa, nego to smatram neodgovornim ponašanjem. To je i nepotrebno rasipanje novaca, a članstvo nam gladuje.
Sviličić: - Protiv sam novih udruga koje nastaju cijepanjem starih pa i jedni i drugi svojataju članstvo. Treba pričekati i dati im vremena. Možda prebrode razloge koji su doveli do raskola. Osobno mi smeta kad se pojedinac nastoji izdići na uštrp udruge. To nas odmiče od ciljeva koji mogu biti na dobrobit slijepog čovjeka i njegovog svakodnevnog života.
Šakić: - Besmisleno je da jedan Karlovac ili Požega imaju dvije udruge. Zagreb bi mogao imati deset udruga sa po 100 članova, ali kakva bi bila svrha toga.
Robić: - Podržavam zdravu konkurenciju, ali ne bih volio da se to pretvori u stihiju. Rad udruga se mora modernizirati. Osnivanje novih udruga mora imati svoju logiku jer nije dovoljno željeti raditi, već je daleko važnije znati raditi.

To su bile prognoze uoči Skupštine koja je održana 2. travnja. Detaljnije o zaključcima bit će riječi u drugim tekstovima, a za ovu prigodu navodim da je usvojen Kodeks časti, odbijena molba nove udruge iz Karlovca, a dogovoreno je da se o doplatku za tešku invalidnost pregovara s Vladom. Ako ne bude pomaka ići će se na prosvjed i to na Međunarodni dan bijelog štapa. Sada je na redu drugo poluvrijeme skupštinske nogometne utakmice. Svoje sam sugovornike pustio da prespavaju dvije-tri noći te da srede svoje dojmove.
- Puno ruku, a malo pameti. Prava bruka. Dobro da nije bilo novinara jer bi to bilo daljnje srozavanje ugleda Hrvatskoga saveza slijepih - rekao je Milutin Šakić ocijenivši Skupštinu događajem niske razine. On smatra da nije čudo što glavni problemi nisu riješeni jer se u takvoj atmosferi ne može ništa riješiti. - Neki su 30, 40 pa čak i 50 godina u Skupštini i ništa nisu napravili. Baza je naš glavni problem i dok se u udrugama na terenu ne pojave kvalitetni kadrovi teško ćemo naprijed - ističe Šakić. Neki prijedlozi su neozbiljni, a kao primjer naveo je Marinka Zeljka iz Požege. On je predlagao kao posebnu točku dnevnog reda raspravu o radu tajnika i predsjednika Saveza. A o toj se temi bez ikakve smetnje može raspraviti pod točkom izvješće o radu. Prof. Šakić pozitivnim smatra usvajanje Promemorije o aktualnom stanju u obrazovanju, a skeptičan je prema zaključku o tuđinki. - Ne vjerujem da ćemo to riješiti u iduće dvije godine i to iz dva razloga. Ova vlast nema potreban senzibilitet, a ne možemo očekivati ni pomoć ostalih Saveza koji okupljaju teške invalide. Oni čak ne znaju ni koji je broj potencijalnih korisnika tuđe pomoći za tešku invalidnost, a kamoli da ponude neki kvalitetan i učinkovit prijedlog - rekao je Šakić.
Za razliku od Šakića, tajnik Ivica Robić je Skupštinu ocijenio mirnijom nego što je očekivao. - Bilo je neopravdanih napadača, ali su oni ostali u manjini. Nisam htio odgovarati na raspravu svakog zastupnika da ne oduzimam dragocjeno vrijeme, a i da se ne bih stavio u poziciju kao da branim Izvršni odbor - kaže Robić i ističe zadovoljstvo zbog prihvaćanja Promemorije o obrazovanju i donošenja zaključaka oko ishodovanja doplatka za tešku invalidnost. Koliko će to biti djelotvorno teško je reći, ali je važno da je donesena i prihvaćena zajednička strategija. Kao kuriozitet tajnik navodi sljedeće: - Znakovito je da su pojedini zastupnici kritizirali rad Saveza, a o financijskim sredstvima čija je potrošnja direktno vezana uz ostvarivanje programa rada, nitko nije rekao niti slova.
Marinko Vidaić kaže da je nezadovoljan išao u Zagreb, a nezadovoljan se vratio u Zadar. - Ne vjerujem da će zaključci Skupštine dovesti do ostvarivanja naših ciljeva. Tako niska tuđa pomoć je glavni uzrok pasivnosti članstva, a ta pasivnost omogućuje pojedincima da budu vječiti predsjednici i da se brinu samo o sebi - kaže Vidaić i napominje da će nas nejedinstvo skupo koštati. Raspravu na Skupštini ocjenjuje kao civiliziranu, ali mu se ne sviđa guranje problema pod tepih. - Ovi ljudi koji su sada u Izvršnom, zatekli su se na tom mjestu i u vrijeme kad treba riješiti goruće stvari. U nemogućnosti da to riješe, oni se bave dodjeljivanjem nagrada, organizacijom sportskih natjecanja i slično, a puno bitnija pitanja guraju u stranu - rekao je Marinko i poželio svim slijepima bolji život i borbu za opće, a ne pojedinačne interese.
Branko Čuić ne vjeruje u uspjeh taktike za tuđinku i prisjeća se 1991. kada je on bio u Izvršnom, a tajnik je bio Nikola Dragun. - Predlagao sam Dragunu da odemo kod Franje Tuđmana koji bi tuđu pomoć riješio jednim potezom pera, ali me on nije poslušao - kaže Čuić i ponavlja tezu o nedostatku karizmatičnih vođa kakav je bio Ante Sedić koji je u svoje doba od Vlade dobivao zakone dok su bili u radnoj verziji te ih je mogao na vrijeme korigirati. Greška je što se o tuđoj pomoći uvijek pregovara s opozicijom umjesto s vladajućima. Iznio je i zanimljivu tezu o sprezi Vlade RH i našeg saveza. - Mislim da su sklopili prešutni sporazum o nenapadanju po principu "mi ćemo vama riješiti hladni pogon, a vi nas nemojte previše napadati zbog tuđe pomoći" - objašnjava zastupnik iz Gospića i predlaže našim udrugama da se više povežu s Crkvom i Caritasom. Na kraju me zamolio da, iako nije vezano uz temu, spomenem nedavno gostovanje dramskog studija "Novi život" u njegovom gradu. - Svi u Gospiću su oduševljeni našim glumcima i poručuju da su i ubuduće dobro došli.
Najzadovoljniji je Vicko Sviličić koji tvrdi da je ovo najbolja Skupština u posljednjih desetak godina. Raspravljalo se smireno, civilizirano i s puno konkretnih prijedloga. - Najvažniji zaključak je o tuđoj pomoći. Ako se bude moralo ići u prosvjed, on treba biti miran i dostojanstven - kaže Vicko. Po njemu su predrasude glavni problem slijepih. Predrasude su u narodu jako prisutne, a preko naroda se prenose na vlast. Za političare su slijepi samo marginalci. - Nas ima nešto više od 5000 i nitko nas se ne boji jer nismo neka značajnija glasačka mašina. Vlast se bavi visokom politikom, a životna pitanja stavljena su postrani - obrazlaže Sviličić i dodaje: - Otkako Savez postoji, borimo se s istim problemima. Stvari se sporo pomiču upravo zbog tih predrasuda. Moramo biti ustrajni kao što su bili i oni prije nas, a takvi će trebati biti i oni iza nas. Samo tako možemo računati na uspjeh.

Najviše bure izazvao je slučaj Karlovac. Tijekom te točke dnevnog reda atmosfera je bila izrazito napeta, a ponašanje predstavnika nove udruge prilično nepristojno. No, evo što o tome misli već spomenuta petorka:
Sviličić: - Predstavnica nove udruge iz Karlovca uvrijedila je sve nazočne rekavši da sve udruge uzimaju proviziju na pomagala što nije ni približno točno. Ovaj slučaj je najbolji dokaz da ćemo morati poraditi na provjerama Statuta koje će zaustaviti negativan trend cijepanja udruga.
Vidaić: - Ja sam bio za Šakićev prijedlog da se i jedni i drugi stave na led dok se ne dogovore tko će ih predstavljati u Skupštini. Osnivanje udruga ne samo da je financijski neisplativo, nego i zločesto. Kad ljudi rade i nesvjesno pogriješe, to im se može oprostiti. No, kad se rukovode inatom i iz prkosa prema nekom, to je zločesto i neoprostivo.
Čuić: - To je čista borba za vlast. I jedni i drugi imaju putra na glavi i do ovoga nije trebalo doći. Zbog karlovačkih skandala koji su se dugo pojavljivali na TV-u, radiju i novinama slijepi su izgubili računalo kao pomagalo od strane HZZO-a.
Šakić: - Da je Statut nove udruge usklađen sa Statutom Saveza ne bi ih mogli odbiti i tada bi nastali problemi jer se slično cijepanje dogodilo u Požegi, a najavljuje se i u nekim drugim udrugama. Mislim da ih je trebalo i jedne i druge suspendirati dok se ne dogovore tko će ih zastupati u Skupštini.
Robić: - To je pravi primjer narušavanja ugleda slijepih. Njihovo ponašanje na Skupštini pokazuje svu dubinu te krize i očito je da će teško doći do pomirenja. Predstavnici nove udruge prilično su agresivni, a predstavnici stare ne idu u korak s vremenom, nego još rade po zatarjelim principima. Karlovčani su duboko zaglibili i to je ponukalo ostale zastupnike da predlažu dopune Statuta kako bi se spriječile daljnje loše pojave.

Moji sugovornici su rekli svoje. Pravo na završnu riječ ostavljam sebi.
Kada bi svi prsti na ruci bili iste dužine i debljine, ruka ne bi bila tako učinkovita. Potrebni su nam različiti ljudi okupljeni oko iste ideje. Oni koji drže figu u džepu neće tek tako odustati od svoje rabote. Njih treba zamoliti da odu, što prije to bolje jer više nemamo vremena za razgovore u rukavicama.

Rolando Butković


3. Upornošću i strpljivošću do uspjeha i ugleda

U ovom broju Riječi slijepih predstavljamo vam Mladena Turkalja, jednog od najuspješnijih članova Udruge slijepih Zagreb. Mladen Turkalj se 1942. godine
rodio u Zagrebu, gdje je u Centru "Vinko Bek" završio osnovnu školu.

P: Zašto si osnovnu školu pohađao u Centru "Vinko Bek"?

O: Prva četiri razreda završio sam u osnovnoj školi na Kaptolu. Više sam razrede zbog problema s vidom, a na preporuku svog okulista profesora Pavišića,
nastavio u "Vinku Beku".

P: Uz redovnu osnovnu školu pohađao si i osnovnu glazbenu školu?

O: Da. Po dolasku u 5. razred upisao sam violinu.

P: Nakon osnovne škole upisao si gimnaziju i srednju glazbenu školu. Kakvi su bili temelji na kojima si nastavio srednjoškolsko obrazovanje?

O: Kada sam došao u "Vinko Bek", u toj je školi vladao veliki entuzijazam. Bilo je vrlo kvalitetnih nastavnika, a škola je bila dobro vođena od tadašnjeg
direktora, pokojnog Stjepana Barača. Sve je to rezultiralo mojim okončavanjem osnovnog obrazovanja, a da nisam bio niti svjestan koliko sam iz te škole
ponio znanja u gimnaziju - moja integracija u redovno školovanje bila je bezbolna. Sa zadovoljstvom mogu reći da sam u mnogim predmetima bio mnogo bolji
od mojih kolega. Bio sam primjerice najbolji kemičar, dobar matematičar itd. Sve u svemu bio sam jedan od najboljih učenika u II. gimnaziji.

P: Nakon srednje škole upisao si pravni fakultet i nastavio srednju glazbenu školu?

O: Da. Pošto sam kasnije upisao glazbenu školu, prije sam maturirao i upisao pravni fakultet no što sam završio srednju muzičku školu. Možda je interesantno
reći zašto sam upisao baš pravo. Imao sam namjeru upisati povijest umjetnosti i studirati violinu, misleći da će mi glazba biti profesija. No, kako je
povijest umjetnosti tražila dobar vid s obzirom na puno rada u Sveučilišnoj knjiž-nici, a koji ja nisam imao, tražio sam nešto što bi mi dalo šire opće
obrazovanje, pa sam zapravo pravo upisao iz hobija.

P: Zgodno. Ti si diplomirao i prvi stupanj glazbene akademije?

O: Da. Tijekom studiranja prava, kada sam još mislio da će mi glazba biti profesija, na glazbenoj akademiji upisao sam teoretsko-nastavnički odjel i diplomirao
prvi stupanj.

P: Dalje si se školovao?

O: Jesam. Nakon što sam diplomirao pravo, upisao sam poslije-diplomski studij iz kaznenog prava. Sve sam ispite dao, ali magistarski rad nikada nisam do
kraja napisao. Zašto? Bila je to 1972. kada sam već imao troje djece pa se postavilo pitanje egzistencije. Procijenio sam da je bolje položiti pravosudni
ispit. Kako je riječ o vrlo teškom i opsežnom ispitu, zanemario sam poslijediplomski studiji i 1972. položio pravosudni ispit.

P: Vratimo se malo unazad. Znam da si više godina radio u Centru "Vinko Bek". Što si predavao?

O: Nakon što sam jedno vrijeme honorarno predavao violinu, stupio sam u redovni radni odnos i predavao violinu, nešto glazbene kulture, vodio dječji zbor
i tamburaški orkestar u osnovnoj te osnove prava u srednjoj školi.

P: Ti si u srednjoj školi vodio pjevački i tamburaški zbor?

O: Da. Nakon što to Mijo Spasojević više nije mogao raditi, preuzeo sam taj posao i zajedno s tobom ostvario neke nove ideje. Naime, izvodio sam tvoje aranžmane
s elementima zabavne glazbe, što je za ono vrijeme bilo vrlo revolucionarno pa smo time u više navrata na raznim natjecanjima dobili razna priznanja.

P: 1973. napustio si "Vinko Bek". Kamo si otišao i zašto?

O: Zaposlio sam se u Mirovinskom osiguranju obrtnika gdje sam ostao do 1978. i dobro ispekao svoj pravni zanat. Došao sam raditi pun teoretskog znanja,
ali praktičnog nisam imao. Svakako sam se dovijao. Naučio sam čitati fragmentarno i loviti smisao. Za to je trebalo puno energije, volje i vremena. Valjalo
je rješavati mnogo osobno dvojbenih situacija. Moram reći da sam imao divnog čovjeka za šefa, koji je dobio tri mlada pravnika, i za godinu dana ih osposobio
za kvalitetan rad, tako da smo nakon dvije godine postali najstručniji dio Mirovinskog osiguranja. Što se prava tiče, u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji napominjem
da sam u Mirovinskom osiguranju počeo raditi kao referent. Ubrzo sam postao samostalan referent, da bih završio kao šef pravnog odjela.

P: Krasno! Što je bilo dalje?

O: Nakon 1978. mogao sam napustiti Mirovinsko osiguranje, jer su za mene čuli čitajući moja rješenja. Predsjednica Upravnog suda Hrvatske pozvala me i predložila
da prijeđem na Sud kao sudski savjetnik. Naravno da sam to prihvatio, jer je to bila ulazna linija napredovanja u struci, a i plaća je bila nešto atraktivnija.
Da sada odgovorim na pitanje zašto sam otišao iz škole. Razlika u plaći između one u školi i u Mirovinskom osiguranju bila je ogromna. Tako se bitno popravila
moja egzistencija, a podsjećam na to da sam već imao troje djece. To je bio onaj spiritus movens koji me pokrenuo iz jedne sigurnosti u neizvjesnost. Naime,
tada nisam znao hoću li uspjeti. Vratimo se mom napredovanju. Na Sud sam došao kao veliki stručnjak iz mirovinskog osiguranja. Vrlo brzo sam ostvario svoje
pozicije, ali kako nisam bio član partije nisam u kraćem vremenu mogao postati sudac. 1980. imenovan sam za suca Suda bez svojstva radnika što znači da
sam radio sve sudačke poslove, dakle, rješavao spise kao sudac. 1984. imenovan sam za suca u svom sudu. Kako je do toga došlo? Predsjednica Suda Alma Sremac,
koja me 1978. primila, tražila je stručnjake za mirovinsko pravo jer su stariji suci otišli u mirovinu. Kada na prostoru bivše Jugoslavije nije našla pravog
stručnjaka s položenim pravosudnim ispitom, predložila je mene i ja sam glatko prošao. Odmah sam radio kao sudac u vijeću, jer Sud sudi u vijeću od tri
suca. Nakon što je moj najstariji kolega otišao u mirovinu, postao sam predsjednikom vijeća, što obavljam do 1999. godine. 1995. postajem zamjenikom predsjednika
Suda. Od 1995. do 1997. bio sam zamjenik predsjednika Udruge hrvatskih sudaca. Budući da je 1997. predsjedniku prestala funkcija, jer je prestao biti sudac
Vrhovnog suda Hrvatske, ja sam preuzeo tu funkciju s temeljnom zadaćom, koju sam si zadao, da organiziram izbore u svim sekcijama diljem cijele Hrvatske
te da se izabere novi predsjednik Udruge sa svim tijelima. To sam i uspio. Od tada sam u Udruzi samo član. Kada je 1999. predsjednik mog suda postao predsjednik
Ustavnog suda, preuzeo sam vođenje do 2001., kada sam imenovan predsjednikom, a tu funkciju i danas obnašam.

P: Koji su glavni ciljevi tvoje strategije kao predsjednika suda?

O: Već četiri godine obavljam funkciju predsjednika i u tom vremenu postavio sam si kao svoj temeljni cilj da sud organizacijski, funkcionalno i ugledom
dignem na veću razinu. Do danas su rezul-tati takvi da je moj Sud u svim navedenim segmentima u vrhu hrvatskog pravosuđa.

P: To je sjajna uzlazna linija. Molim te da sad kažeš našim čitateljima na koji ti je način pomogao Hrvatski savez slijepih?

O: To je višeznačno pitanje. Podsjećam na to da mi je prvenstveno pomogla osnovna škola. Zahvaljujući temeljima koje sam tamo dobio u integriranom obrazovanju,
nisam osjećao nikakvu inferiornost, a to se pozitivno odrazilo na moju kompletnu integraciju u takozvanu zdravu sredinu. Moje iskustvo potvrđuje da je
uspješna integracija slijepih i slabovidnih osoba moguća kad su od svojih kolega za nekoliko stupnjeva bolji. Ako su jednaki ili, nedajbože, u svojim znanjima
i sposobnostima slabiji, mislim da uspješna integracija nije moguća. Kada je riječ o Hrvatskom savezu slijepih, bilo je nešto pomoći u tehničkim pomagalima:
kao srednjoškolac dobio sam magnetofon, a kasnije i kazetofon. Moram reći da su mi najviše pomogli mladi ljudi izvan HSS-a. Početkom studija nabavio sam
reporterski magnetofon, pa sam nekad javno, a nekad potajice, snimao predavanja, radio bilješke, a i plaćao studentima da mi snimaju udžbenike. Puno sam
učio zajedno s kolegama, ali sam ih često znao preteći u polaganju is-pita, pa sam se dovijao na druge načine. Želim reći da sam diplomirao u redovnom
roku. Na ovom bih mjestu volio spomenuti i jednu situaciju vezanu uz HSS. Još u vrijeme dok sam radio u školi, otvorilo se mjesto tajnika u HSS-u. Budući
da sam iz egzistencijalnih razloga želio otići iz škole, natjecao sam se, ali nisam bio primljen, s obrazloženjem da slabo vidim. To je zaista bilo smiješno,
jer je primljena potpuno slijepa osoba. Riječ je dakle o jednoj slabosti, koja se često pojavljuje kad određene strukture guraju neke svoje osobe, za koje
smatraju da će bolje promicati njihove interese. Ja tada nisam bio u krugu takvih osoba koje bi me promovirale i gurale na takvo mjesto. Sretan sam što
se tako dogodilo, jer me život odveo na druge putove gdje sam ostvario uspjeh koji sigurno u HSS-u ne bih mogao.

P: Integracija slijepih i slabovidnih osoba u takozvano zdravo društvo oduvijek je bila aktualna. Ona ima svoj put sve do današnjih dana. Kako ocjenjuješ
integraciju danas i što bi trebali učiniti da bi postala uspješnija?

O: Još u vrijeme mog školovanja, u Zagrebu je počeo s radom Fakultet za defektologiju, današnji Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Tada započinje jedan
opći proces koji teži integriranom obrazovanju hendikepiranih osoba u zdravim sredinama. Nisam defektolog i ne mogu reći da poznajem veliku literaturu,
ali me moj život naučio nekim stvarima za koje mislim da ih mogu izreći, a to je sljedeće: uvijek se bojim radikalnih rješenja. Nije dobro kad potezom
pera, donošenjem propisa ili na drugi način svu djecu proglasimo sposobnom i uputimo ih na školovanje s redovnom populacijom djece. To ima svojih dobrih
strana, ali i negativnosti. Dobro je sigurno to što se ta djeca kreću među zdravim osobama pa se mnoge pojavnosti koje se pojavljuju kod hendikepirane
djece možda manje izražavaju. Mislim da je uspješna integracija moguća samo kod nadarene djece koja imaju takvu obiteljsku situaciju koja im omogućava
da se zaista do kraja integriraju u obrazovni proces, a pogotovo da se integriraju kao osobe u društvo. Moram to malo objasniti. Školujući se i prateći
stanje u Osnovnoj školi "Vinko Bek", moram reći da je tada preko stotinjak djece, koliko ih je tada tamo bilo, dobivalo jedno široko opće obrazovanje u
okviru školskog programa, ali je bilo i niz kvalitetnih izvanškolskih aktivnosti koje su djeci, koja se nisu usmjeravala u intelektualna zanimanja nego
su završavala na nivou srednjoškolskih zanimanja, omogućili da se integriraju u svoju životnu sredinu, usvajajući niz korisnih znanja, vještina i navika
kao što su: glazba, sport, radioamaterizam itd. Kada je netko dobro naučio svirati harmoniku ili tamburu, on je svoju integraciju osigurao. Današnji je
način školovanja taj dio kod mnogih u mnogome zanemario. Redovne škole takve aktivnosti gotovo i ne nude, a roditelji ih najčešće ne mogu omogućiti. Čini
mi se da ovakav način reintegracije kroz školovanje, u krajnjoj liniji, ima negativan predznak.

P: Što misliš o današnjem djelovanju HSS-a?

O: Ja mislim da HSS kao krovna udruga, tako ga ja doživljavam, ispunjava velik dio zadatka koji stoji pred njim. Tu mislim na opće promicanje slijepih u
javnosti. Također mislim da dobro pokriva stvaranje određenog standarda življenja unutar HSS-a. Čini mi se da se premalo osjeća u segmentu obrazovanja.
Možda griješim, jer nisam do kraja upućen i nemam potpuni uvid u odnos HSS-a i Centra "Vinko Bek". HSS bi trebao prednjačiti idejama i energijom u otvaranju
novih zanimanja za slijepe i slabovidne, te tako ustrojiti školski program da to realno postane i moguće. Evo što mi npr. pada na pamet: danas je vrlo
konkurentno zanimanje informatičar. Gradacije unutar te struke su ogromne. Najniža stepenica informatičara je zapravo nešto osposobljeniji daktilograf
koji radi daktilografske poslove na računalu. Ako za to školujemo slijepe i slabovidne učenike, to i nije velika perspektiva. Ali, ako one sposobne školujemo
za buduće programere, za stvaranje kreativnih rješenja softvera, oni ljudi koji dođu do stupnja obrazovanja, sposobnosti i mogućnosti stvaranja, neće
imati problema pri zapošljavanju, a niti pri integriranju u društvo. No, nije to dovoljno. Profesori u Centru "Vinko Bek" i školama gdje se obra-zuju slijepa
i slabovidna djeca i mladež, moraju biti posebno kvali-tetni, posebno motivirani ljudi, koji će na primjeren način prenositi svoje znanje.

P: Gledano s tvog stajališta, što bi i kako trebao raditi HSS da dođe do povrata izgubljenih prava i dobivanja novih?

O: Rekao bih da je to jedna vrlo ozbiljna tema za razgovor. Prava je puno lakše izgubiti nego ih steći. Bila je nesretna situacija što smo bili sudionici
nesretnog rata i u cijeloj toj priči dosta se toga izgubilo. Bila je velika neimaština u državnom proračunu, koji je bio angažiran na daleko životnije
potrebe države. Ponovno vraćanje prava i dobivanje novih je dugotrajan proces, koji svakako mora krenuti od jasno definiranih ciljeva unutar HSS-a. Nakon
što se definiraju ciljevi, mora se razraditi strategija. Ona uvijek mora ići prema onome tko odlučuje. To su znači određena lobiranja u odnosu na izvršnu
i zakonodavnu vlast. Ne čekati da netko drugi pripremi materijal, na primjer nacrt zakona, nego to činiti sami. To je mukotrpan i težak posao, ali se mora
dolaziti s pripremljenim materijalima. Pripremljeni materijal mora imati svoju kvantifikaciju, svoj vrijednosni iznos, jer kad se lobira, nije svejedno
košta li nešto milijun, deset ili petnaest milijuna. Mora se ići s pravim veličinama prema onome kod koga se lobira. Puno puta je prezentirani iznos odlučan
u tome hoće li nešto ići u proceduru ili ne. Hoću reći da je to vrlo studiozan posao, koji traži kvalitetne ljude koji će to odraditi.

P: Potpuno se s time slažem. Možda bi želio reći nešto što te nisam pitao.

O: Da. HSS mi je indirektno omogućio skijanje. Vjerujem da, s obzirom na svoj hendikep, nikada u životu ne bih stao na skije, jer mislim da su ljudi, koji
misle da slabovidni i slijepi mogu skijati, zaista malo sišli s uma. No kako sam preko HSS-a ušao u jednu takvu rekreaciju, mogu reći da slijepi i slabovidni
mogu skijati. To je divna rekreacija koja fenomenalno doprinosi pokretljivosti i samostalnosti hendikepiranih ljudi. Jako mi je žao da je ta aktivnost
unutar HSS-a zamrla. Volio bih kad bi se to oživjelo. Trebalo bi početi s mladima u osnovnoj i srednjoj školi.

P: Na kraju ovog opsežnog, a vjerujem i korisnog razgovora, molim te da našim čitateljima daš nekakvu poruku i pouku kako uspjeti u životu?

O: Poruka je uvijek ista, ali za hendikepirane malo teža: do napredovanja, uspjeha i ugleda moguće je doći velikim zalaganjem i strpljivošću. Zašto strpljivošću?
Zato jer mnogo puta čovjek, posebno mladi čovjek (ja sam to često osjetio na svojoj koži), dosegne određeni stupanj znanja, kada bi trebao prijeći na višu
razinu. Međutim život oko nas često nosi ljude koji to nam to ne daju, jer su slabi kao ljudi, a kada vide da ne vidiš, onda te hoće i onemogućiti. Tu
je neophodna velika strpljivost i stalno dokazivanje svoje kvalitete s jedne strane, a s druge, ne nasjedati i doprinostiti kakvom zlu oko sebe, jer smo
osuđeni na daleko veću toleranciju od njih. Kada to shvatimo onda je naša nosivost, kao osoba, daleko veća nego mnogih zdravih ljudi. Kroz to je naš hendikep
manji, jer mi i bez očiju mnogo puta bolje vidimo, možemo puno bolje sagledati situaciju i biti strpljivi u ostvarenju svojih životnih ciljeva na korist
sebi i drugima.

razgovarao Josip Hrvoj


4. Moja druga početnica na crnom tisku

Poštovani čitatelji Riječi slijepih, vjerujem da ste pozorno pročitali tekst Ante Bakovića: Kako poboljšati pismenost slijepih u Hrvatskoj; a ako niste, preporučujem vam da uzmete broj 6. studeni-prosinac 2004. godine i to učinite. U brajičnom izdanju na strani 36, u poglavlju 7 izdavački projekti Hrvatskog saveza slijepih za osnovno opismenjavanje slijepih i za podizanje njihove pismenosti na višu razinu navodi se, i to na prvom mjestu, Biblioteka šestotočka u kojoj je proteklih desetak godina izdano desetak naslova. Moja druga početnica - udžbenik za prvi stupanj opismenjavanja slijepe mladeži izlazi i na crnom tisku, a namijenjena je onima koji vide: učiteljima koji opismenjavaju slijepu mladež, studentima koji se za to pripremaju, roditeljima i prijateljima slijepe mladeži.
Tim povodom objavljujemo Recenziju Moje druge početnice - udžbenika za slijepu mladež - jednu od triju na temelju kojih se dobilo odobrenje za njezinu upotrebu. U recenziji profesor defektolog i profesor hrvatskog jezika Pero Pažin ukazuje na sve vrijednosti ove, svojevrsne prve takve početnice kod nas.
Prvo govori o potrebi opismenjavanja na brajici i teškoćama; zatim o potrebama za početnicom; o njezinoj autentičnosti; ističe suočavanje s realnošću; naglašava povezanost s početnicama za slijepu djecu i odrasle slijepe; otkriva udžbeničku promišljenost; ukazuje na vrijednost priređenih i odabranih tekstova i na multidisciplinarni pristup.
Recenzent, s pravom zaključuje: "Nije znanje znati već je znanje dati." Početnica upravo to čini. Brajično izdanje prije dvije godine i izdanje na crnom tisku Moje druge početnice Ante Bakovića čini se mali, ali bitni pomaci na stvaranju uvjeta za poboljšanje pismenosti slijepih ljudi u Hrvatskoj.
Provjerite!!! Uzmite i Početnicu i Recenziju i pozorno ih pročitajte, a potom Početnicu preporučite onima kojima je namijenjena.
"Ipak se kreće!" Zar ne?
Recenzija knjige Ante Bakovića Moja druga početnica udžbenik za opismenjavanje slijepe mladeži
Ljudi u životu više puta počinju iznova.
1. Uvod
Početna brajična pismenost slijepih bilo da je riječ o djeci, mladeži ili odraslima, na brailleovom pismu - pismo za slijepe (brajici) - preduvjet je za uspješno školovanje u bilo kojem sustavu(segregiranom ili integriranom) i na bilo kojem stupnju obrazovanja, služenje knjigom i suvremenim tiflotehničkim pomagalima, osposobljavanje za izvršavanje radnih zadataka, kao i uključivanje u život.
Za resocijalizaciju slijepe mladeži, za ravnopravno uključivanje u nastavni proces, za njihovo prihvaćenje sebe i duhovni rast, za stjecanje navike čitanja (ili vračanje čitanju) i pisanja te razvijanja ljubavi za riječ načinom opismenjavanja i pismenost ima presudno značenje.
No svladanje čitanja i pisanja na brajici naporan je put, ali može biti vrlo koristan bez obzira je li riječ o slijepoj djeci, mladeži ili odraslima. To je možda najteže kod slijepe mladeži iz psiholoških razloga jer tada smeta i bubuljica, a kamoli ne slabljenje ili potpuni gubitak vida. Opismenjavanje slijepe mladeži treba započeti čim se ne može optimalno čitati crni tisak, ali postupno i vrlo stručno. Što se opismenjavanju prije pristupi, a slijepi mladi čovjek lakše prihvaća čitanje opipom, razvija opip i snalaženje na malom a kasnije na velikom prostoru te počinje prihvaćati (koliko on to može) sljepoću. U toj mu novoj situaciji treba pomoć roditelja da prihvate realnost. No, čini se da po nekad oni teže prihvaćaju sljepoću od mladih jer su svjesni što njihovo dijete gubi gubitkom vida, kakve ga teškoće očekuju, pa je u toj prvoj fazi stručna pomoć neophodna; njima pružiti nadu, ohrabriti ih i pokazati im da nije sve tako crno kako se njima čini, iako jest. Treba pokazati i njima i njihovom djetetu da svako dijete može uspjeti i da je život pun bezbroj mogućnosti.
Da bi se postigli dobri rezultati u opismenjavanju i resocijalizaciji, potrebno je da i teenager, i učitelj pa i roditelj ulože dosta truda, ali uz još jedan uvjet; da raspolažu primjerenim udžbenicima, priručnicima i radnim materijalom za opismenjavanje slijepe mladeži, a na prvom mjestu brajičnom početnicom. No, početnice za slijepu mladež nije bilo, pa nije moglo biti ni individualizirano pristupa jer se služilo neprimjerenim početnicama; za prvačiće, što se moglo doživljavati retrogradno; ili za odrasle, što je za njih preozbiljno. Ponekad su neki davali slijepom učeniku napisane znakove brajice ili mu ih diktirali da ih nauči pa bi se odmah prelazilo na pisanje i čitanje što bi rezultiralo slabom pismenošću. Naime, nedostajalo je vrijeme razvijanja opipa i uvježbavanja. To mu se slijepe učenike, da bi koliko toliko stizali usvajati gradivo i time što manje zaostajati za svojim vršnjacima, usmjeravalo na slušanje svega, što je davalo privid o njihovoj uspješnosti i pismenosti, a zbilja je bila često suprotna.

2. Potrebe za početnicom za slijepu mladež

Kako već spomenuto, u Hrvatskoj se slijepa mladež opismenjavala neprimjerenim početnicama i inprovizirajućim. Na taj su se način opismenili mnogi, ali uz velike poteškoće i manjkavosti. Stoga su potrebe za početnicom za slijepu mladež brojne, a sve se mogu razvrstati u četiri skupine:
a) nepostojanje primjerene početnice
b) jezično-pravopisne
c) tiflopedagoško (brajične) i
d) psihološke

A) Bez početnice nema dobrog opismenjavanja
Činjenica je da se u višim razredima osnovne škole i u srednjoj školi pojavljuje nemali broj učenika s oštećenjima vida koji ne mogu čitati crni tisak pa moraju prijeći na pismo za slijepe, a za njihovo opismenjavanje nije bilo primjerene početnice.
B) Što je čovjek pismeniji, to je uspješniji
Kod slijepe se mladeži uočava nedostatna pismenost što je posljedica nedostatka uđbenika na brajici za sve stupnjeve obrazovanja, a poglavito nepostojanja neprimjerene početnice za opismenjavanja slijepe mladeži.
Da bi se pismenost poboljšavala i usavršavala, potrebno je, među ostalim, i dobra početnica koja bi omogučavala slijepoj mladeži bolje jezično i pravopisno napredovanje u fazi brajičnog opismenjavanja, odnosno preopismenjavanja. Moja druga početnica Ante Bakovića, profesora hrvatskog jezika, upravo to omogučava. Ne da će se njome slijepa mladež brajično opismeniti, nego će se jezično i pravopisno usavršavati; više čitati i pisati.

C) Tiflopedagoške (brajične) potrebe

"Slijep čovjek ne može biti uspješan bez brajične pismenosti".
Promjene u pristupu opismenjavanju slijepih, uključuje (ponovno uključuje) u odgojno-obrazovni proces sa svojim vršnjacima neoštećena vida, brajične promjene, kompjutorska brajica i drugo stvorile su takve zahtjeve kojima treba udovoljiti. To ne mogu ne primjerene početnice, a pogotovo ne inprovizacije. Zato bi bilo neophodno izraditi - kod nas prvi puta - početnicu za slijepu mladež koja bi udovoljila svim navedenim tiflopedagoškim (brajičnim) potrebama.
Bakovićeva Moja druga početnica - udžbenik za opismenjavanje slijepe mladeži - to može u potpunosti.

D) Psihološke potrebe

"Iz svake situacije postoji izlaz".
Djeca su i mladež viših razreda osnovne škole te srednjoškolci osjetljivi na sve pa, naravno, i na slabljenje vida ili njegov potpuni gubitak. Zato je vrlo bitno kako im pristupiti u tim dramatičnim i traumatičnim prilikama. Autor, koji je u jedanajstoj godini izgubio vid, to čini postupno, realno i oprezno, ali ne i nametljivo. Nudi takve misli i tekstove koji potiču mladog slijepog čovjeka na traženje izlaza iz svih pa i najtežih prilika i pronalazi ih. Stoga, Moja druga početnica može neizravno biti psihoterapeutsko i logoterapeutsko sredstvo u procesu opismenjavanja mladeži i njezine rehabilitacije.

3. Autentičnost Moje druge početnice i njezina originalnost

Bakovićeva Moja druga početnica- udžbenik za opismenjavanje slijepe mladeži - prvi je takav udžbenik u hrvatskoj tiflopedagoškoj praksi. Ona je autentična početnica nastala iz golema autorova osobnog - stručnog i životnog iskustva. Autor nije imao nikakav uzor brajične početnice za slijepu mladež. Ova je Bakovićeva Moja druga početnica o svemu autentična i originalna; pristupom, metodičkim postupcima te odabirom i sastavljanjem rečenica i tekstova, kao i raznolikošću tema jezičnih vrsta i oblika. Pomnim se čitanjem mogu uza sve ostalo otkriti četiri temelja autorova opredjeljenja: a) visoka stručnost, b) psihološka iznijansiranost, c) nedvojbena etičnost, d) nenametljiva domoljubnost.

4. Realnost Moje druge početnice

Autor shvaća i prihvaća realnost slijepog adolescenta u njegovoj, obiteljskoj, školskoj i našoj društvenoj zbilji te s time sučeljuju roditelje, adolescente, učitelje tj. sve koji na bilo koji način sudjeluju u edukaciji i rehabilitaciji slijepog adolescenta. Autor polazi od vlastitih, iskustava, iskustava drugih iz struke, ne niječe teškoče, ali više naglašava, u skladu s motom Početnice da: "Ljudi u životu više puta počinju iznova"; da: "Svako djete može uspjeti." jer "Život je pun bezbroj mogučnosti". Time slijepog adolescenta priprema za prevladavanje teškoća koje uzrokuje slijepoća, Moja druga početnica kao da hoće reći ma kako slijepoća bila teška, u njoj nije sve tako crno, kao što neki misle, ali ni ružičasto kako neki pokušavaju prikazati govoreći da bi pretiskom udžbenika i knjiga na brajici bili riješeni svi problemi slijepe djece i mladeži. Bili bi riješeni samo neki, ali nikako svi. Bakovićeva Moja druga početnica unosi pozitivno ozračje i maksimalno, ali postupno, aktivira sve druge perciptivne emocionalne, asocijativne i intelektualne, dakle, preostale sposobnosti slijepog čovjeka.

5. Uspoređivanje Moje druge početnice s početnicom za slijepu djecu Korak po korak te s Hrvatskom početnicom za odrasle slijepe.

Uspoređivajući tri početnice istog autora razvidno je da čine jedinstvenu cjelinu; iako namijenjene različitim uzrastima, pristup je u svima isti; primjereno, postupnost, psihološka iznijansiranost, postupan prijelaz od Početnice za slijepu djecu preko Moje druge početnice do Hrvatske početnice za odrasle slijepe. Iako su sve tri početnice namijenjene različitim uzrastima, razdjelnica među njima nije stroga; prijelaz je postupan i vrlo blag. Isto tako, strogo se ne određuje kada će se i koga opismenjavati kojom početnicom, nego se to prepušta učiteljima u konkretnim prilikama.

6. Moja druga početnica - udžbenik za opismenjavanje slijepe mladeži

Moja druga početnica jest duboko promišljen, metodološki pripreman i osmišljavan udžbenik za braično opismenjavanje slijepe mladeži i to od viših razreda osnovne škole pa do srednjoškolaca. Autor polazi od dugogodišnjeg vlastitog iskustva na opismenjavanju slijepe mladeži i odraslih slijepih te suvremenih pedagoških i tiflopedagoških interdiscipliranih korelaciskih spoznaja. Udžbenik je prva hrvatska početnica za slijepu mladež izrađena po metodi koju zahtijeva brajica te suvremeni interdisciplirani i korelaciski pristup. Time je udžbenik i moderan i suvremen.
Početnica se sastoji od dvaju svezaka formata trideset i sedam (37) slova (znakova) u retku, dvadeset i šest (26) redaka na stranici i to u proredu sve do pred kraj, kada se postupno prelazi na gušće i gusto pisani tekst. Na početku se nalaze predvježbe za provjeru opipa, snalaženje na malom prostoru i uvježbavanju.
U obradi slova autor pristupa po načelima; od jednostavnijeg ka složenijem i od lakšeg ka težem. Na početku stranice se nalazi uokvireno malo pa veliko slovo, što je za slijepog adolescenta novost jer je on navikao da se prvo obrađuju velika pa tek onda mala tiskana slova. Novost mu je da i brajica nema tiskanih i pisanih slova. Iz novo obrađenog slova ili znaka nalaze se obrađena slova i znakovi radi ponavljanja i uvježbavanja. To je tako sve dok određeni znakovi mogu stati u jedan redak; a kada to više nije moguće, ispuštaju se velika slova i znakovi koji su obrađeni na početku ili oni lakši odnosno frekventniji. Iza određenih slova nalaze se glasovne skupine od po dva određena slova, kratke jednosložne, dvosložne i, rjeđe, višesložne riječi, pa kratke slikovite i jezgrovite rečenice. Između slova i riječi nalaze se po tri prazna slovna mjesta, u rečenicama po dva i to radi isticanja i lakšeg snalaženja. U rečenicama i tekstovima nema neobrađenih slova i znakova, što otežava sastavljanje rečenica i tekstova na strogo zadanom prostoru, ali početniku olakšava učenje. Prvi se vezani tekst pojavljuje nakon sedam (7) određenih slova (a, b, l, k, u, v, i) te velikog slova i točke. Povećanjem broja određenih slova i znakova povećava se i prostor za njihovo uvježbavanje, kao i mogućnost za sastavljanje i odabir različitih rečenica i tekstova zasićenih određenim slovima i znakovima. Rečenice su i stihovi tako sastavljeni i birani da stanu u jedan redak, ali bez natege. Rečenice su kratke, jezgrovite i slikovite, primjerene uzrastu i percepciji tek oslijepljelog mladog čovjeka u novo nastalim okolnostima; poučne, poticajne, poznate i zanimljive, što olakšava učenje čitanja i pisanja te potiče na razmišljanje. Sve rečenice i sve tekstove, a poglavito mudre izreke, valja shvatiti kao mogući uvod u svijet osobnog razmišljanja, a čemu su mladi slijepi ljudi skloni po naravi oštećenja kao i slijepi općenito. Prvi šesnaest (16) slova kao i riječi i rečenica za uvježbavanje pisano jednostrano, a ostalo su slova i znakovi pisani obostrano. Kada se prelazi na obostrano pisanje malo se slovo uvijek obrađuje na lijevoj, a veliko na desnoj strani radi lakšeg snalaženja. Postupan je prijelaz do gusto pisanog teksta koji se nalazi u Dodatku za uvježbavanje.
Ovako izrađen udžbenik početnice olakšava rad kako u individualno tako i u grupnom opismenjavanju slijepe mladeži. Valja ovdje naglasiti da individualni rad nije samo rad s pojedincem nego individualni rad prilagođavanje pojedincu programa udžbenika, didaktičkog materijala i metodičkog postupka. Ova Početnica to omogućava.
Svjestan koliko je težak put i zamoran rad na opismenjavanju slijepe mladeži, kako ponekad dugo traje, kako su mladi u tim godinama vrlo raznolikih i kako svako u tome ide različitim tempom i slično, autor uspijeva, iako ograničen brojem određenih slova te zadanim prostorom, sastaviti i odabrati rečenice i tekstove koji odgovaraju svrsi, na čemu mu valja odati zasluženo priznanje.
O vrlo složenim temama i problemima govori se na jednostavan i slikoviti način i to na usta mladih. To Početnicu čini modernom, suvremenom i privlačnom. Autor, kao i u Početnici za slijepu djecu i u Hrvatskoj početnici za odrasle slijepe, odstupa od uobičajenog određivanja simetričnih slova jednog iza drugog. Iako je lakše obraditi, objasniti, shvatiti pa i naučiti simetrična slova jedno iza drugoga, na temelju dugogodišnjeg iskustva u nastavi hrvatskog jezika sa slijepom mladeži, autor, tvrdim , s pravom zaključuje da je bolje obraditi i utvrditi jedan pa nakon nekoliko znakova drugi simetrični znak; jer, ako se obrađuju jedan iza drugoga, dolazi do njihove česte zamjene u pisanju; a ono što na početku nepravilno primjenjuje, kasnije se često ponavlja i teže ispravlja. U to sam se i sam uvjerio, a ponajviše kod onih učenika koji su adolescenti učili brajicu na brzinu i improvizirano. Na početku Početnice navode se slova abecednim redom i reljefna tiskana slova te brajični i reljefni brojevi kako bi ih mogli naučiti svi koji žele ili ih potražiti kada im zatrebaju. Na kraju se, također navode svi određeni pravopisni znakovi. Time se zaokružuje Početnica za opismenjavanje slijepe mladeži, a opismenjavanje po njoj slijepog se mladog čovjeka priprema za služenje knjigom, udžbenikom na brajici te za život.

7. Vrijednost tekstova

Osim funkcije zadaće (opismenjavanje, rehabilitacije, resocijalizacije i integracije) odabrane i pripremljene rečenice, mudre izreke, poslovice, zagonetke, pitalice, obavijesti, oglasi, reklame, sastavci, stihovi, priče i tako dalje, imaju didaktičnu, poticajnu, informativnu, zabavnu i komunikacijsku vrijednost, a neke predstavljaju najljepše stranice književnosti za mladež. Tekstovi su leksički primjereni mladima. Uspostavljanjem korelacije s drugim područjima rehabilitacije "Pas vodič", "Bijeli štap"; sa strukovnim sadržajem kao i s drugim predmetima, poglavito s hrvatskim jezikom i književnošću. Moja druga početnica mladog slijepog čovjeka sučeljava s njegovom zbiljom i pomaže mu da ju shvati i prihvati, da shvati i prihvati sebe, da otkriva svoje druge sposobnosti i mogućnosti. Ona mu pomaže snalaziti se u novoj situaciji i pronalaziti odgovore na mnoga pitanja po načelu: "Pomozi mi da mogu sam"; potiče ga na rad "Čovjek se u radu ostvaruje"; upućuje na odmor "Odmor mora biti kvalitetan"; podsjeća ga na društvene probleme "More"; pomaže mu iskustvom invalida "Prvi koraci"; upućuje ga na spoznaje istine o čovjeku "Istina o čovjeku"; pomaže mu da shvati život pojedinaca, obiteljsko zajedništvo, smisao patnje i žrtve, uspjeha, radosti...
Različitost jezičnih oblika (poruka, zapis, čestitka, mudra izreka, poslovica, zagonetka, pitalica, anegdota, epigram, basna, bajka, priča; haiku stihovi, pjesme; oglasi, obavijesti, reklame, adrese, upute, savjeti, napomene, bilješke) omogućava bogatu komunikaciju, očuvanje već stečenih i usvajanja novih jezično-obavijesnih oblika. Kratkim i jezgrovitim rečenicama i oblicima učenika rehabilitanata želi zainteresirati za čitanje i razumijevanje pročitanoga, jer treba znati da je početno čitanje brajice, vrlo sporo, pa bi početnika duge rečenice i tekstovi zamarali i obeshrabrili. Jasna je autorova namjera da ukaže na korisnost i nezamjenjivost brajice u životu slijepog čovjeka, ali to ne čini tvrdnjama nego pokazuje primjerima kako bi sam rehabilitant to spoznao i prihvatio. Primjerima i savjetima upućuje učenika na ono što čemu u životu često trebati: "Na telefonu", "Uz telefon", "Stalni brojevi HT-a" itd.
Moja druga početnica i rehabilitantu i rehabilitatoru otvara široke mogućnosti za razgovor o ovim životnim problemima.

8. Zaključak

Moja druga početnica - udžbenik za opismenjavanje slijepe mladeži čini cjelinu s Početnicom za slijepu djecu i Hrvatskom početnicom za odrasle slijepe za opismenjavanje slijepih od najranije do najstarije dobi. Ona je još jedan biser na niski Biblioteke Šestotočka, koju je pokrenuo i koju uređuje autor i ove Početnice profesor Ante Baković. Njezino će latinično izdanje poslužiti učiteljima, studentima i drugima, a brajično slijepoj mladeži za koje je Početnica stvarana. Izdanje Početnice na crnom tisku pomoć je svima, ali ne i isključivanje slijepih učitelja i profesora iz procesa opismenjavanja slijepih.
Nije znanje znati, već je znanje znanje dati. Moja druga početnica upravo znalački znanje daje. Zbog svega iznesenoga, preporučujem ju za odobrenje i tiskanje i to i na brajici i na crnom tisku, jer ona popunjuje veliku prazninu u opismenjavanju slijepih, a poglavito slijepe mladeži. U rukama učitelja i profesora hrvatskog jezika i drugih te slijepog mladog čovjeka do punog će izražaja doći sve njezine neprijeporne vrijednosti.
I na kraju, valja dati zasluženo priznanje Autoru koji nije samo stvarao knjigu nego i više od toga, a što nije bilo lako.

Pero Pažin, profesor defektolog i profesor hrvatskog jezika u Centru "Vinko Bek"


5. Predstavljene razglednice za slijepe iz fundusa crteža Galerije Ivana Meštrovića u Splitu:
Osim umjetničke i duboka ljudska poruka!

Jednostavan i otmjen, potpuno podređen umjetničkom djelu, postav Galerije Meštrović jasno govori o svojim pregaocima, kojima su briga za umjetnost i briga za publiku na prvome mjestu. Iz tog istog plemenitog osjećaja proizašao je i projekt razglednica s motivima Meštrovićevih crteža iz fundusa Galerije.
Predstaviti umjetničko djelo publici jedan je od temeljnih, ali i najodgovornijih, zadataka naše struke. Iako postoje stroga pravila postupanja, uvijek je moguće i pogriješiti. Kada se obraćamo videćoj publici, bez obzira na našu interpretaciju, pojedinac svojim okom provjerava detalje i stječe svoj doživljaj djela. Na taj se način učinjene greške odmah i ispravljaju.
Predstavljanje umjetničkog djela slijepim osobama temelji se isključivo na našoj interpretaciji, koja najčešće uključuje i redukciju pojedinih dijelova, veličine, interpretaciju omjera originalnog djela, boje, materijala i isto toliko dvojbi.
Dvojbe, osjećaj odgovornosti prema svim sudionicima, autorima i publici uglavnom nadjačaju samo rijetki muzealci i odvaže se raditi programe za slijepe osobe.
Danas su pred nama razglednice s Meštrovićevim crtežima u dubokom tisku i posebnom, istaknutom tisku prilagođenom slijepim osobama, s popratnim tekstom na brajici.
Tako koncipirane razglednice obraćaju se istovremeno i videćima i slijepima. Osim umjetničke, nose i jednu drugu, duboku ljudsku poruku o našim mogućnostima.
Videće će osobe nakon prvog sveobuhvatnog pogleda na istaknute linije provjeravati svoju preciznost u zapažanju detalja i pokušat će riječima opisati djelo.
Slijepi će prstima opipati pojedine linije te uz pomoć teksta i opisa videćih stvarati svoj dojam o djelu u cjelini. Gledanje ovih crteža podrazumijeva zajedništvo.
Naše je oko najčešće površno. Jednim pogledom snimimo cjelinu i uglavnom se time zadovoljavamo. Kad nam se ukaže na detalje, postajemo svjesni propusta i naš se vizualni doživljaj mijenja u skladu s interesom, vremenom i trudom koje smo spremni uložiti. Istaknute linije nad crtežom vode naše oko i produbljuju spoznaju. I tako radeći za slijepe dajemo i sebi mogućnost gledanja.
Osim umjetničke i one osobne, intimne poruke napisane na poleđini, razglednice će iz Splita širiti poruku suosjećanja, temeljne potrebe svakog čovjeka, i tako doprijeti do srca mnogih.
Treba naglasiti da su ovo prve razglednice takvog tipa tiskane u Hrvatskoj, a i među prvima su u svijetu. Činjenica je to koja svakako zadivljuje, ali i obvezuje. Biti prvi znači doslovce biti sam. Bez mogućnosti usporedbe iznimno je teško vrednovati djelo i zato je jako važno da su razglednice napravljene u muzeju kao plod timskog rada stručnjaka, povjesničara umjetnosti, muzealaca, nastavnika, tehnologa i korisnika bez imperativa profitabilnosti. Usuđujem se ustvrditi da je tako odgovorno i stručno još jedino moguće raditi u muzeju.
Tijekom višegodišnje suradnje Galerije Ivana Meštrovića s profesoricom Jasenkom Splivalo te grupom učenika Prve gimnazije i Škole likovnih umjetnosti iz Splita iz UNESCO-ove radionice "Baština - nama je stalo" realizirani su programi namijenjeni i slijepim i slabovidnim osobama od kojih su posljednje u nizu razglednice.
Fundacija Ivana Meštrovića izdala je seriju od pet razglednica s motivima: Bogorodice iz 1900; Mojsija iz 1915; Proroka iz 1925; Evanđelista iz 1929. i Joba iz 1941/42.
Motivi su izrađeni u tehnici sitotiska s reljefno istaknutim i malo pomaknutim, u odnosu na originalni crtež, osnovnim linijama izvedenima posebnom tehnikom a popraćeni su podacima na brajici, koje su priredili članovi Udruge slijepih Županije splitsko-dalmatinske.
Autorica didaktičke koncepcije, kustosica Maja Šeparović odabirom crteža s biblijskim temama predstavila je pojedine faze umjetnikova stvaralaštva pružajući nam kratak uvid u različita stilska obilježja Meštrovićeva opusa.
Odabirom dvaju različitih tehnika postignuta je estetski uspješna i funkcionalna prezentacija, koja djelo prikazuje u cijelosti s istovremenim isticanjem osnovnih linija crteža, koje je oblikovala Jasenka Splivalo, a grafičku pripremu izradio akademski grafičar Nikola Skokandić.
Projekt je ostvaren suradnjom grupe stručnjaka (povjesničara umjetnosti, muzealaca, profesora, umjetnika, tehnologa i tiskara) s članovima županijske udruge slijepih i učenicima iz Splita, i prvi je ove vrste u Hrvatskoj, a među prvima i u svijetu.
Naklada od 2500 primjeraka otisnuta je u Emgri, Dalmacija papir u Splitu.
Razglednice su promovirane na svečanosti u Galeriji Meštrović 29. ožujka 2005. Na dan promocije Filatelističko društvo Split i Hrvatska pošta omogućili su kupcima slanje razglednica s prigodnim žigom i markom. Darovane su udruzi slijepih, a mogu se nabaviti i u art shopu Galerije Meštrović u Splitu i u Atelijeru Meštrović u Zagrebu.
Danas kada su priznati samo brzo ostvareni i komercijalni rezultati, jedan dugotrajan i neisplativ posao ne donosi svojim autorima i institucijama ni slavu ni novac.
Pojedinci koji se svjesno odriču i jednog i drugog za opću dobrobit, nužno sami u svom poslu, ali ne i osamljeni u djelovanju, u ovom slučaju izdavač i autori, zaslužuju za svoj rad naše najdublje poštovanje i ja im ovom prilikom iskreno čestitam.

mr. sc. Anica Ribičić-Županić


6. DUG LOUISU BRAILLEU

Netko se među slijepim informatičarima nedavno prisjetio da je 6. siječnja 1852. umro Louis Braille. Nažalost samo nakratko, na jednom od elektroničkih foruma razvila se neduga diskusija o tome je li bolje koristiti govorne računalne sinteze ili takozvani Brailleov redak. Rezultat te kratke rasprave, dao je odgovor na jednu nimalo laku dilemu pred kojom se danas nalazimo: govorne računalne sinteze su odlične. No i pismo što ga je smislio Louis Braille u nekim je stvarima sasvim nezamjenjivo.
Evo već skoro 180 godina slijepi širom svijeta koriste onih čudotvornih šest točaka što ih je smislio pomalo zaboravljeni ili, ako ništa drugo, nedovoljno slavljeni mladi Francuz. Izum je bio toliko genijalan da je prihvaćen na skoro svim jezicima za koje uopće postoji pismo - od albanskog do zulua. Nažalost, tvorac pisma je, kako to nerijetko biva, slavu stekao tek poslije smrti, i to mnogo, mnogo kasnije. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u znameniti pariški Panteon tek nakon 100 godina. Ovaj svijet napustio je s 42 godine, danas bismo rekli mlad.
Čitatelju će se prisjećanje na Louisa Braillea možda danas učiniti suvišnim. Informacija naime ima toliko da ih se čak ne može ni "probaviti" - radio, televizija, još tko ima internet...! I onda, zamalo pa da se čovjek upita Čemu uopće može služiti Brailleovo pismo?! Ipak, nismo li se naglo razmazili svom ovom elektronikom?
Samo prije 15-20 godina sve je bilo drukčije. Žedno smo gutali svaki članak iz zvučnih ili časopisa tiskanih brajicom, naši radio- i TV-prijemnici lovili su svega par programa. A eto, sada, već smo spremni odbaciti izum Louisa Braillea koji svojom genijalnošću može u red s otkrićem običnoga kotača, vatre ili nekih sličnih dometa civilizacije koja su postala opće dobro, toliko opće da se više nitko i ne pita tko li je bio genijalni pronalazač.
Moje rane uspomene vraćaju me skoro četiri desetljeća natrag u djetinjstvo. Na stolu u dnevnome boravku moje škole, škole za slijepu djecu, naišao sam na knjigu prepunu ispupčenih točkica, prvu tako pisanu knjigu u mome životu. Imao sam tada osam godina. Korice su bile otrcane, listovi prilično pohabani, točkice se ponegdje nisu mogle ni čitati. Knjiga se zvala "Morski vuk" meni nepoznatog autora, Jacka Londona. Željan čitanja, k tomu beskrajno radoznao, "progutao" sam je valjda za par sati. Ne pitajte jesam li išta razumio! Vjerojatno nešto jesam. No, važnije od svega toga bilo je to da sam odjednom, poput kakva morskoga vuka, otplovio u neki drugi meni do tada nepoznat svijet.
Moj čitalacki put vodio je zatim preko časopisa za djecu, čije mi je ime tijekom godina izblijedilo u pamćenju. Tiskanog brajicom, krijući ruke pod poplunom zajedničke spavaonice, da ne bih smetao usnulim drugovima, pročitao sam ga u jednoj noći. Danas mi to zvuči i tužno i smiješno u isti mah. Odgajatelj što bi s vremena na vrijeme obilazio spavaonice i upalio svjetlo, zaprijetio mi je da će me kazniti otkrije li me još jednom da čitam! Ali, čim bi on ugasio svjetlo i zatvorio vrata za sobom ja sam nastavljao svoje sve dok nisam okrenuo i posljednji list.
Moj stariji drug, napuštajući školu nakon osmoga razreda, ostavio mi je u "nasljeđe" nekakvu rukom grubo "sklepanu" bilježnicu u kojoj je brajicom bilježio tekstove tada popularnih glazbenih hitova. Ljubomorno sam čuvao to blago samo da bih mogao ponovo čitati i čitati.
Sjećajući se pokatkad neke ovakve epizode znao sam se upitati: "Ima li danas dječaka i djevojčica spremnih da ih kazne zbog čitanja pod poplunom?"
Nedavno u jednoj radioemisiji onog zajedljiva tona (kakvih ne manjka u našem eteru), nekolicina sugovornika je ustvrdila da se u jednoj ustanovi za slijepu i slabovidnu djecu brajici ne pridaje dužna pažnja. Nekako ispada da djeca dođu do ispita zrelosti, a "nepismena" su na pismu što nam ga je ostavio Louis Braille. Radi li se o slijepoj djeci, ispada da su nepismena u svakome pogledu. Nije namjera ovog članka upuštati se u to koliko su iznesene tvrdnje točne ili nisu. Međutim, jasno je kao dan da se Brailleovo pismo potiskuje čak i na mjestima koja bi morala biti nekakav naš svojevrsni "izlog". Još prije mnogo godina u nekom od svojih članaka ukazivao sam na to da predstavnici udruga slijepih ili ustanova što se bave slijepima, inače i sami slijepi, radije prepuste da njihova izlaganja, izvještaje o radu, referate i slične forme javnoga nastupanja čitaju drugi, uglavnom ljudi koji vide. Nije sasvim jasno je li teže suočiti se s činjenicom da se za čitanje brajice treba dobro pripremiti ili da nam takav način čitanja nije srcu prirastao. S druge strane, imamo paradoks: slijepa osoba se radije pokazuje s bijelim štapom, bez ikakve nelagode se kreće ulicom znajući da je predmet pažnje radoznalaca. Međutim, teška srca i s dosta nelagode će se odlučiti da na kakvom javnom mjestu posegne za svojim bilješkama pisanima zagonetnim točkicama što mu ih je podario Louis Braille ili da "na licu mjesta" radi bilješke. Istina, videća osoba potrebnu bilješku može zapisati na kutiji cigareta, pivskoj naljepnici ili bilo kojem drugom papiru koji mu se nađe pri ruci. Slijepa osoba taj luksuz nikada neće imati. Pa ipak, i Brailleovo pismo dopušta mnogo toga, mnogo elegancije u vođenju bilježaka običnom Brailleovom napravicom.
Jednom, zaista samo jednom, prijatelj mi je ispričao kako je putujući vlakom posegnuo za časopisom tiskanim brajicom i čitao ga. Želio je time valjda imitirati videću osobu i, kako bi prikratio vrijeme, čitati novine. Netko od suputnika, ne otrpjevši znatiželju, upitao je: "A je li to neki goblen?"
U vrijeme kad su mediji toliko otvoreni da više nije nikakav problem osigurati gostovanje u bilo kojoj gledanoj televizijskoj emisiji, nismo u prilici često čuti da je netko od korisnika Brailleovog pisma televizijskim gledateljima promovirao svoje umijeće čitanja. Vjerujte, to je još uvijek prava egzotika i ljudima koji su vidjeli svijeta, a kamoli običnome televizijskom gledatelju.
Jos malo paradoksa. Nad dilemom: Brailleovo pismo ili govorna sinteza, lupaju glavu ljudi koji su stekli solidna znanja o računalima toliko neophodna u svijetu u kojemu živimo. To zapravo znači: upravo ti ljudi koriste i jedno i drugo! Dakle, pravo bogatstvo informacija dobit će oni koji ih ionako imaju najviše!
Na dušu Louisu Brailleu danas se može staviti štošta: tiskanje knjiga je skupo, format nezgrapan, a skladištenje problem… Sve to stoji. No, stoji i činjenica da neke stvari slijepome čovjeku neće biti moguće nikad priopćiti na neki drugi način nego sa šest, odnosno osam točkica Brailleova pisma. Svi oni koji su nešto učili uz pomoć brajice ili magnetofona, složit će se da im je mnogo lakše i mnogo preglednije bilo učiti uz pomoć bilježaka pisanih Brailelovim pismom. Računalo je tu neke stvari promijenilo, ali i dalje bilješke ostaju bilješke, a umjetni govor zvučne sinteze nije ni približno u stanju dočarati draž čitanja.
Međunarodni dan bijeloga štapa u pravilu koristimo da bismo široj zajednici ukazali na probleme što tište specifičnu "civilizaciju slijepih". Međutim, istu tu javnost nikada nismo pokušali dovoljno zaintrigirati da nam se pridruži u populariziranju jedne od naših najznačajnijih odlika. Je li itko razmišljao da bi bilo zgodno održati koji školski sat za videću djecu gdje bi im se demonstriralo čitanje i pisanje Brailleovog pisma? Nismo li pomislili da će od te djece jednoga dana biti ljudi koji će živjeti s nekim tko se koristi Brailleovim pismom? Nismo li pomislili da bi za afirmaciju i slijepoga covjeka i Brailleova pisma veliku stvar predstavljalo kada bi se u restoranima gdje dolaze "vrlo važne osobe", uz standardno tiskani jelovnik, mogao naći i jelovnik tiskan brajicom? Romantično maštanje? Što? Čekamo da to učini netko drugi?! A zašto bi to učinio netko drugi?
Pravo mi je otkriće svojevremeno bio natpis na kutijici s lijekovima tiskan točkicama. Ne zato što mi ne bi imao tko reći o kom se lijeku radi, nego zato što je to bio dokaz da netko misli i o specifičnoj populaciji koju predstavljamo. A mi se sami nikada nismo zapitali koliko nas zaista ima sposobnih u svakom trenutku koristiti se brajicom?
Pokušavam se sjetiti koliko ulica u našim gradovima nosi ime Louisa Braillea? Neka spomen-ploča u inflaciji spomenika bila bi beskorisna. Ako neka ulica slučajno i nosi ime znamenita Francuza ili ako se na nekoj zgradi i ukaže prigodna ploča, znajte - tu je negdje i nešto što ima veze sa slijepima!
I na kraju, mala usporedba. Obišao sam nekoliko važnih svjetskih knjižnica za slijepe i dobio mnoštvo kataloga knjiga tiskanih na brajici. Čak su i zemlje mnogo siromašnije od nas vratile dug Louisu Brailleu. A jesmo li mi?
Željko Bajić


7. Profesionalna orijentacija učenika oštećenog vida
"Završni tjedan" - Program Centra Vinko Bek za integrirane učenike oštećenog vida osmih razreda

U Centru Vinko Bek (14.-18. 03. 2005.) po četvrti je put organiziran "Završni tjedan" za učenike osmih razreda. Ove su godine na "Završnom tjednu" sudjelovale četiri djevojčice: Tea, Nataša, Iva i Ana te jedan dječak, Igor.
Pitate se što je to "Završni tjedan"? Tko ga organizira i zašto?
Informacije o "Završnom tjednu" mogu se dobiti od defektologa Odjela integracije Centra Vinko Bek koji prati integriranog učenika oštećenog vida.
Roditelji integriranih učenika (osmaša) koji imaju oštećen vid, a nisu uključeni u Program integracije sve informacije o ovom Programu mogu dobiti od voditeljice Odjela integracije na tel. 48 21 660, Nazorova 53, Zagreb.

Što je zapravo "Završni tjedan"?
To je program profesionalne orijentacije za učenike oštećenog vida osmih razreda i njihove roditelje. Traje pet dana, a o učenicima se brine dvadesetak stručnjaka 0-24 sata. Iskustvo i informacije dobivene tijekom tog tjedna mogu pomoći pri donošenju odluke koje zanimanje odabrati i koju srednju školu treba upisati. "Završni tjedan" osmišljavaju i provode djelatnici Odjela integracije u suradnji sa stručnim suradnicima i rehabilitatorima Osnovne i Srednje škole Centra. Neki učenici oštećenog vida imaju i druge zdravstvene poteškoće, terapije i sl. O zdravlju učenika tijekom Programa brine medicinska služba Centra (dežurne medicinske sestre).
Tijekom svih pet dana, stručnjaci uključeni u ovaj program rade procjene na temelju kojih Stručni tim daje Mišljenje i preporuku za nastavak školovanja.
Nastavnici procjenjuju usvojenost sadržaja (znanje) u području hrvatskog jezika, stranog jezika (engleski ili njemački jezik) i matematike. Defektolozi (rehabilitatori) procjenjuju samostalnost u području vještina svakodnevnog života, orijentacije i kretanja, korištenja funkcionalnog vida. Psihologinja, stručna suradnica, provodi testiranje intelektualnog i socioemocionalnog funkcioniranja te aktivnosti profesionalne orijentacije. Socijalna radnica provodi aktivnosti informiranja o ostvarivanju prava iz sustava socijalne skrbe i profesionalne orijentacije.
Po završetku "Završnog tjedna" stručnjaci (defektolog, socijalni radnik, psiholog) daju roditeljima i učenicima povratnu informaciju o rezultatima procjena i zapažanjima prikupljenim tijekom cijelog tjedna. Rezultati i savjetovanje provode se za svaku obitelj individualno te se daje mišljenje i preporuka za nastavak školovanja.

Mišljenje i preporuka Stručnog tima Centra Vinko Bek nije obvezujuća, konačnu odluku i odabir zanimanja donose roditelj i dijete.

Kako je organiziran "Završni tjedan"?
Program počinje roditeljskim sastankom i međusobnim upoznavanjem roditelja, učenika te djelatnika Centra. Za mnoge sudionike to nije prvi susret, mnogi su se upoznali prije četiri godine tijekom "Završnog tjedna" koji se organizira za učenike četvrtih razreda (tijekom kojeg se procjenjuje napredovanje učenika te se daje Mišljenje i preporuka za nastavak školovanja od 5. do 8. razreda).
Roditeljski sastanak za učenike osmih razreda organiziran je u prostorima Srednje škole Centra u Kušlanovoj ulici. Roditeljima i učenicima dane su informacije važne za donošenje pravilne odluke o nastavku školovanja učenika oštećenog vida. Kao predavači sudjeluju socijalni radnik, psiholog, defektolozi te voditelji Odjela integracije i Srednje škole.
Gospođa Mira Megyery, socijalna radnica Centra Vinko Bek navela je pet ključnih pitanja na koja si svaki učenik osmog razreda treba odgovoriti prije nego izabere buduće zanimanje.
? Koje me zanimanje najviše interesira?
? Odgovara li moje zdravstveno stanje zahtjevima tog zanimanja?
? Imam li odgovarajuće sposobnosti za to zanimanje?
? Imam li školski uspjeh koji mi omogućava upis izabranog zanimanja?
? Mogu li mi roditelji omogućiti pomoć u daljnjem obrazovanju?

Gđa Megyery smatra da je za učenike oštećenog vida, kao i za osmaše bez oštećenja vida, važno izabrati zanimanje koje je najprimjerenije intelektualnim, psihomotoričkim i osjetilnim sposobnostima osobe. Pri izboru budućeg zanimanja savjetovala je da treba voditi računa i o karakteristikama osobnosti (temperamentu i interesu učenika).

Ova pitanja potiču roditelje i učenike da međusobno razmijene svoja razmišljanja o mogućnostima nastavka školovanja. Tema za diskusiju ne nedostaje jer je upis u srednju školu prekretnica u životu mlade osobe. Za neke obitelji to znači odlazak jednog člana obitelji na školovanje u drugo mjesto, tj. odvajanje od obitelji. Treba reći da neke obitelji već imaju donesenu odluku kamo nakon osnovne škole, dok druge obitelji još uvijek imaju mnoga pitanja i dileme. Učenici često mijenjaju svoje mišljenje i željeno zanimanje. Ponekad su želje učenika i odabir zanimanja nerealni. Odabrano zanimanje ne odgovara predznanju, vještinama i sposobnostima učenika, karakteristikama osobnosti, a ponekad postoje i zdravstvene kontraindikacije za obavljanje određenog zanimanja. Ne treba zaboraviti da se po završetku odabranog srednjoškolskog programa treba i zaposliti, zadovoljiti na radnom mjestu (izvršiti zadatke na radnom mjestu, biti organiziran i efikasan) te zadržati posao.

Nakon završenog roditeljskog sastanka - za sve sudionike "Završnog tjedna" organiziran je obilazak Srednje škole. Roditelji i učenici upoznaju se s organizacijom i smještajem učenika, programima obrazovanja i organizacijom slobodnog vremena. Ovaj je dio posebno zanimljiv za roditelje koji razmišljaju upisati svoju djecu u Srednju školu Centra Vinko Bek, koja nudi obrazovanje za tri zanimanja - administrator (školovanje traje 3 godine), administrativni tajnik i telefonist (školovanje traje 4 godine). Dragica Matok (voditeljica Odjela integracije) naglasila je da osim obrazovanja Centar Vinko Bek pruža i defektološku rehabilitaciju, produljeni stručni postupak, smještaj u domu Centra (i za učenike koji će biti integrirani u druge zagrebačke škole po izboru učenika) te mogućnost rada s obitelji.

Za integrirane osmaše vrijeme tijekom "Završnog tjedna" brzo prolazi. Izmjenjuju se organizirane aktivnosti i slobodno vrijeme tijekom kojeg se osmaši mogu bolje upoznati, započeti prijateljstva. U jutarnjim satima organizira se provjera usvojenosti znanja u području hrvatskog jezika, stranog jezika i matematike. Profesorica Jasmina Bele procjenjuje znanje iz hrvatskog jezika, profesor Boris Topalović znanje iz njemačkog i engleskog jezika dok profesori Rober Pugar i Barica Pugar provjeravaju stečeno znanje iz matematike.
Psihologinja Ida Poljan te socijalna radnica Mira Megyery organiziraju radionice gdje se učenici međusobno bolje upoznaju te razgovaraju o iskustvima u osnovnoj školi, ali i o željenom nastavku školovanja.
Defektolozi Odjela integracije prate aktivnost učenika tijekom cijelog dana, a kroz uobičajene svakodnevne aktivnosti procjenjuju samostalnost i vještine svakodnevnog življenja, usvojenost vještina orijentacije i kretanja, uporabe funkcionalnog vida. Defektologinja Blaženka Paković primijetila je da usvojene vještine svakodnevnog življenja (osobna njega, vještine hranjenja i oblačenja, vještine stanovanja) omogućuju učenicima oštećenog vida veću samostalnost u svim dnevnim aktivnostima, a time i primjerenu (kvalitetniju) socijalnu integraciju. Za slijepu djecu je, kaže defektologinja, važno i samostalno kretanje. Slijepi integrirani učenici često dođu na "Završni tjedan" bez bijelog štapa, a ne koristeći bijeli štap, slijepi učenici čine svoje kretanje manje sigurnim i ovisnim o pomoći videće osobe. Jedan od zaključaka defektologa Odjela integracije je da slijepe integrirane učenike treba poticati i ohrabrivati u samostalnom kretanju te omogućiti korištenje bijelog štapa u školi i drugdje.

U popodnevnim satima učenici se druže, organizirano odlaze na neku kazališnu predstavu, obilazak Gornjeg grada, časte se sladoledom ili hamburgerom u nekom od poznatih restorana brze hrane. Ponekad prođe dan, a da se osmaši ne sjete javiti kući.
Nema mjesta za brigu - osmaši se na "Završnom tjednu" uvijek odlično zabavljaju, sretnu stare ili upoznaju nove prijatelje.

Kamo nakon osnovne škole?
Roditelji učenika oštećenog vida često postavljaju pitanja:
? Koja zanimanja učenici oštećenog vida najčešće odabiru?
? Gdje su sve upisani učenici u integriranim uvjetima?
? Što je bolje za moje dijete, nastavak škole u integriranim uvjetima ili u Srednjoj školi Centra Vinko Bek?
? Koje programe nudi Centar Vinko Bek?
? Može li moje dijete nakon završene Srednje škole Centra upisati fakultet?
? Što je prednost upisa u redovnu srednju školu, a što upisa u Srednju školu Centra?
? Što moje slijepo/slabovidno dijete može raditi nakon završenog školovanja?
? Koje sve vještine (osim znanja) treba imati da bi se zaposlilo?
? Kakve su mogućnosti zapošljavanja?

Odgovori na ova, a i druga pitanja vezana za profesionalnu rehabilitaciju (profesionalno informiranje, orijentaciju, obrazovanje i zapošljavanje) učenika oštećena vida moći će se pročitati u sljedećem broju Riječi slijepih.

Andrea Fajdetić, prof. def.


8. Održan prvi stručni skup o informatici za slijepe:
Prezentirane nove mogućnosti za pomoć slijepima
U posljednjih desetak godina računalo postaje sve više zastupljeno kao pomagalo kod slijepih osoba u Hrvatskoj. No, unatoč njegovoj sve većoj uporabi, slijepe osobe donedavno nisu mogle na jednom mjestu vidjeti i čuti kakve računalne tehnologije postoje danas, što se od takvih tehnologija koristi u Hrvatskoj te kakvi su planovi za budućnost s nadolazećim programskim paketima i informatičkim rješenjima za slijepe osobe.

Sve to prezentirano je 11. i 12. ožujka u prostorijama Tiflološkog muzeja i kluba Udruge slijepih Zagreb. Sam stručni skup trajao je 2 dana i bio je raspoređen u 2 skupine. Polaznici su mogli birati hoće li nazočiti stručnim predavanjima iz određenih područja ili nekoj od stručnih radionica, na kojima bi se konkretno govorilo npr. o korištenju određenih elektronskih bilježnica ili o informatici i slijepima u današnjem školskom sustavu. No, krenimo redom.

Skupu je nazočilo oko 120 slijepih korisnika računala, različite dobi: od srednjoškolaca, studenata, osoba srednje životne dobi i profesora u redovnim školama, do profesora i djelatnika Centra za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek".

U prilično punoj dvorani Kazališta "Vidra" nakon uvodnih riječi predsjednika HSS-a Miroslava Bebeka, predsjednika povjerenstva za informatiku HSS-a Maria Perčinića i voditelja ovog projekta, profesora psihologije i djelatnika HSS-a Danka Butorca, oko 11.15 sati uslijedilo je prvo uvodno predavanje pod nazivom "Računalna tehnologija za slijepe - defektološko viđenje", koje je održala Karmen Nenadić, profesorica defektologije i djelatnica HSS-a.
Kroz ovo smo uvodno predavanje mogli vidjeti koja je razlika između korištenja računala od strane slabovidnih i slijepih korisnika, koje su prednosti i mane kod korištenja računala uz pomoć Brailleovog izlaza ili sintetizatora govora, kako djecu s ošrećenjima vida polako upoznavati s informatičkim dostignućima, koja bi im mogla pomoći, te kako slabovidne osobe, s različitim oštećenjima vida, vide u određenim situacijama prilikom rada na računalu.

Nakon održanog uvodnog predavanja, od 11.45 do 12.00 sati uslijedila je 15-minutna stanka za kavu u prostorijama kluba Udruge slijepih Zagreb, gdje su se također održavale radionice i prezentacije određenih softverskih programa poput Anreadera, GLS-a ili mobilnih uređaja za slijepe. Istovremeno se postiglo to da su korisnici, koji tada nisu htjeli ništa popiti, mogli na brzinu pronjuškati što se to tamo čudno "glasa", a moglo bi biti od koristi.

Poslije kave polaznici su mogli odlučiti žele li otići na predavanja u Tiflološki muzej ili ostati na sljedećim radionicama. Na našem stručnom meniju našla su se predavanja "Što računalo znači za slijepu osobu" (Ivica Butorac) i "Budućnost knjiga u Hrvatskoj" (Sanja Fraitag), a radionica, od 12.00 do 13.00 sati, nosila je naziv "Doznake Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje - računalo ili ne" (Danko Butorac).

Ivica Butorac nas je, na predavanju "Što računalo znači za slijepu osobu" upoznao s kratkim povijesnim razvojem računala i računalnih tehnologija za slijepe u svijetu, te kako su računala došla na područje Hrvatske. Na ovom smo predavanju također čuli kako je započeto sa zakonskim regulativama oko prava na dobijanje elektroničkih pomagala u svijetu, te što od računala koriste slijepi u Hrvatskoj i za koje potrebe. Ukratko, mogli bismo reći kako se računalo u najvećem postotku kod slijepih korisnika svakodnevno koristi za dobijanje novih informacija, tj. čitanje elektroničke pošte te novinskih izdanja koja se objavljuju na internetu. Ovdje također ne zaostaju korisnici koji računalo koriste za stvaranje literarnih uradaka, preslušavanje audioknjiga ili glazbe, stvaranje glazbe ili tablično proračunavanje.

Ljubitelji knjiga mogli su na sljedećem predavanju pod nazivom "Budućnost knjiga za slijepe u Hrvatskoj" dobiti informacije o tome čime se Hrvatska knjižnica za slijepe trenutno bavi te koji su planovi za dostupnost novih naslova u budućnosti.
Za sada se od 2000. u knjižnici svi naslovi snimaju u digitalnom formatu pa je vrlo brzo nakon snimanja moguće dobiti te knjige pohranjene u MP3 formatu na CD-u.
Prednost knjiga u MP3 formatu jest u tome što na CD s MP3 sadržajem stane više sati materijala nego na četverokanalnu snimljenu kasetu; CD se neće saviti i puknuti, osim ako ga korisnik namjerno želi uništiti, kvaliteta snimke je bolja od one na kaseti, a i sam prijenosni uređaj, tzv. diskman ili mini CD reproduktor za reprodukciju MP3 sadržaja danas se može kupiti za 200 kn, što sa četverokanalnim kasetofonima nije slučaj.
Unatoč navedenim prednostima, prilično malo slijepih osoba posuđuje ovakav oblik knjiga. Kao autor ovog članka želim potaknuti nove korisnike da se ohrabre doći u knjižnicu i probati udobnost ovakvog načina čitanja knjiga.
Nažalost pretraživanje ovih knjiga može biti mučno, jer se sadržaj može pretraživati po poglavljima, rečenicama ili naslovima i podnaslovima. Zbog toga je u svijetu 1996. razvijen Daisy format, koji danas u Europskoj zajednici i Europskoj uniji slijepih (EBU) postaje glavni standard za elektroničke knjige.
Ukratko, Daisy format objedinjuje pisani i usmeni oblik elektroničkog zapisa knjige što znači da krajnji korisnik, tj. čitatelj, može slušati knjigu i istovremeno pratiti njezin pismeni dio putem računala i Brailleovog retka ili sintetizatora govora. Osim toga, korisnik može pretraživati knjige po naslovima, podnaslovima, rečenicama, sranicama ili poglavljima, što je zapravo slično načinu čitanja standardnih knjiga, a kod čitatelja stvara komociju jer je vrlo brzo moguće doći do onog dijela koji nas zanima.
Budući da smo naveli kako Daisy svuda postaje standard, tako se i na mala vrata šulja i u Hrvatsku knjižnicu za slijepe. Uskoro se može očekivati distribucija besplatnog softverskog reproduktora za računala koji podržava Daisy format i preveden je na hrvatski jezik. Usporedno s tim, u budućnosti se očekuje i distribucija knjiga u Daisy formatu.

Oni koji nisu željeli slušati ovakva predavanja, mogli su sudjelovati na radionici pod nazivom "Doznake Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje - računalo ili ne" te saznati kako slijepe osobe mogu ostvariti svoja prava na računalo i nekih dodatne specijalne informatičke komponente kao što je elektronička bilježnica za pisanje ili čitač ekrana, koje studenti i školarci dobiju na korištenje za cijelo vrijeme njihovog školovanja, nakon čega ih moraju vratiti.
Zbog nepravovaljanog iskorištavanja prava na doznake, odsada će svi novi korisnici moći dobiti ova informatička pomagala isključivo uz položenu ECDL diplomu, čime dokazuju da znaju koristiti računala i odgovarajuću opremu.

Od 13.00 do 15.00 sati svi su polaznici mogli nešto pojesti, a predavači i organizatori imali su službeno organiziran ručak.

Posljepodnevni dio, u trajanju od 15.00 do 17.00 sati, također se sastojao od predavanja i radionica koje su slijedile po rasporedu:
15.00 - 15.25 "Informatika u školovanju slijepih" (Igor Švarc, Mario Perčinić),
15.25 - 15.45 "Informatika i studiranje slijepih" (Tomislav Juzbašić).
U isto vrijeme, od 15.00 do 15.45, oni koji su željeli saznati što se događa kada slijepa ili slabovidna osoba želi sebi prilagoditi literaturu, mogli su nazočiti radionici pod nazivom "Od knjige do digitalnog teksta" (Gordan Radić, Karmen Nenadić).
16.00 - 16.30 "ECDL za slijepe i slabovidne" (Ana Milovac, Danko Butorac),
16.30 - 17.00 "Slabovidni i računala" (Gordan Radić, Danko Butorac).
U isto vrijeme od 16.00 do 17.00 sati odvijao se u prostorijama okruli stol pod nazivom "Informatika i školovanje slijepih" čiji su moderatori bili Igor Švarc, Mario Perčinić, Zlatko Sobočan i Tomislav Juzbašić.

Na predavanjima o informatici u školovanju slijepih te prisutnosti informatike kroz studiranje govorili smo Igor Švarc, Tomislav Juzbašić te moja malenkost (Mario Perčinić). Tijekom procesa školovanja dotaknuli smo se samih početaka i starih metoda učenja: od Brailleove tablice, Brailleovog pisaćeg stroja, preko elektroničkih bilježnica, Brailleovih redaka, do sintetizatora govora i skenera.
Tomislav Juzbašić je navedenu računalnu tehnologiju prikazao kroz studentski presjek, tj. kako je moguće polagati pismene ispite uz pomoć laptopa, te prilagođavati ispitnu literaturu skeniranjem. Istaknuo je potrebu za što većom opremljenošću sveučilišta i fakulteta adaptivnom tehnologijom za slijepe osobe, budući da se danas upisuje sve veći broj slijepih, a zasad samo Filozofski fakultet u Zagrebu posjeduje informatičku učionicu za slijepe opremljenu dodatnom opremom.

Oni učenici ili profesori koji su upoznati s ovakim načinom funkcioniranja slijepe mladeži i njihovog školovanja ovaj dio poslijepodnevnog vremena posvetili su radionici "Od knjige do digitalnog teksta". Na ovoj se radionici detaljno pokazivalo kako pravilno skenirati tekst i obraditi ga za slijepe ili slabovidne korisnike.
Ukratko, važno je istaknuti kako se velik tekst koji sadrži nekoliko stotina stranica ne sprema u jednu datoteku, jer korisnici imaju problema s učitavanjem, npr. word datoteke, već se od takvog teksta radi više poglavlja koja se povezuju u HTML sadržaj koji je kasnije vrlo lako pregledavati.

Na predavanju "ECDL za slijepe i slabovidne osobe", Danko Butorac i Ana Milovac obavijestili su nazočne o tome što je to ECDL i kako je moguće položiti ECDL testove.
Ukratko, ECDL je kratica za Europsku računalnu dozvolu (European computer drivers licence). To znači da bilo koja osoba koja položi neki od ECDL modula, npr. ECDL Start ili ECDL Ful, dobija međunarodno priznati certifikat kojim se dotičnoj osobi priznaje ovlašteno rukovanje računalom. Ovakav način edukacije i stjecanja međunarodno priznatog certifikata izrazito je povoljan za slijepe i slabovidne osobe, jer je s ovim položenim testom moguće ostvariti dodatna prava prilikom zapošljavanja, jer ta dozvola garantira da osoba zaista zna rukovati računalom.
Na posljednjem predavanju prvog dana Gordan Radić i Danko Butorac upoznali su korisnike s potrebama slabovidnih korisnika i prilagodljivosti računala njihovim potrebama.
U isto vrijeme, od 16.00 do 17.00 sati, dok su jedni slušali kako doći do novih testova, mala nekolicina drugih uključujući i 4 moderatora razbijala je svoje glave oko toga kako poboljšati trenutnu situaciju oko informatike i školovanja slijepih u Hrvatskoj. Kao jedan od moderatora okruglog stola, moram javno reći da je zaista sramota kako se za okruglim stolom nije pojavio nijedan profesor iz "Vinka Beka" koji bi mogao izreći trenutnu situaciju u Centru te koje su potrebe slijepih i slabovidnih učenika glede informatičkih rješenja i nastavničkih metoda rada.
Kao glavni zaključak ovog okruglog stola nametnula se prijeka potreba za izradom knjige prilagođene slijepima o korištenju računala, operativnog sustava, tj. Windowsa, te opisa rada s najpopularnijim aplikacijama. Naime, danas u Hrvatskoj postoji nekoliko osoba koje se bave obukom slijepih za rad na računalu, međutim unatoč zajedničkim točkama polazišta obuke, krajnji rezultat nije isti. Drugim riječima, korisnici koji završie tečaj različith instruktora znati steknu različitu količinu znanja.
Izradom ovakve prilagođene knjige za hrvatsko govorno područje korisnici bi dobili konkretnu literaturu za učenje i još lakše svladavanje ECDL testova, koji u današnje vrijeme postaju standard za dobijanje bilo kojeg posla, kako u Europi i svijetu tako i u Hrvatskoj.

Drugog dana skupa, sva su predavanja i radionice održane do ranih popodnevnih sati, kako bi se polaznici koji su došli i izvan Zagreba mogli vratiti kućama do kraja dana. Polaznici su mogli birati između sljedećih predavanja i radionica:
9.00 - 9.20 "Multimedijska tehnologija namjenjena slijepima" (Davor Virkes),
9.20 - 10.00 "O Anreaderu, njegovim mogućnostima i prvim primenama" (Vlado Delić, Darko Pekar, Nikola Đorđević).
U isto je vrijeme u prostorijama kluba trajala radionica pod nazivom: "Elektronička bilježnica za slijepe - direktna iskustva" (Tomislav Juzbašić, Zrinka Hakala).
Davor Virkes, magistar elektrotehnike, čija je supruga Dijana Zerec Virkes jedna od članica našeg saveza, u svom nam je radu pod nazivom "Multimedijske tehnologije namijenjene slijepima" govorio o multimedijskim rješenjima koja mogu pomoći slijepima. Tako smo saznali da postoje određeni MPEG formati, koji objedinjuju sliku i ton, te da će u skorije vrijeme jedan od novije generacije MPEG formata moći pomoći slijepima jer ima bolju kompresiju govora od dosadašnjih formata. Takav bi se kompresirani govor mogao prenositi u manjim paketima što bi omogućilo korištenje razvoja sustava za gps navigaciju slijepih osoba.
Profesor Ivan Krznarić, potaknut ovim predavanjem, obavijestio je polaznike da će Udruženje za unaprjeđivanje obrazovanja slijepih osoba uskoro zastupati jedan ovakav uređaj koji će slijepim osobama omogućiti gps navigaciju uz pomoć elektroničkih mapa koje bi slijepa osoba uz pomoć svog peripatologa mogla sama pripremiti i koristiti pri svom kretanju.

Najveću posjećenost zabilježilo je predavanje gostiju iz Novog Sada tvrtke Alfanum koja je održala predavanje pod nazivom "O Anreaderu, njegovim mogućnostima i prvim primenama". Prof dr. Vlado Delić s Novosadskog fakulteta tehničkih nauka te gospoda Darko Pekar i Nikola Đorđević, predstavili su nam Anreader, softverski sintetizator govora razvijen prvobitno za srpsko govorno područje. Anreader je sintetizator koji je napravljen prema velikom uzorku snimljenog ljudskog govora, koji je kasnije po slogovima pretvoren u veliku bazu podataka iz koje uzima podatke koji su mu potrebni za izgovor. Osim spomenute baze slogova program se također služi rječnikom naglasaka koji mu omogućuju vrlo točno interpretiranje intonacije tijekom izgovaranja riječi ili rečenica, a krajnji rezultat je vrlo ugodno slušanje ovog sintetizatora govora.
Na samom skupu prezentirana je i prva lokalizirana verzija Anreadera za hrvatsko govorno područje, koja za sada u sebi ima originalne glasove snimljene u Novom Sadu, a u sljedećih nekoliko mjeseci pojavit će se potpuno nova baza slogova i glasova snimljenih u Zagrebu te će tako Anreader dobiti svoju potpuno hrvatsku verziju.

U vrijeme trajanja ova 2 predavanja mali dio zainteresiranih polaznika sudjelovao je i na predavanju "Elektronička bilježnica za slijepe - direktna iskustva", čiji su moderatori Tomislav Juzbašić i Zrinka Hakala govorili o tome koje se elektronske bilježnice danas koriste te za što konkretno služe. Mogli smo čuti kako se danas najviše koriste elektroničke bilježnice tvrtke Handytech i to iz nekoliko razloga. Handytechove bilježnice imaju vrlo kvalitetno ugrađene Brailleove retke, a njihovo je sučelje kompatibilno s Windows operativnim sustavom i kompletno prevedeno na hrvatski jezik.

Od 10.00 do 10.30 sati autor ovog članka, tj. Mario Perčinić prezentirao je predavanje pod nazivom "Internet i slijepe osobe u Hrvatskoj".
Slijepi u Hrvatskoj se najviše koriste internetom zbog međusobnog dopisivanja putem elektroničke pošte, te zbog dobijanja novih informacija putem dnevnih novina koje izlaze i na internetu. Također je vrlo zastupljen i pismeno-usmeni oblik komunikacije (Chat) gdje osobe mogu direktno komunicirati na mreži, pismeno ili putem govora.
Osim ovakvog načina korištenja interneta, slijepi u Hrvatskoj ga koriste i za slušanje internet radiopostaja, kreiranje i preuzimanje glazbe i prikupljanje potrebne literature za školovanje, te čitanje beletristike i ostalih pismenih žanrova.

Nakon 15-minutne stanke za kavu od 10.30 do 10.45 sati polaznici su mogli birati između posljednja 3 predavanja ili još jedne radionice:
10.45 - 11.15 "Računalne učionice po udrugama" (Zlatko Sobočan, Igor Švarc),
11.15 - 11.45 "Projekt Ipsis - do sada postignuto" (Danko Butorac),
11.45 - 12.30 "Uporaba računala u različitim državama bivše Jugoslavije".
Istovremeno se od 11.00 do 12.00 sati na trećem katu, u prostorijama kluba Udruge, održavala radionica pod nazivom "Govorni softveri za slijepe" (Mario Perčinić).

Budući da na posljednja 3 navedena predavanja kao autor ovog članka fizički nisam mogao nazočiti zbog održavanja radionice, ne mogu o istima ovdje pisati, te molim čitatelje da se o njima raspitaju kod polaznika stručnog skupa.
Na radionici "Govorni softveri za slijepe", koja je zabilježila veliku posjećenost, kao moderator iste polaznicima sam prikazao presjek govornih softvera koji su se koristili i koriste se i danas među slijepima na našim prostorima. Tako se moglo čuti TES, GLS, Wintalker Voice, slovenski sintetizator Govorec, a polaznici su također mogli vidjeti programe za mobilne telefone kao što je Talks ili hrvatski SMS čitač poruka.
Profesor Ivan Krznarić, jedan od nazočnih, pokazao je sintetizator govora Orfeus, koji se nalazi u čitaču ekrana Hal i odnedavno je prilagođen hrvatskom govornom području, a čitatelje koji imaju sintetizator govora Apollo ili Juno moram obavijestiti kako novi Orfeus zvuči identično kao i navedene govorne jedinice.
Orfeus će se osim s Halom moći nabaviti i kao verzija koja će raditi i s ostalim čitačima ekrana, npr. Jaws-om i koštat će oko 1000 kn.
Osim Orfeusa polaznicima je ekskluzivno prikazana i hrvatska verzija programa Narator.
Narator je program koji je ugrađen u operativni sustav Windows 200 i XP te može pročitati većinu sadržaja koja se direktno ispisuje na ekran uz pomoć Microsoftovog sintetizatora govora koji se također nalazi unutar Windows XP-a. Ovdje je bitno napomenuti kako Narator ne može zamijeniti čitač ekrana, ali može biti koristan za rješavanje nekih sistemskih postavki kod reorganizacije operativnog sustava, a otkako se Windows XP može nabaviti u kompletnom prijevodu na hrvatskom jeziku, ovakva prilagodba Naratora bila je prijeko potrebna.

Kao predsjednik povjerenstva za informatiku HSS-a želim reći da sam izrazito sretan i zadovoljan organizacijom i cjelokupnom provedbom ovog stručnog skupa. Za kompletnu organizaciju zatražen je iznos od 100 000 kn, a odobrena sredstva iznosila su 25 000 kn, što je uvelike smanjilo troškove organizacije te smo zbog ovoga zatražili pomoć od Saveza slijepih Hrvatske, koju smo dobili te za kompletnu organizaciju potrošili dodatnih 3250 kn.
Uz nadu da će se u skorije vrijeme razviti još mnoštvo novih projekata za informatizaciju i pomoć slijepim osobama u Hrvatskoj, očekujemo novi stručni skup, možda već sljedeće godine. Stoga ... vidimo se opet.

Mario Perčinić


9. Antony Scarpeta (pseudonim slijepog autora koji živi među nama)
Ljubav nije ironija

Poštovani uredniče! Šaljem Vam svoj roman. Napisao sam ga u kolovozu 2002. godine. To je istinita priča o mojim ljubavnim nevoljama s malim i neizbježnim književnim izmijenjenim umetcima. I naravno, imena su promijenjena. Glavni smo likovi moja bivša djevojka i ja. Kada, i ako ga objavite, autora morate navesti pod pseudonimom. Samo Vi znate tko sam.

2. dio

Sada je Emily pokušavala objasniti sudu da je ubila Jasminu kako bi mene zaštitila. Bila je to istina. Naravno, i mene su pozvali kao svjedoka obrane. Bio sam zahvalan Emily i moje se srce polako počelo otvarati prema njoj, ali sam ipak želio vidjeti Lucy i raščistiti s njom račune. I eto što sam doživio. Boljelo me što nisam znao na koji bih način okajao svoje grijehe prema Emily te kako da odagnam taj osjećaj gađenja prema samom sebi. Konačno, nisam znao želim li doista biti s Emily, želim li zbilja prihvatiti njenu ljubav i ponovo je istim žarom ljubiti, slijedeći njen primjer.
Stigao mi je ručak i kad sam se najeo, osjećao sam se bolje. Volim puno jesti, a opet kilogrami me ne napadaju. Uvijek se poslije dobra jela osjećam bolje. Uzeo sam čašu vina na balkon hotelske sobe i gledajući automobile ispod sebe počeo razmišljati kakve su ima mogućnosti da se Emily obrani i ostane na poslu. Osjećao sam se krivim jer sam je doveo u taj položaj. S druge strane, tješio sam se mišlju da nisam znao da će Jasmina onako postupiti i da će je Emily pratiti. To je isključivo Emilyna stvar. A opet i nije, dovraga!
Kad sam se istuširao, odlučio sam opet svratiti do Lucy. Ali kad sam se sjetio jutrašnjeg scenarija, odustao sam. Umjesto toga, našao sam broj javne kuće i naručio djevojku za tu noć. Platio sam 300 eura. Nije mi bilo žao. Djevojka me vratila iz svijeta mrtvih i iscijedila iz mojih testisa posljednju kap snage.

Peto poglavlje

Vratio sam se iz Bona u četvrtak navečer. Nakon nekoliko dana kuća mi je djelovala strana. Ušao sam, zaključao ulazna vrata i otišao u kupaonicu. Kao i obično, nije bilo tople vode pa sam morao naložiti vatru u peći kupaonice. Kad se voda ugrijala, napunio sam kadu do vrha i dugo nisam iz nje izlazio. Vrela kupelj me uvijek osvježavala. Poslije sam, u spavaćoj sobi, sa čašom vina u ruci promatrao zvijezde. Nisam mogao zaspati pa sam tako uz čašu, koja ni trena nije bila prazna, dočekao prve zrake zore. Spremio sam si skroman doručak i nakon toga odmah krenuo na posao. Bilo je tek pet i pol kad sam se zaustavio na benzinskoj crpki u Jastrebarskom. Moj Audio A3 bio je žedan. Dao sam novčanicu od dvjesto kuna i napunio rezervoar. Zatim sam autocestom jurio do Zagreba. Kad sam se probio do Zrinjevca, bilo je petnaest do sedam. Prokleo sam osiguranje, jer nije dopuštalo ulaz u zgradu do početka radnog vremena u devet. Razmišljao sam kamo bih pošao. Odlučio sam u kafiću popiti kavu i do vremena kad sam morao stići na posao prelistavati novine.
"Hej, Scarpeta, dobro ti je." Bile su to riječi koje su me pratile do ureda, a osjećao sam i hladne poglede na sebi. Emily sam susreo gdje otključava svoj ured, koji je bio na početku hodnika, za razliku od mog koji je bio na kraju. Pogledala me, a ja sam se prestrašio. Njene oči kao da su me probadale, ispitivale strogo kao sudac. Odvratio sam pogled i promrljao da je danas lijep dan. A zaista je bio: kišni su se oblaci nadvili nad grad i sve je govorilo u prilog jednoj dobroj gradskoj oluji. Emily i ja voljeli smo kišu. Voljeli smo stajati na kiši i ljubiti se, zagrljeni, dok nas je mlaz, mislili smo, poput nekog svilenog ogrtača, ogrtao i štitio od svega. Kiša se zaustavljala na našim glavama, klizila nam niz ramena, čelo, a s njega padala na usne. Poljupci su bili stopljeni s vodom. Bio je to božanstven osjećaj. Znali smo tako stajati satima na kiši, a munje su stvarale strijele koje su letjele mimo nas. Kad bi kiša prestala, polako smo, i dalje zagrljeni, odlazili, najčešće u neki kafić i pili vrelu čokoladu. Emily je obožavala vrelu čokoladu. Danas, znao sam, toga neće biti. Neće biti ni riječi o tome. Ona će biti kod kuće, a ja, zbilja nisam znao gdje bih mogao biti toga dana.
Trgnuo sam se iz razmišljanja i stisnuo joj ruku, koju mi je pružila. Otključao sam ured i ušao. Trebao mi je trenutak da se uživim u poslovni svijet koji nije imao veze sa mnom. Bio je to grub, točno jasan i precizno definiran svijet u kojem je vrijeme značilo novac; taj svijet političkih igara i silnih dopisa. Da, bio je okrutan taj svijet. Sjeo sam za stol i pokušao odagnati misli koje su se rojile. Morao sam se koncentrirati na posao i nadoknaditi jučerašnji dan, te vidjeti što je Mirjana napravila, a što moram ja.
Za vrijeme pauze, vidio sam Emily. Bila je s nekim momkom, kojeg prije nisam upoznao. Uhvatila me jeza. U srcu sam osjetio led koji se omotavao oko njega i koji mi je zauzimao, mislio sam, i tijelo i dušu. Pitao sam se je li to ljubomora. Doduše, Emily ima pravo biti s kim želi, a ionako su izgledali kao kolege. U njihovu odnosu nisam mogao zamijetiti ništa prisno. Emily me ugledala i nasmiješila mi se. Od tog smiješka osjetio sam sunčevo svjetlo koje kao da mi je najednom ušlo u zaleđeno srce. Uzvratio sam smiješak, ali više nisam mogao jesti hamburger koji sam naručio pa sam ga, gotovo cijelog, ostavio i otišao u ured.
Posao je dobro tekao, ali nisam mogao ne misliti na Emily i na njena pratitelja. Znao sam da je ružno, nepravedno razmišljati o tome i osuđivati Emily, jer sam i ja radio isto, još gore, ja sam vodio ljubav s Lucy. "O Lucy, Lucy", pomislio sam. "Zašto si me razočarala? Zašto si tako hladna prema meni? Zašto si ušla u moj život i pomutila mi sklad? I konačno, zašto sam ostavio Emily? Zašto je Jasmina mrtva?" Pri spomenu na Jasminu, sjetio sam se Emilyna suđenja. Isto tako, sjetio sam se koga bih mogao zamoliti za pomoć na taj se način odužiti Emily što sam je doveo u neugodnu situaciju. Bio je to moj prijatelj odvjetnik, Dražen Drvenjak, kojeg sam upoznao na jednom humanitarnom domijenku, čiji je prihod bio namijenjen razminiravanju Hrvatske. Pronašao sam njegov broj telefona i nazvao. Dok je telefon zvonio, pitao sam se hoće li me prepoznati. Naime, već nekoliko mjeseci nismo komunicirali. O njemu se pričalo, a to je bila istina, da voli previše popiti, a bio je i pušač. Meni to nije bilo važno, važna mi je čistoća njegove duše i prijateljsko srce. Nije me zanimalo što su me drugi, saznavši da sam se s njim sprijateljio, počeli ismijavati. Napokon se javio. Glas mu je bio malo promukao. Od alkohola, pretpostavljao sam. Sigurno je i noćas bio na nekom tulumu. Dražen je bio poseban čovjek. Kažem poseban, jer je bio slijep, a meni je bilo prvi put u životu da sam se sprijateljio sa slijepim čovjekom. Ježio sam se od pomisli na sljepoću, i uvijek sam ga ispitivao kakav je to osjećaj. On mi je strpljivo objašnjavao, ali ja nisam shvaćao, samo su mi se jeza i strah od sljepoće povećavali.
Objasnio sam mu u čemu je stvar, a njegov je analitički odvjetnički mozak brzo zaključivao i stvarao planove obrane. Na kraju mi je rekao da ne brinem, da će on sve srediti. Zahvalio sam mu, a on me nagovori da se nađemo, što sam s radošću prihvatio. Dogovorili smo se naći u hotelu Dubrovnik u osam sati. Radosno sam spustio slušalicu, svjestan osjećaja optimizma koji mi je preplavio dušu. Razmišljao sam kako je lijepo imati prijatelja, koji neće kritizirati tvoje postupke i govoriti kako je ono moglo biti ovo, a budući da nije tako, onda je sve propalo. Opet sam se sjetio svog osjećaja krivnje, koji me progonio. Nisam ga se mogao otresti, a tako sam čeznuo za duševnim skladom, za onim što Japanci nazivaju savršeni va. Pokušao sam izvesti meditacijsku igru: gledati kako papir raste, ali u tome nisam uspio. Zazvonio je telefon, a moja me svakodnevica pozvala u svoj zagrljaj i nije mi dala da se bavim sobom.
Kad sam stigao u hotel Dubrovnik, Dražen me već čekao. Sklopio je svoj bijeli štap i stavio ga na stolicu pored sebe. U jednoj ruci je držao cigaretu, a drugom okretao pivsku bocu. Iako si je mogao priuštiti i neko skuplje piće i neke skuplje cigarete, on je ostao na starom. Pušio je stari 160 i pio Ožujsko. "Da nikad ne zaboravim da sam iz siromašne obitelji i da smo si samo to mogli priuštiti", govorio mi je. Prišao sam stolu i pozdravio ga. Odložio je cigaretu u pepeljaru i pružio mi ruku. U njegovu stisku osjetio sam toplinu, koja mi je bila tako potrebna ovih dana. Sjeo sam za stol i mahnuo konobaru u uniformi koji je prolazio. Naručio sam viski s ledom. Dražen je odmah htio prijeći na stvar, ali zamolih ga da do večere ne želim ni o čem napornom raspravljati.
Piće je stiglo. Otpivši dug gutljaj, upitao sam ga kako njegov život. "Znaš kakav? Kako mi je, sam se čudim, dobro mi je da poludim", odgovorio je u stihovima. Nasmijali smo se toj njegovoj šali. "No, da, dobro je", nastavio je. "Kristina i ja našli smo, za neko vrijeme zajednički jezik". Kristina je bila, koliko sam mogao shvatiti, jedina djevojka koja je pobudila njegovu pažnju. Trenutno su bili u fazi prijateljstva, koje je bilo često prekidano raznim svađama. Rekao mi je da ona voli iskorištavati njegovu dobrotu, a ja sam mu vjerovao. Upoznao sam Kristinu i nisam bio oduševljen njom. Ali on je valjda znao koje su njene ljepote. Njemu se, kao po dogovoru, Emily nije sviđala. Eto, kako je život čudan: dva prijatelja, a nijedan ne voli životnu družicu drugog. Nakon petnaest minuta otišli smo u restoran i naručili obilnu večeru. Ja sam htio naručiti nešto talijansko, ali sam se predomislio, sjetivši se da me talijanska hrana uvijek sjeća ružnih obiteljskih uspomena. Umjesto toga, naručio sam isto što i Dražen: bečki odrezak i salatu od rajčica. Uz to smo uzeli i bocu vina, na što sam ga jedva nagovorio. Kad smo pojeli, Dražen je prešao na ozbiljnu stvar, naime, na Emilyno suđenje.
"Jedva sam našao državnog tužikala", počeo je. On je iznad svega volio ironizirati svoje protivnike. "Nagovorim ja njega, kao drug druga, za dvije litre najbolje šljivovice, da mi reče što se događa s Emily." "Oprosti", prekinuo sam ga. "Što znači, ovo reče?", pokušao sam izgovoriti riječ reče. On se nasmije i objasni: "Reče ili kaže. Razumiješ?" Klimnuo sam glavom. Znao sam da on to može osjetiti. I to je bila još jedna stvar koja me kod njega zadivljavala. Nastavio je svoje izlaganje. "E, znaš, on i ja smo se na kraju dogovorili." Znao sam da je htio izreći svoju omiljenu frazu izrekali, koju je koristio umjesto dogovorili, ali se sjetio da ne bih razumio. "Dakle, mi smo se dogovorili da će Emily, tvoje zlato, biti oslobođena krivnje, jerbo, oprosti, jer, nije kriva. Branila se i iz samoobrane, odnosno radi tvoje obrane, ubila Belerku. Ona nije kriva što je morala ubiti tu babu." "A hoće li moći raditi i dalje?", izrekao sam ono što me najviše zanimalo. "E, to baš ne bi išlo. Znaš previše kompliciraju. Ali ona je već našla posao, uz moju pomoć, a da nije ni znala." "Kako to?", bio sam potresen. Emily da zbog mene izgubi posao. Glupo i nadasve nevjerojatno. Objasnio mi je. "Ona će radit kao prof... profesor na Filozofskom faksu." "Oprosti, misliš na fakultetu?", upitao sam. "Naravno, radit će kao profesor za slavensku književnost. Nisam bio siguran je li to baš Filozofski fakultet ili neki drugi. Ali to nije bilo važno. Važno je da je Emily oslobođena daljnje gnjavaže, a znao sam da je sretna što će moći raditi na području koje je zanima. Bio sam zahvalan Draženu što ju je izvukao iz neprilike. "Dražene, znaš kako to cijenim", rekao sam dirnut. Osjetio je moje osjećaje i položio mi ruku na rame. "Nema problema", rekao je svoju omiljenu, a meni tako smirujuću rečenicu. "Hvala", rekao sam još jednom. Zapalio je još jednu cigaretu i predložio mi da odemo k njemu, ionako je vikend. Složio sam se. Nakon nekog vremena pošli smo. Vozili smo se mojim autom.
Njegov stan je bio tipičan momački. Vidio sam brojne pepeljare napunjene čikovima. Ali, u suštini, stan je bio čist i zračio je nekim čudnim sjajem. Natočio nam je čaše piva i nazdravio: "Za Emily i za moju dragu", rekao je. Kucnuli smo se. Uz razgovor i piće, noć nam je brzo prošla. U sedam sati u subotnje jutro, legli smo spavati. Prije negoli me shrvao pijan san, zamislio sam Emily pored sebe i najednom mi nije bilo dobro. Osjećao sam njen prekoravajući pogled. Ona nije voljela, a ni željela da pijem. Sad sam osjetio kao da me još više kori, a imao sam toliko dilema sâm sa sobom. San me sve više obuzimao, a zadnja moja misao bila je kako volim Emily i moram joj dati valjan razlog da me ponovo, odnosno da me zavoli istom nježnošću plave boje.

Šesto poglavlje

Bio je četvrtak, zadnji dan svibnja. Uređivao sam kuću kako bi što ljepše izgledala, jer očekivao sam Emily. Dogovorili smo se da dođe, jer smo imali za raspraviti mogućnost ponovnog uspostavljanja veze.
Jučer smo postigli dio sporazuma. Pristao sam, pošto me savladala riječima, da je glupo odbaciti sreću, budući da nama odgovara i da nam se sreća smiješi, a da mi moramo samo posegnuti za njom. Slom s moje strane, bila je još jedna greška, koja se, međutim, mogla i može popraviti. Osjetio sam kako ponos nestaje, a to sam joj i rekao. Rekao sam da ruši zidove ponosa iza kojeg se pomalja rijeka ljubavi i lijepih, nježnih osjećaja. I tada smo se, dok je mrak padao nad gradom, nakon ne znam više koliko vremena, poljubili. Kao da mi je taj cjelov udahnuo besmrtnu dušu, tako sam se osjećao.
I dok sam, sada, uređivao kuću, nosio cvijeće koje sam kupio u sobu i kuhinju, jer nisam imao dnevnog boravka, zazvonio mi je telefon. Potražio sam ga u aktovci i javio se. Zvala me Emily da dođem po nju, jer je autobusom stigla u Jastrebarsko. Bacivši još jedan pogled na svoje uređenje, bio sam zadovoljan. Zaključao sam kuću i svoj Audi natjerao u veću brzinu. Jurio sam cestom, vješto vijugajući zavojima i nakon deset minuta stigao u Jastrebarsko. Na dogovorenom mjestu, Emily me već čekala. Otvorio sam joj vrata, a ona je i ušla.

nastavlja se...

for download software click here visit mac software site softwareunlim.net visit site