RIJEČ SLIJEPIH - godište 33., broj 27

1. RETROVIZOR - Hladnjak koji grije

Tko se nije u lipanjskim večernjim satima grijao, ili ima dobru potkožnu izolaciju, ili je s eskimima mazio irvase, jer prva se polovica mjeseca bjelocvatnog čaja proslavila još nezabilježenim temperaturama, dugim rukavima, pa čak i kaputima koje su Zagrepčani odjenuli ispraćajući vražji dan uokviren s tri šestice. Naravno da su kataklizma, katastrofa i sudnji dan odloženi za neki drugi datum, no proroci i vidovnjaci i ovog su 6. 6., naslonjenog na prvu šesticu u ovom stoljeću, osvojili zavidno veliki prostor u našim medijima potvrđujući činjenicu kako je praznovjerje u našim glavama stabilno, unatoč suvremenim tehnologijama i znanstvenim spoznajama.

U krugovima bliskima točkasto-zvučnim medijima stvari se postupno smiruju i sve se sprema za dugi ljetnji san, da ne kažem odmor. Skupštine su zaključile svoje dnevne redove, izvršni, nadzorni i ini odbori obavili prve sjedeljke, a članstvo kao i do sada žvače svoje monotono svakodnevlje. Upjesmljena Ivana Brlić-Mažuranić istočkana je u tiskari Knjižnice za slijepe, tako da su naše buduće generacije dobile još jedno djelo uz koje će maštati, sveučeći prozu pretvarati u rime. Za naše najmlađe - i to ponovno u pismenom obliku - pobrinula se dječja pravobraniteljica, jer smo 12. lipnja u rukama mogli držati broširano izdanje UN-ove Konvencije o pravima djeteta, naravno na popularnoj brajici. Još je jedna velika stvar, važna za slijepe, koju smo mogli dobiti mailom, pa pročitati u zadnja dva-tri mjeseca: naime, radi se o, na crnom tisku već poznatom, časopisu "Reader's digest", koji nam u elektronskom izdanju servira Udruženje za unaprjeđivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih. Više nego osvježavajući sadržaji za predstojeće ljeto sa tiflo-rubrikom iz koje se mnogo toga može saznati, kako o novim pomagalima, tako i o starim antagonizmima.

AKADEMIJA
Kako ste već, dragi moji čitatelji, svojevremeno informirani, ove godine krovna nam Udruga obilježava 60.-u obljetnicu postojanja. Naime, 6. lipnja 1946. godine na Radničkoj cesti u Domu slijepih u Zagrebu održana je osnivačka Skupština Udruženja slijepih Hrvatske, iz kojeg će nakon nekoliko preustroja nastati današnji Hrvatski savez slijepih. E baš taj Savez svečano je proslavio svoj 60.-i rođendan, prigodnom Akademijom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u nazočnosti pet stotina oduševljenih konzumenata dobre glazbe i poezije. Posebnu pozornost izazvali su govori potpredsjednice Vlade i ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Jadranke Kosor, i gradonačelnika Zagreba, Milana Bandića. Referirajući na pozdravni govor predsjednika Saveza, potpredsjednica je obećala svestranu pomoć slijepima Hrvatske, odnosno svu svoju potporu rješavanju njihovih kroničnih problema. Gradonačelnik je u svom poznatom sportsko-političkom duhu potvrdio - po tko zna koji put - zaposlenje tajnice Udruge slijepih Zagreb na mjesto pročelnice Ureda za osobe s invaliditetom, a u parrečeničnom obraćanju skupu izaslanik Predsjednika Republike, mr. Boris Vučković, predao je predsjedniku Saveza prigodan dar i obećao skori susret delegacije slijepih sa Šefom države.

Na Akademiji je uručeno najviše priznanje HSS-a "16. lipnja", već spominjanoj potpretsjednici Vlade, dok će isto priznanje Predsjedniku Republike uručiti predsjednik slavljenika na obećanoj kavici.

Sve čestitke zaslužuju izvođači programa: Vokalni ansambl Udruge slijepih Zagreb, članovi Kazališta slijepih i slabovidnih "Novi život", te profesionalni slijepi umjetnici: Darko Žuk, Perica Mihaljević i Predrag Krajnović, kao i gosti: Davor Radić, tenor, Petra Marković, flauta i Eva Kirchmajer, glasovir. Akademiju je glazbeno opremio prof. Josip Hrvoj, odomaćio ju Vojin Perić, moderirala Anita Matić, glumica Kazališta Kerempuh, a Mario Kovač udario režijski glanc. Ponovilo se i drugom prigodom!

LUTANJE INTERNETOM
Kako nas je nogomet u lipnju bacio u opću groznicu, ovu popularnu rubriku odlučio sam započeti jednom nogometnom poslasticom u kojoj je riječ Slijepac korištena kao karakteristika trenera koji vidi. Trebalo bi biti pogrdno, no nama zvuči smiješno i zanimljivo.

JOHAN MICOUD: Francuski izbornik Raymond Domenech je slijepac
Iako njemački novinari "šapću" svojim kolegama da je francuski veznjak Johan Micoud iz Werdera u izvrsnoj formi, izgleda da je izbornik Francuske Raymond Domenech, unatoč medijskom pritisku zaboravio na ovoga odličnog igrača. Dodajmo da je u prvoj utakmici osmine finala Lige prvaka Werder - Juventus (3 : 2), Micoud odlično odigrao i bio strijelac pobjedonosnog gola za Werder Bremen.
Johan Micoud je u razgovoru za francuski dnevnik "L`Est Republicain", priznao da ga je izbornik Raymond Domenech razočarao time što ga nije pozvao u francusku reprezentaciju.
- Ne razumijem zašto me Raymond Domenech nije pozvao za dvoboj sa Slovačkom. Svi kažu da odlično igram u Werderu, ali jedan čovjek to ne vidi. Izbornik francuske reprezentacije Raymond Domenech je slijepac, jer jedino on ne vidi da sam u odličnoj formi. Posao izbornika je da zove najbolje igrače, one koji su u datom trenutku u formi. Ali, izgleda mi da on taj posao ne radi kako treba - izjavio je razočarani Johan Micoud.
www.nogomet.hr

SLIJEPI BELGIJANAC PRELETIO FRANCUSKU
Luc Costermans u svom avionu

Slijepi Belgijanac kandidirao se za mjesto u svjetskoj knjizi rekorda, nakon što je svojim lakim avionom preletio Francusku. U zraku je bio 13 sati za kojih je preletio 1900 kilometara.
Luc Costermans, 41-godišnji bivši poduzetnik koji je oslijepio u nesreći prije dvije godine, agenciji AFP rekao je da se nada da će ući u Guinessovu knjigu rekorda zahvaljujući svom letu iznad Francuske.
- Odlučio sam napraviti ovaj krug iznad Francuske kao osobni izazov i poslati poruku nade drugim fizički hendikepiranim ljudima - rekao je Costermans koji je počeo pilotirati tek u studenom.
Costermans je u avionu Robin DR-400 na svoj 13 sati i 1900 kilometara dug let krenuo iz aviokluba u Visanu na jugoistoku zemlje u pratnji instruktora letenja i iskusnog navigatora.
Sletio je u Agenu na jugoistoku, Choletu na zapadu i Arrasu na sjeveru, preletio Belgiju, te se preko Dijona vratio u Visan.
Costermans je zasluge za ovo postignuće pripisao cijelom timu bez kojeg, kako kaže, to ne bi mogao ostvariti.
(Hina)

I za kraj ovog lutanja, jedna blogerska pjesma - po mojem sudu zanimljiva s našeg aspekta.

Slijepac pjeva svome gradu

Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana
i ispod podova trošnih kuća u predgrađu
bije smrad mišijih lešina. Koračam, ne tražeć
naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako
biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem,
u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih
koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču.
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je
most, i drukčije će po njemu zvoniti korak
i štap, sa više svjetla u zvuku. Zatim tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe.
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam,
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača:
"Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?
Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu koju ljubi?"
A.S.
(illusion.blogger.ba)

ČESTITKA
Već sam spominjao sve izabrane, sve izglasane, već sam ih porazmještao u različita tijela i organe, a sada im svima čestitam dovoljan broj ruku, "zavidim" im na dozi povjerenja koje su stekli kod svojih birača i pozivam njihovu odgovornost kod obnašanja…

Moram priznati da je ova kolektivna čestitka čista kurtoazija, no slijedi jedna koju istinski ispisujem i virtualno stišćem ruku onima koju su ovu čestitku zaslužili.

U Luhačovicama (Češka Republika), od 15. do 21.05. svibnja održano je europsko prvenstvo u kuglanju na kojemu je muška ekipa naše reprezentacije srušila nevjerojatnih 3879 čunjeva, što joj je donijelo premoćno prvo (čitaj zlatno) mjesto. Kažu da su uporno pokušavali promašiti čunjeve, ali nije išlo, čunjevi su se naprosto dizali i padali preko kakogod bačene kugle. Bravo dečki!!!

ZA KRAJ
Lišen opširnosti, pritisnut vrućinom, ukratko sveden na jedvadišuće vegetiranje, suporavam prste i kažem dosta. Zaljubite se ovog ljeta, upišite se za masažnu turneju po Kini, ili - recimo - posjetite izložbu slanih kapi koja se sljedećih nekoliko mjeseci održava na Jadranu. Pozdrav, pusa, ili - ovisi kome - kako i kada. Do čitanja!

Vojin Perić


2. TRN U OKU:

"Telebiranje"

Telefon i lobiranje su riječi koje označavaju stvar i pojavu koje mogu biti vrlo korisne ako se primjenjuju na pravi način, tj. u dobroj namjeri. Ako se telefon koristi da bi se nekoga potajno ogovaralo ili nekom spremala stupica, onda se stvara zločesta energija, rezultat koje su procesi u medicini nazivani zloćudni tumori. Do čega oni dovode ne trebam posebno objašnjavati. Razumljivo je da članovi Hrvatskog saveza slijepih trebaju međusobno razgovarati o ljudima koji će ih zastupati u Skupštini i Izvršnom odboru, ali zašto to ne može biti licem u lice, bez skrivanja i stvaranja kojekakvih klanova. Ako nam takvo ponašanje svih ovih godina nije donijelo zdravije međuljudske odnose, znači da ni neće i da od takve prakse treba odustati. Što se dobro može očekivati od čovjeka koji svoje mišljenje ne želi reći javno već krišom rovari i mešetari ne bi li za sebe izvukao neku korist. Odgovor na ovo pitanje pronaći ćete vrlo lako. Dovoljno je da pogledamo kako izgleda svakodnevni život većine slijepih osoba u našoj domovini. Ako oduzmemo pogrješke političkih igrača svih boja, bivših i sadašnjih, još uvijek će ostati solidna hrpa naših vlastitih promašaja. Korijen svih tih kikseva procesi su čija je pokretačka snaga zločesta energija. Svi mi koji sudjelujemo u radu udruga i Saveza ne moramo i ne možemo biti kućni prijatelji. Mi moramo i možemo biti pošteni i odgovorni suradnici u rješavanju onih problema koji su nam prepreka na putu za bolje sutra. Osobno bih volio da glasovanje na Izbornoj skupštini bude javno. Svatko se ustane i glasno i jasno kaže za koga glasuje, uz rečenicu ili dvije objašnjenja. Tako bi se trebali i mogli ponašati pošteni i odgovorni suradnici, a svi naši aktivisti vole reći da se bore za dobrobit slijepih. Ta se fraza toliko izlizala da u nju više ne vjeruju ni oni koji je najčešće upotrebljavaju. No, još uvijek imamo priliku za promjenu na bolje. Usprkos zločestim "telebiračima" za predsjednika je izabran izuzetno sposoban i odgovoran čovjek. O njegovim sposobnostima ne treba trošiti riječi. One su dokazane i jedino što možemo je reći: "Svaka čast". O odgovornosti Vojina Perića svjedoči njegova izjava dana pred svima na samoj skupštini. Rekao je da će, ako ne riješi ključna pitanja slijepog čovjeka u roku od dvije godine, odstupiti s mjesta predsjednika. Dakle, on nije od onih "vječitih" koji se ne daju skinuti s onih pozicija koje im jamče puno dnevnica i puno sastanaka na različitim razinama na kojima uglavnom presipavaju iz šupljeg u prazno. Osobno ne bih imao ništa protiv da sadašnja sedmorka iz Izvršnog odbora vlada idućih 25 godina i da se za to vrijeme, iz godine u godinu, standard slijepih popravlja. Bit ću prvi koji će im čestitati i hvaliti ih posvuda. Bojim se da nam za ostvarenje ove moje želje treba barem dvadeset pet ljudi kao što je Vojin Perić. Potražimo ih što prije jer će se Hrvatski savez slijepih zajedno s pripadajućim udrugama pretvoriti u društvo "telebirača" na koje nitko neće obraćati pažnju.
Rolando Butković

B R O J A L I C A
1. Među brojnim člancima koji su prvog lipnja objavljeni u Glasu Slavonije našao se i ovaj:
"U sklopu Orahovačkog proljeća teatar Usna iz Našica u kinodvorani odigrao je kazališnu predstavu Barem dva puta tjedno. Glavni glumac i scenarist Rolando Butković na humorističan je način predstavio život slijepe osobe, Rudolfa Picingera, koji je preko radijskih oglasa tražio osobu za čitanje novina, ali i za nešto drugo. Nakon nekoliko neugodnih iskustava, u njegov samački stan, došla je marljiva studentica Brigita, koju je izvrsno odigrala mlada Ana Kolesarić. Publika je bila sjajna i zaista sam uživao glumeći u Orahovici. Orahovica je u jednom dijelu moga života bio grad u kojem sam živio i stoga u nju uvijek rado dolazim", oduševljeno je rekao Rolando Butković.
2. Našoj široj javnosti Orahovica je poznata kao rodno mjesto predsjednika Mesića. Nama, koji smo živjeli u susjednim selima i gradovima, Orahovica je bila poznata zbog umjetnog jezera koje smo masovno posjećivali tijekom ljeta. Godine 1989. postao sam žitelj tog gradića. Razlog je bio nogomet. Postao sam igrač NK Papuka, a cijena prelaska nije bio novac nego posao za mene i moju tadašnju zaručnicu. Čelnici kluba držali su se dogovorenog tako da sam počeo raditi odmah, i to u tvornici opruga, a zaručnica pola godine kasnije u tvornici "Voće". No, ubrzo su počele nezgode. Prvo sam, radeći na velikoj preši, ozlijedio dva prsta na lijevoj ruci. Onda sam raskinuo vezu sa zaručnicom jer me počela požurivati u svezi glede vjenčanja. Uz to, nije mi se svidjelo njezino ponašanje otkako je dobila posao. Tako sam opet postao slobodan kao ptica, ali u toj slobodi nisam dugo uživao. Naime, na jednoj utakmici slomili su mi nogu. Dva mjeseca nakon oporavka dao sam otkaz u tvornici opruga i potpisao profesionalni ugovor sa Zborom narodne garde. Sredinom kolovoza, te 1991., postadoh ranjeni vojnik, a odmah potom i slijepa osoba. Zbog svih tih događanja mnogi mi kažu da je Orahovica moj crni grad. Ja ne dijelim njihovo mišljenje. Čovjek nikad ne zna gdje ga čekaju ugodna i neugodna iznenađenja. Mogu reći da i dan danas rado odem u taj grad, a drago mi je da neki ljudi vjerno prate moj umjetnički rad, tako da sam posljednih godina više puta nastupao u Orahovici. Tako je bilo i nedavno s mojom kazališnom predstavom. Za kraj moram priznati da me jako zanima je li na predstavi bila moja bivša zaručnica koja tamo živi zajedno sa svojim mužem i dvoje djece. Volio bih razmijeniti s njom nekoliko rečenica, ali izgleda da nakon ljubavi nije tako lako izgraditi prijateljstvo.
3. Nakon duljeg vremena bio sam u svatovima. Zbilo se to posljednje svibanjske subote. Mjesto radnje bilo je selo Beljevina, a udavala se moja frizerka Renata. Popio sam nekoliko rakija, pojeo jednu sarmu i malo janjetine i otplesao nekoliko plesova. Sve u svemu nije bilo loše, ali daleko od lude zabave. Razlog nije negostoljubivost domaćina, već drveni gosti. Sjedio sam pored četiri bračna para, pa iako se svi dobro znamo nismo se uspjeli otkačiti. Izgleda da brak većinu parova umrtvi. Zašto je to tako, ne mogu sa sigurnošću reći, a ja i nisam najpogodnija osoba za ocjenu tuđih brakova. Svima želim sve najbolje, a što se mene tiče brak mora biti zanimljiv i kvalitetan. Ako to nije slučaj, bolji je prekid nego život radi reda. No, kao što rekoh malo prije, svima želim sve najbolje.
4. U našem političkom žargonu često čujemo kako je netko pobrkao kruške i jabuke. Do danas nisam znao podrijetlo te fraze. Navodno se radi o istinitom događaju koji datira iz rane faze socijalističkog samoupravljanja. U jedno selo u Srbiji stigao je mladi agronom s visokim političkim pedigreom. Odmah po dolasku pozvao je seljake u jedan voćnjak kako bi ih pripremio za nove radne pobjede. Stao je pored jedne voćke i rekao: "Kad primijenimo nove znanstveno-poljoprivredne metode, ova će voćka davati pedeset posto više jabuka nego prije". Seljaci su ga zbunjeno promatrali, a onda je netko primjietio: "Lako moguće, jer ta voćka nije jabuka, nego kruška". Tako je to bilo onomad, a sadašnji političari brkaju puno opasnije stvari od jabuka i krušaka, samo što ta šteta uvijek postane njihova korist.
5. Nisu samo naši političari parazitski raspoloženi. Na primjer, svi znamo da je Amerika otkrivena 1492. godine. Kada je Kolumbo tamo stigao nije zatekao samo pustu zemlju, već i ljude čija je koža bila crvene boje. S obzirom da je mislio da je stigao u Indiju, nazvao ih je Indijancima. Što se s njima događalo kad su Ameriku počeli naseljavati bijelci, dobro nam je poznato. Još i danas se prepričavaju legende o njihovim poglavicama kao što su: Bik koji sjedi, Ludi konj, Geronimo i Winetou. Američki je Kongres tek 1924. godine Indijancima priznao pravo na državljanstvo. Njihov je broj tada bio simboličan, a odluka američkih političara može se prokomentirati našom narodnom poslovicom: "Kasno Marko na Kosovo stiže". No, ima i pozitivnih političkih primjera, za ovu prigodu pohvalit ćemo Finsku, jer su oni još prije sto godina ženama dali pravo glasa. E, da su bar Indijanci živjeli u Finskoj...

Rolando Butković

 

3. Šezdeset godina Hrvatskog saveza slijepih:

Od ideje o samoorganiziranju do taktilnog atlasa

Kada "Riječ slijepih" s ovim tekstom dođe do vas, poštovani čitatelji, glavna manifestacija obilježavanja 60. obljetnice osnutka i djelovanja Hrvatskog saveza slijepih (HSS) bit će već za nama. 60 godina postojanja i rada, osobito ako je rad uspješan, a za HSS to se zasigurno može reći, nije mala stvar, tim više ako se npr. zna da je prosječan ljudski vijek danas 70-ak godina. Ostajem zato vrlo neugodno iznenađen što se ni u glasilima HSS-a, ni u časopisima koje izdaje Hrvatska knjižnica za slijepe, a ni u medijima, o ovoj vrijednoj obljetnici, gotovo i ne piše, a i ne govori. A toliko bi se toga moglo i trebalo reći! U ovom se tekstu osvrćem na samo jedan djelić aktivnosti HSS-a u minulih 60 godina i to na onaj, u kojem je Savez bio jedini nositelj konkretne aktivnosti i neka to bude moj prilog obilježavanju vrijednog jubileja!

Organiziranje slijepih, najveća tekovina 60-godišnjeg postojanja
Kada su već tijekom rata slijepi studenti i njihovi slijepi drugovi iz Doma na Radničkoj cesti - piše dr. Tonković - počeli razmišljati o položaju slijepih u budućemu Društvu, pitali su se tko će u novome društvu s autoritetom zastupati interese slijepih: i opet videći ili slijepi sami? "U osnovi njihova razmišljanja ležala je jednostavna logika: ako radnici i drugi obespravljeni slojevi trebaju svoju sudbinu preuzeti u svoje ruke, onda i slijepi, kao posebna grupa obespravljenih, trebaju imati glavnu riječ u stvarima koje se posebno na njih odnose" - izvještava nas dr. Tonković.
I tako se rodila misao o vlastitoj organizaciji slijepih, koja je ubrzo nakon oslobođenja, 16. lipnja 1946. pretvorena u stvarnost. Toga je dana 40-ak slijepih, s cijelog područja Hrvatske, u Zagrebu u Domu na Radničkoj cesti osnovalo Udruženje slijepih Hrvatske, današnji HSS.
Što je bio stvarani poticaj za ovu ideju ni Tonković, kao jedan od njezinih najneposrednijih izvršitelja, pouzdano ne zna, ali misli (i ovo vam moram kao esperantist reći) da je "poticaj više vjerojatno došao od jedne esperantske publikacije Almanaha Sveruskog društva slijepih koja se nalazila u maloj brajičnoj knjižnici Doma na Radničkoj cesti. U jednome članku u toj knjizi navodi se kako je, nakon Oktobarske revolucije, sam Lenjin savjetovao slijepima Rusije da se udruže."
Bilo kako bilo, Udruženje slijepih Hrvatske stupilo je u život u trenutku kada su se u zemlji još vrlo teško osjećale posljedice ogromnih dojučerašnjih ratnih razaranja. Stoga je razumljivo što se ono već na samom početku suočilo s nedostatkom najosnovnijih materijalnih pretpostavki za rad u običnim uvjetima. No, jedno mu nije nedostajalo, a to je bio bezgranični optimizam i radni polet njegovih članova, koji ih još godinama kasnije neće napuštati, ponosnih što se, eto, i tom svojom djelatnošću uključuju u sveopći narodni pokret za obnovu i izgradnju zemlje. Tako je odmah mogao započeti razvojni proces koji će - nošen i dalje unutarnjim subjektivnim snagama, a sve obilnije pomagan od države i društva - za proteklih šest desetljeća dovesti postupno do organizacije sposobne da, kvantitetom i kvalitetom svojih usluga pružanih na razini suvremenih zahtjeva, zadovoljava najraznovrsnije potrebe osoba s teškim oštećenjima vida. S pomoću te i takve organizacije slijepi su odredili izgled ukupne organizirane skrbi o svojim istokobnicima i sebi u Hrvatskoj, u drugoj polovici 20. stoljeća i dalje, sve do današnjih dana. Danas nema prostora u Hrvatskoj koji nije obuhvaćen ovom organizacijom, ali za HSS nije samo to najvažnija tekovina 60-godišnjeg rada. Možda je čak i važnije da se u ovom slučaju radi o vrlo čvrstoj i, u svakom pogledu, stabilnoj organizaciji koja je uvijek imala jasne i ostvarive ciljeve, te, kad je trebalo, bila je ravnopravan partner i samoj državi, a uvijek siguran oslonac svojem članstvu. Ona je to i danas, a s obzirom na demokratski karakter suvremenog društva u kojem upravo građanske inicijative dobivaju na značaju, ona bi, s obzirom na ogromno 60-godišnje radno iskustvo, tek i mogla odigrati pravu ulogu, o čemu se, nažalost, još uvijek nedovoljno razmišlja u tom smjeru.

Zapošljavanje slijepih, isključiva djelatnost HSS-a
Opet ću se pozvati na Tonkovića i njegovu knjigu "I sami slijepi za slijepe". "Ako je u obrazovanju i profesionalnom osposobljavanju slijepih i slabovidnih u Hrvatskoj, Hrvatski savez slijepih, kao partner države, igrao komplementarnu ulogu, njegova je uloga u zapošljavanju takvih osoba bila ne samo glavna nego - može se slobodno tvrditi - i nepodijeljena, jer se tim poslom nijedna druga služba, ni organizacija, nije posebno bavila". Preko svoga zapošljavanja slijepi su dolazili u položaj da se mogu "vlastitim prihodima svoga rada uzdržavati i time u uvjetima socijalno-ekonomskih odnosa izjednačiti s ostalim građanima". Pa zar uopće ima nešto vrjednije od toga? Ali, valja znati da se to postizalo ponajčešće uz mnogo truda i umješnosti mnogih vrijednih i djelatnih slijepih aktivista, pa čak i žilavom borbom za svako prikladno radno mjesto. Koliko je HSS stvarno bio angažiran na području zapošljavanja svojeg članstva nedvojbeno potvrđuje i činjenica da je uspio progurati dva zakona o ovoj problematici, a pripremao je i treći, sada već u demokratskoj Hrvatskoj, ali nažalost, bez uspjeha.
Nakon osamostaljenja Hrvatske adekvatni rezultati na području zapošljavanja izostaju i broj novozaposlenih u ovom je razdoblju doista skroman. Ostaje, međutim, činjenica da u nijednom području svoje razgranate djelatnosti Savez nije organizirao toliko aktivnosti kao na ovom području, a to što odgovarajućih rezultata nema, samo je dokaz koliko su još uvijek ukupne društvene prilike u RH složene i teške te da će stoga još biti potrebno dosta vremena, ali i sustavnijih aktivnosti, dok se sadašnje stanje za nezaposlene slijepe ne otpočne mijenjati u pozitivnijem smjeru.

Knjiga i časopisa nikad dovoljno
Kada je u 1965. godini započela s radom knjižnica s brajičnim i zvučnim izdanjima knjiga, HSS je bio jedina institucija u Hrvatskoj koja se bavila ovim poslom. Već 1966. pokrenut je i prvi zvučni časopis za slijepe "Izbor" na prostorima tadašnje Jugoslavije. Zatim je proradila brajična tiskara, postupno su opremljena tri studija za snimanje zvučnih knjiga i časopisa, pokretani su i drugi časopisi na brajici, u zvučnoj tehnici i na uvećanom tisku.
Ustroj Hrvatske knjižnice za slijepe kao samostalne kulturne ustanove pod ingerencijom Ministarstva kulture, posljednje je od većih postignuća HSS-a na području kulturne, izdavačke i informativne djelatnosti za slijepe. Manja postignuća na ovom području, u vidu novih publikacija, udžbenika, digitalnih časopisa i novina, internetskih stranica itd., bilježimo kontinuirano, u zadnje vrijeme kroz realizaciju programa i projekata financiranih uglavnom od strane državnih tijela. Ali unatoč tomu, knjiga i časopisa nikada dovoljno, a posebice udžbenika za učenike i studente.
Dok ovo pišem saznajem o pripremi trogodišnjeg programa izrade taktilnih karata i atlasa za slijepe s kojim se HSS natječe kod Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.
Razvijajući različite djelatnosti u proteklih 60 godina, gomilajući dragocjeno iskustvo i pozitivnu radnu energiju, HSS je izrastao u uzornu organizaciju s jasnom perspektivom, kojoj bi, doduše, dobro došlo jedno osvježenje kroz pomlađivanje rukovodnog kadra, a što bi rezultiralo novim idejama i novim djelatnostima.

Antun Kovač


4. Održana svečana Akademija u povodu šezdeset godina Hrvatskog saveza slijepih:

Podsjećanje na prošlost, ukazivanje na probleme sadašnjosti i veća očekivanja od budućnosti!

Povodom obilježavanja 60. obljetnice Hrvatskog saveza slijepih, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu održana je 16. lipnja svečana Akademija. Pokrovitelji obilježavanja obljetnice bili su predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić i Vlada Republike Hrvatske.
Nakon himne Lijepa naša domovino, koju je izveo Vokalni ansambl Udruge slijepih Zagreb, nazočnima se obratio predsjednik Saveza Vojin Perić. Pošto je pozdravio sve uvažene goste, a prije svega Borisa Vučkovića, izaslanika Predsjednika Republike Hrvatske i dopredsjednicu Vlade Republike Hrvatske Jadranku Kosor, održao je izuzetno nadahnut govor.
Prolazeći kroz galerije naših uspjeha, vrtove naših ambicija i traženja, Perić se posebno zadržao na ogromnoj dvorani naših problema.
Nakon što je u dvije rečence sumirao povijest slijepih Hrvatske u XIX. st., Perić je evocirao najvažnije trenutke u djelovanju Hrvatskog saveza slijepih od 16. lipnja 1946. godine kada se u Domu slijepih na Radničkoj cesti sastalo nekoliko desetaka slijepih aktivista i u euforičnoj atmosferi osnovali Udruženje slijepih Hrvatske. Kroničari kažu da je u prvom desetljeću rada bilo aktivno pedeset udruženja slijepih diljem Hrvatske. Danas Savez ima dvadeset županijskih i šest gradskih udruga slijepih. Još jednom je naglasio Perić da obrazovanje čini osnovni preduvjet da slijepi čovjek ostvari svoju egzistenciju. Osvrnuo se na rad i djelovanje Centra "Vinko Bek" te na integrirano obrazovanje slijepih. Istaknuo je važnost uvođenja kvotnog sustava zapošljavanja osoba s invaliditetom, te se založio da se ono prije svega odnosi na stopostotne invalide, a sve u cilju kako bi se onemogučile eventualne manipulacije poslodavaca s brojem invalida nižeg postotka invalidnosti. Nije Vojin Perić u svom izlaganju mogao mimoići ni problem stambenog zbrinjavanja slijepih, jer, kako kaže, biti slijep i uz to biti podstanar ravno je kataklizmi. Potkrijepio je to rezultatima jedne neslužbene ankete među Zagrepčanima kojom je utvrđeno da čak 65% njih ne bi primilo slijepu osobu u podstanarstvo. Socijalnu skrb koja se odnosi na slijepe u XXI. st. ponižavajuća je. Slijepe osobe ne trebaju socijalni dodatak, slijepe osobe trebaju integrativni dodatak koji će svaka slijepa osoba trošiti sukladno svojim afinitetima i potrebama, dakle dodatak, koji će afirmirati njihove mogućnosti i njihov rad da budu jednaki u istim uvjetima s onima koji vide, zaključio je Perić.
Civilno društvo i njegov razvitak pruža nove mogućnosti u radu Saveza i njegovih udruga, ali je pozvao institucije da se o svom razvitku svakako konzultiraju s krovnom organizacijom slijepih, jer Savez najbolje zna i zastupa interese slijepih Hrvatske.
Dotaknuo se Perić i urbaniziranja slobodnog vremena slijepih. Naglasio je rad Saveza na razbijanju getoiziranog položaja slijepih, što je rezultiralo čitavim nizom športskih, šahovskih, planinarskih i radioamaterskih klubova te najstarijeg kazališta slijepih u svijetu. I tu je bio kraj Perićeva obraćanja nazočnima pod svjetlima naše najvažnije kulturne ustanove. Učinak je bio više no dramatiziran, a kad su se ugasili i posljednji reflektori, i oni videći uronili su u svjetlost naše svakodnevne tame, Perić ju je nazvao preljevom od tamne čokolade na našoj virtualnoj torti. Uvjeti su to u kojima se ponekad osjećamo i građanima drugog reda. Naravno, osvrnuo se predsjednik Perić i na naš prosvjed u listopadu prošle godine kada nas nitko nije čuo. A kao šlag na tu virtualnu tortu stavio je Perić primjer koji ga je učinio građaninom zadnjeg reda, a to su posljedice Zakona o javnim bilježnicima. Prema tom zakonodavnom rješenju slijepi, pored svojega suvislog potpisa, koji mogu staviti na papir, moraju uz njega rukom umočiti i svoj prst u tintu. Zamolio je Perić sve kreatore hrvatske stvarnosti da u ovom zakonu učine slijepe jednakima s videćima i da našu odgovornost prihvate i kao svoju odgovornost, jer nedstatak vida nije razlog za nepriznavanje potpisa. To su kompleksi nad kojima bi se trebale zamisliti osobe koje vide, jer to je njihov minus i njihov problem. I tako je slatko-gorkom čokoladom završio svoje izlaganje predsjednik HSS-a Vojin Perić i za to zaslužio gromoglasni pljesak, zbog kojega je morao, tog lipanjskog popodneva, dvaput izlaziti na scenu HNK-a, ali nažalost ne zbog glume već zbog iznesene gorčine naše svakidašnjice.
Gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić u svom kratkom obraćanju istaknuo je činjenicu da mu je najdraža funkcija funkcija počasnog člana Udruge slijepih Zagreb. Kao svoj novi prinos integraciji slijepih istaknuo je da će na sljedećoj sjednici Poglavarstva biti donesena odluka da dosadašnja tajnica Udruge slijepih Zagreb Marija Mustač bude imenovana načelnicom Odjela za osobe s invaliditetom pri Gradskom uredu za rad, zdrastvo, socijalni rad i branitelje, što je bilo popraćeno još jednim gromoglasnim pljeskom.
U ime Vlade Republike Hrvatske nazočnima se obratila potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor. Čestitajući svima nama šezdeset godina upornoga rada, gospođa Kosor odmah nam je poželjela još toliko godina prožetih uspjesima kao i do sada. A da bi doista i bilo tako istakla je svoju želju da i dalje pomaže slijepima kolikogod to bude mogla. Kaže da je dobro čula sve poruke iz Perićeva govora te pozvala da se oko nekih projekata odmah mogu sjesti za stol i dogovoriti se kako neke zakone mijenjati. Pozvala je da u tom poslu budemo svi zajedno, jer mnogo se grešaka prema slijepima i ostalim osobama s invaliditetom čini zato što se ne razmišlja dovoljno i zato što se ne poznaje njihov život dovoljno. Mnogo grešaka napravi se tako nenamjerno. No, istaknula je Kosor, zajedno možemo napraviti više na senzibiliranju javnosti i odgovornih, u preskakanju prepreka, ali i u preskakanju predrasuda. To je nešto s čime se svakodnevno moramo boriti. Podsjetila je na donošenje Zakona o Danu bijeloga štapa, korištenju pasa vodiča za slijepe, tiskanju knjiga za slijepe učenike, telenovinama i ostalim pozitivnim pomacima. No, podsjetila je i na nedavne riječi Vojina Perića, prilikom predstavljanja Konvencije o pravima djeteta, tiskane na brajici, a koju će, rekao je, zapamtiti za cijeli život: "I u ovom trenutku kada se događa nešto ponovno važno za osobe s invaliditetom, za slijepe osobe, osjećam se manje slijep". Poželjela je svima nama da se ubuduće zbog svih naših zajedničkih akcija svi osjećamo manje slijepima.
Izaslanik Predsjednika i savjetnik za društvena i humanitarna pitanja, Boris Vučković, prenio je iskrene čestitke Predsjednika Republike u povodu našeg jubileja. Predsjednik s izuzetnom pozornošću prati rad HSS-a i ovom prigodom pozvao je naše izaslanstvo na razgovor o problemima slijepih. Na kraju je izaslanik Vučković uručio i poklon Predsjednika Republike Hrvatskom savezu slijepih.
U prigodnom poetsko-glazbenom recitalu sudjelovali su članovi Vokalnog ansambla Udruge slijepih Zagreb pod vodstvom maestra Josipa Hrvoja i glumci Kazališta slijepih "Novi život".
Potom je Vojin Perić uručio priznanje "16. lipnja", ovoga puta izuzetno i osobama koje su svojim radom senzibilizirale širu društvenu zajednicu. Dobitnici su predsjednik Republike Stjepan Mesić i dopredsjednica Vlade Jadranka Kosor.
I na kraju je uslijedio mali koncert klasične glazbe u kojemu su sudjelovali akademski obrazovani slijepi glazbenici i gosti Hrvatskog saveza slijepih.
Tako je, u pleteru govora, podsjećanja, planova i neispunjenih traženja, te glazbenih nota i poezije završilo obilježavanje prvih šezdeset godina rada Hrvatskog saveza slijepih. Preostaje nam nada da će onima, koji su bili među nama obdareni vidom, tek nakratko ugašena svjetla pokazati konačno smjer kojim trebaju ići kako bi svojim radom pomogli slijepima diljem lijepe naše, kojih je 5800, te da će sljedeći put virtualna koprena od čokolade sačuvati samo onaj svoj slatki sastojak, jer svi mi slijepi to doista i zaslužujemo.

Darko Matić


5. Razgovor s povodom - Josip Hrvoj:

Poštujte red i rad, jer to je put koji vodi k uspjehu

Postoje ljudi koji na ovom svijetu žive sa svima blisko, ophode se spontano, ponašaju ljubazno, pa kad ih sretnete nakon par godina neviđanja i nekomuniciranja, čini vam se da ste s njima jučer popili koju i pričali do iznemoglosti. Mogli su vam biti profesori, tajnici, predsjednici, učitelji, zabavljači, mogli su vas samo okrznuti u prolazu, ali ste uvijek osjetili tu stalnu bliskost koja plijeni i razoružava vas u slučaju da ste loše volje ili čak ljuti. Eto tako ja doživljavam profesora Josipa Hrvoja, s kojim sam imao čast razgovarati jedne travanjske srijede u svojem uredu, u sobi koja je, kako je razgovor odmicao, iz sive i službene fluidom prefarbana u ružičastu i ugodnu, uokvirenu jednom više no sadržajnom biografijom.
Josip Hrvoj rođen je druge subote mjeseca studenog 1943. godine u Malom Bukovcu u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu završio je u Centru Vinko Bek, a srednju glazbenu školu Vatroslav Lisinski u Zagrebu, čime stječe diplomu stručnog učitelja glazbe i kao takav se zapošljava u Centru Vinko Bek, gdje uglavnom provodi cijeli radni vijek (30 godina). Uz rad završava glazbenu akademiju i 1973. stječe titulu profesora glazbe.
Uz svoje profesionalne obveze Joža je svih ovih godina davao dio sebe u društvenim aktivnostima, u okviru kojih je obnašao različite funkcije, među kojima se ističe status delegata u Gradskoj skupštini Grada Zagreba od 1973. do 1977. godine. Koju god funkciju obnašao, u kojem god tijelu bio član ili predsjedavajući, afirmirao je mogućnosti i potrebe slijepih. Adekvatno tome već se početkom 60-ih godina prošlog stoljeća aktivira u Udruzi slijepih Zagreb pa ubrzo postaje članom Izvršnog odbora. U prvoj polovici 70-ih obnaša funkciju tajnika volontera. Nekako u to vrijeme postaje stalni suradnik Kazališta slijepih i slabovidnih "Novi život". Za svoj rad nagrađen je Plaketom u povodu 30. obljetnice Hrvatskog saveza slijepih.
Nakon umirovljenja 1995. godine u dva je navrata obnašao predsjedničku funkciju u Udruzi slijepih Zagreb. Svojim idejama i energijom znatno je pridonio da spomenuta udruga postane jedna od najuglednijih institucija slijepih. U dva navrata bio je Josip Hrvoj zastupnik Zagrebačke udruge slijepih u Skupštini HSS-a.
Zadnjih desetak godina svoje umirovljeničko vrijeme posvetio je Vokalnom ansamblu i prilagođavanju glazbene literature slijepim osobama. 1. travnja ove godine primio je Nagradu "16. lipnja", kojom ga je nagradio Hrvatski savez slijepih za životno djelo. No, da uvod ne bi ispričao baš sve, dopustimo da "Veli Joža" sam propriča o sebi.

Riječ slijepih: Tvoj put je na neki način odredio gubitak vida. Reci nam kako je to prihvatila tvoja obitelj i okolina, odnosno kako si se ti s time nosio?
Hrvoj: Rodio sam se s vrlo malim ostatkom vida, dakle od rođenja sam praktično slijep, a detalja koji bi bili vezani uz sam gubitak vida zapravo se i ne sjećam - mislim na rano djetinjstvo. Sjećam se, recimo, kad bih s mamom išao na misu žene bi često govorile - eto vidiš, ovaj mali ne vidi.
Riječ slijepih: Malo aforizmički - zar ne!?
Hrvoj: Da, to sam eto uspio zapamtiti. No, prvi susret s tom stvarnošću dogodio se kad je došlo vrijeme da se upišem u školu, nekako godinu dana prije nego je trebalo krenuti u prvi razred. Onda se službeno po prvi put konstatiralo da ja ne vidim i da ne mogu čitati i pisati te da moram krenuti u osnovnu školu Zavoda za slijepu djecu Vinko Bek u Nazorovoj, gdje sam i započeo svoje obrazovanje u predškolskom odjelu.
Riječ slijepih: Kad kažem djetinjstvo, koje slike, odnosno koji zvuci navale u tvoj asocijativni sustav?
Joža: Čovjek bi se mogao sjetiti mnogih stvari, ali ovoga časa na pamet mi padaju neki prvi kontakti vezani uz glazbu. Dva detalja dominiraju mojim asocijacijama. Prvi je vezan uz mojeg oca koji je sviruckao na harmonici, ja bih iz ove perspektive rekao da je malo prčkao, no to me u to vrijeme fasciniralo pa sam ga često slušao, a drugi detalj vezan je uz moju tetu, koja je još uvijek - hvala Bogu - živa. Ona je stanovala kod nas u kući i u moj život je svakodnevno unosila radost i dobro raspoloženje. Kako je bila mlada, vrckasta djevojka, učila me i nekim nepodopštinama, od kojih su mi ponajviše u pamćenju ostale neke bezobrazne pjesmice koje sam pjevao gostima. Dvije me stvari teta naučila: da nikada i nikome ne pričam tko me učio bezobraznim pjesmicama, te da nikad i nikome ne pjevam badava. Tako sam ja pjevao, a gosti plaćali dinar-dva, što se s vremenom nakupilo u moj prvi glazbeni honorar, od kojeg mi je mama - dobro se sjećam - kupila neku, meni dragu, košuljicu. Što se tiče vizualnih sjećanja, moje sjećanje plovi raznim širinama, naime, ja vidim stvari oko sebe, ali ne prepoznajem detalje, pa pored čovjeka mogu proći kao pored turskog groblja. Tako se iz djetinjstva sjećam neba, oblaka, zagorskih pejzaža, zelenih polja, sve nešto lirski, no pamtim jedan vrlo bolan detalj. Kada sam došao u školu u Zagreb, jutrom bih se budio i pred očima vidio strop naše kuće. Strop je bio drven, blizak i moj, no ubrzo bi postajao sve bjelji dok se ne bi pretvorio u bijeli plafon, a u mojoj je duši još dugo čučala tjeskoba.
Riječ slijepih: Sjećaš li se trenutka kad si shvatio da je glazba nešto sa čim bi i od čega bi htio živjeti? Odnosno, kad je glazba u tebi svila gnijezdo i iz tebe se odlučila davati drugima?
Joža: Tu bih možda spomenuo dva momenta. Kad sam počeo ići u glazbenu školu i u prvi razred - paralelno - onda sam jedno vrijeme radio. Ne znam iz kojih razloga je bilo prekida u tom učenju. Ja sam s velikom voljom ušao u to i onda su me moji nastavnici obavijestili, nekih dva mjeseca prije kraja školske godine, da ja neću ići na ispit, da za mene ima vremena. To me jako razočaralo, jer ja sam se sav predao tome. Ponosio se činjenicom da ću izaći na ispit, pa kad je ispit otpao, bio sam totalno destimuliran. Od toga dana posvetio sam se igrama, posebice nogometu, a glazbu sam dulje razdoblje totalno zanemario i zapustio. Godinama sam bježao od vježbanja glazbe, a profesori su me morali tjerati za glasovir. Ipak se dogodilo da sam upisao srednju glazbenu školu, no u prvoj godini sam još uvijek folirao, pa je bilo svega i svačega. Pravio sam probleme rodbini i pretpostavljenima, a ponajviše sebi. No, na kraju prve godine odlučio sam konačno posvetiti se glazbi. Nisam imao hrabrosti prkositi svima, pa sam donio odluku da je glazba moja struka i moj život i do danas se prema glazbi ponašam odgovorno i sa ljubavlju.
Riječ slijepih: Postoji li osoba koja je utjecala na tu odluku?
Joža: Jedna osoba kao takva ne. Bio je to širi krug ljudi koji je na mene vršio pritisak i nije mi dozvoljavao da odustanem od glazbe. Sjećam se između ostaloga jednog susreta s mojim ocem, koji je došao u Zagreb, jer su mu javili iz škole da sa mnom imaju problema. Tada smo nas dvojica imali jedan verbalan obračun koji je završio šamarom po mojem obrazu i ponosu, nakon čega sam uvrijeđen i ponižen pobjegao. Naravno da sam kasnije to sa svojim ocem raščistio, no čudno je to što na mene taj šamar nije djelovao odgojno. Dapače, on je postigao suprotan efekt, dok je recimo lijepa riječ nastavnice Božene Bujanović postigla pravi cilj. Sjećam se razgovora s njom kad mi je otprilike rekla: "Pa dobro Joža, ako i ne bi išao u glazbenu školu, kad bi ti završio neku dobru srednju školu, da budeš netko i nešto, a ne da završiš zanat, tek toliko - upropastit ćeš se. Razmisli ima li to smisla?" I ja sam doista razmislio. Hoću reći lijepa riječ, a ne batine. Da bih postao pravi glazbenik i dosegao umjetnički nivo koji posjedujem, veliku ulogu odigrao je poznati pijanist Fredi Došek koji je bio moj učitelj glasovira u srednoj školi. U srednju školu sam ušao vrlo šlampav i površan, pa je gospodin Došek imao užasnih problema sa mnom, ali budući da je pedantno radio svoj posao, kad me je istesao, do kraja škole smo vrlo lijepo surađivali.
Riječ slijepih: Kad bi sve ponovio, bi li glazba bila voda koja bi te opet pronijela kroz život?
Joža: Ja to nisam siguran, ali ako bi se dogodilo baš to, ne bi mi bilo žao.
Riječ slijepih: Ja mislim da je tvoj glazbeni put imao dva smjera, onaj pedagoški i onaj umjetnički. Reci mi najprije nešto o tom pedagoškom dijelu: kad si počeo predavati i što si učenicima posebno pokušao prenijeti, te što bi danas mijenjao da si ponovno u razredu?
Hrvoj: Ja sam učenicima želio prenijeti ono najbolje što sam posjedovao i mislim da nešto bitno, nešto ključno ne bih mijenjao.
Dakle, koji je moj pristup bio?! Bio je to dvojaki pristup. Kako sam ja predavao glazbenu kulturu učenicima, kojima glazba jednoga dana neće biti kruh, nego je to služilo jednom općem obrazovanju, u tom sam području bio vrlo tolerantan i možda sad ne bih bio tako tolerantan. Cilj mojeg obrazovanja mladeži bio je obrazovati mlade ljude da jednoga dana znaju osnovne stvari iz glazbe, a opet, oni koji imaju talenta, da se mogu kasnije aktivno baviti glazbom. No, kada se radilo o učenicima koji su išli u glazbenu školu, s njima sam radio kraće vrijeme kao profesor glasovira, a dulje sam predavao solfeggio - e tu sam bio jako strog. Moja je odrednica bila da ocjena na kraju školske godine mora biti odraz stvarnog znanja učenika i tu nije bilo popuštanja.
Riječ slijepih: Reci mi što je odlučujuće pri postizanju vrhunskih glazbenih rezultata, upornost ili talent?
Joža: Talent je vrlo bitan, no bez upornosti, sa samim talentom ne može se napraviti ništa. Znači, upornost je ta koja otvara vrata uspjeha - to je prava istina - a talent je onaj koji će pridonijeti tome da ta vrata budu velika, lijepa, široka. Dakle, tko uz uporan rad ima i talent, taj je spreman za vrhunce.
Riječ slijepih: U svakom tvojem dodiru s bilo kojim instrumentom, u svakom tvojem susretu s ljudskim glasom - naravno ako si u prilici da zasviraš ili podučavaš - osjeti se dar umjetnika, plijeni tvoja imaginacija. Reci mi nešto o svojem umjetničkom djelovanju i koliko ga je sputavao onaj pedagoški dio?
Joža: Da sam se isključivo posvetio umjetničkom radu, zasigurno bih postigao daleko više, jer pedagogija odnosi puno vremena, no, dopusti mi malo više prostora za ovaj odgovor, jer je pitanje doista teško. Objasniti ono što čovjek doživljava kada nešto stvara vrlo je teško, jer se ti osjećaji ne daju pretvoriti u riječi. Obični ljudi, koji nisu pjesnici - izlazim iz glazbe da bih bolje objasnio - mogu osjetiti ono što pjesnik znade reći, ali oni ne znaju. Tako je i s onima koji osjećaje pretvaraju u zvuke: ako to nisu naučili, neće to niti ostvariti. Tu je kombinacija svjesnog i emotivnog u igri, jer kao što logiku ima umjetnost riječi, kao što logiku ima potez kista, kao što je uostalom imaju sve umjetnosti, tako i glazbena umjetnost ima svoju logiku u kojoj su sadržane izražajne mogućnosti, a njih bi mogli pretočiti u sljedeće riječi: dinamika, tempo, ritam, agogika, međutim, sve ovo što sam ja rekao sve se to dade zapisati, note su zapravo tekst zadanog gradiva, no u tom zadanom gradivu postoji nešto što se ne da zapisati. Ako govorimo o dinamici, piše piano, koliki je taj piano, ako je tempo, piše tempo, ali koliki je taj tempo, ako piše stanka, kolika je ta stanka? Prema tome, ono što se ne da zapisati. I ja sam do određene mjere uspio ući u taj svijet koji se ne da zapisati. Dakle, da se nisam bavio drugim stvarima, sigurno bi tog nezapisivog bilo više i dublje, ali moram reći da me veselilo učiti druge, pa zaključujem ovaj odgovor da sam zadovoljan sa svime što je bilo.
Riječ slijepih: Iako govorim iz nekih drugih perspektiva, slažeš li se sa mnom da se jedna pjesma nikada ne može isto odsvirati?
Joža: Apsolutno se slažem! Živa glazba je nešto što se ne može mjeriti za glazbenim zapisom koji je svaki put isti. Živa glazba je duša!
Riječ slijepih: Kad slušaš glazbu koju zbiljski voliš, da ne kažem obožavaš, događa li ti se da nestaneš, da otploviš u drugu dimenziju?
Joža: Taj otplov mi se redovito događa, pa - rekao bih uvijek, no opisati osjećaje koji me tada prožimlju vrlo je teško. Ako se radi - recimo - o emotivno nabijenoj glazbi, osjećam jednu duboku dirnutost koja me povuče duboko u sebe i dovede do suza. Ako se pak radi o vokalno-instrumentalnoj glazbi koja odgovara mom ukusu, onda se poistovjetim sa solistom i s njim sviram ili pjevam. Ako slušam glazbu koja je vezana uz neke moje proživljene ili izmaštane događaje, ponovno ih živim ili maštam. Tu se negdje kreću moji doživljaji glazbe i vrlo rijetko slušam glazbu, a da me ne povede u izvanglazbene prostore.
Riječ slijepih: Možeš li pokatkad sam sebe povesti u te neke svoje doživljaje, nekom improvizacijom?

Joža: Dapače!!! No, da pojasnim: ako krenem na jedan takav put, bitna je jedna predradnja, a ta jest da prsti tehnički mogu uraditi ono što ja želim, jer ako prsti ne slušaju, onda je gotovo, onda se budim.
Riječ slijepih: Dakle slažemo se. I onda se dotakne ono božansko u umjetnosti?
Joža: Tako je!!!
Riječ slijepih: Kada bi mogao ponoviti život, što ne bi napravio isto?
Joža: Prije nego odgovorim na ovo zanimljivo pitanje, moram reći da sam ja danas zreo čovjek i da imam 63 godine, pa drugačije razmišljam, što u mladosti nije bio slučaj. No, kad bih mogao ponoviti, ne bih ponovio rastrošnost. Bilo je perioda u mom životu kada sam nemilosrdno trošio svoj novac i svoje vrijeme, a na jeftine stvari. Ne kažem da novcu, pa niti vremenu treba robovati, ali ga treba cijeniti! Eto, to ne bi ponovio.
Riječ slijepih: Ali, da nisi malo više trošio bi li stekao takvo iskustvo?
Joža: Ha-ha-ha - što bi bilo kad bi bilo!?!?
Riječ slijepih: Postoji li u tvom životu neki događaj koji bi rado reprizirao?
Hrvoj: Pa, ovdje bih spomenuo dva - recimo - djelovanja, a ne događaja. Najprije bih reprizirao skijanje! To me oduvijek oduševljavalo i ispunjavalo. I danas svakogodišnje priuštim sebi taj gušt.
Riječ slijepih: Znači repriziraš?
Joža: Točno! No, još je nešto što bih vrlo rado ponovio. Budući da se nikad nisam specijalizirao za neki instrument, jer sam glazbu široko i učio i konzumirao, pa sam često bio u prilici družiti se s ljudima i zabavljati ih. E, to druženje bih doista ponovio.
Riječ slijepih: Pa to i ponavljaš - zar ne?
Joža: Da, ali ne kao nekada, a reprizirao bih druženja od nekada.
Riječ slijepih: Dopusti jedno otrcano pitanje. Koji ti je glazbenik bio uzor, a uz to mi odgovori što danas najradije slušaš?
Joža: Ja sam u mladosti - ako govorimo o mladosti kada počinjemo konzumirati glazbu - uglavnom volio i slušao zabavnjake, a ozbiljna glazba je postupno ulazila u mene. Iako sam ja često znao poslušati poneku ozbiljnu temu, moje istinsko opredjeljenje bili su zabavnjaci. Naravno da je uozbiljenjem mojeg glazbenog ukusa mnome zavladala i zadominirala ozbiljna glazba, što ne znači da ja i danas ne slušam zabavnu, samo drugu vrstu zabavne glazbe. Što se tiče autora, moram reći da nema autora koji bi za mene bio isključivo moj i iznad svih. Svi oni koji su nadživjeli svoje vrijeme i ostali u vječnosti, sigurno nisu postali to što jesu zato što su se nekako zvali, već zato što su nešto dobro stvorili. No, ako stvar postavim tako da ipak nekog moram spomenuti, onda ću reći da mojoj prirodi ponajviše odgovara jedan Mozart, jer je to kompozitor koji je stvarao kompozicije na vrlo jednostavan način, s jednostavnim motivima, jednostavnim i malim melodijama slaganima jedne do druge u kompoziciju koja zvuči banalno i duboko. Dakle, ako bih nekoga izdvojio, onda bi to bio Mozart u čijem opusu nema stvari koja mi se ne sviđa. Inače, to što ja volim išlo bi od glazbenog baroka, preko rokokoa, klasike, romantizma, a u 20. stoljeću počinje selekcija. Ima krasnih djela u prošlom stoljeću, ali bih svoju želju slušanja glazbe zaključio s tonalnošću. Znači, kad prelazimo u atonalnost, da ne govorimo u avangardu, to mene više ne interesira, čak ni informativno.
Riječ slijepih: Što danas najradije slušaš?
Joža: Zahvaljujući mojoj ženi kod kuće najčešće slušam Radio Sljeme. No, u kontekstu ozbiljnog slušanja volim poslušati dobru zabavnu kompoziciju, ali da mi se doista svidi i tekst i melodija, što znači: ako odvojite melodiju samostalno, da je ta melodija lijepa, ako odvojite tekst samostalno, da je taj tekst lijep i da mi nešto govori. Volim poslušati i narodnu glazbu, ali kad se sve stavi na svoje mjesto, kad guštam, najviše volim poslušati ozbiljnu glazbu - i to onu koja odgovara mojoj prirodi.
Riječ slijepih: Dopusti da se malo udaljimo od glazbe, pa mi ovako na brzinu reci, koja ti je najdraža knjiga koju si pročitao?
Joža: Nisam siguran da ću ti na ovo pitanje odgovoriti istinito, jer naprosto ne mogu izdvojiti jednu knjigu. Dakle, reći ću čak tri, a prva među njima je Sienkiewiczeva "Kroz pustinju i prašumu", koja mi je uljepšala djetinjstvo. U kasnijoj dobi oduševila me Gulbranssenova trilogija "Nema Puta naokolo", "Vjetar s planine" i "I vječno pjevaju šume", a najvrjednijom pročitanom knjigom smatram Tolstojev "Rat i mir". Htio bih reći još nešto vezano uz ovo pitanje: mi slijepi zakinuti smo jer nemamo mogućnost pregleda kućne biblioteke u kojoj bismo osvježili sjećanja na neke knjige, pa gomilanjem pročitanih knjiga u memoriji dođe do zaborava i blijeđenja vrijednosti.
Riječ slijepih: Ti si dugo vremena uspješno surađivao s Dramskim studijem "Novi život", čak si skladao glazbu za jednu njihovu predstavu. Reci mi nešto o toj suradnji?
Joža: Ta mi je suradnja predstavljala veliko zadovoljstvo, iako je danas praktično nema, zalomi se tu i tamo nešto, ali nije intenzivna. Neka mi oproste sva društva pri Udruzi slijepih Zagreb, ali ja sam oduvijek najviše cijenio rad "Novog Života", ne zato što bi to meni bilo najbliže - blizak je meni i sport - no, smatram da je to jedan vrlo težak posao do kojeg sam uvijek jako držao. Izaći pred publiku s naučenim tekstom i svim elementima koji čine kazališnu predstavu, vrlo je hrabro, a za nas slijepe nadasve afirmativno i to sam uvijek cijenio. Uvijek mi je bilo drago biti blizu tom trudu, mada sam nikad nisam ušao u tu priču. Dva su razloga zbog kojih nikad nisam postao glumac: prvo, uglavnom sam radio u popodnevnim satima kada su bile probe, a drugo, nisam podnosio da netko meni naređuje kako ću što, gdje ću što i koliko, a to redatelji moraju naređivati.
Riječ slijepih: A sad mi malo pričaj o produžetku tvog pedagoškog rada, o nečemu ponajboljem što se zadnjih godina, po mom uvjerenju, dogodilo u Udruzi slijepih Zagreb, pričaj mi o VAUS-u?
Hrvoj: Pri Udruzi slijepih Zagreb, s vremena na vrijeme, bilo je različitih glazbenih aktivnosti, ali nikada to nije bio stalan i ozbiljan rad. Naravno da se za takovim radom osjećala permanentna potreba koja je mojim odlaskom u mirovinu konačno mogla biti zadovoljena. Na nagovor grupe zainteresiranih članova Udruge, predvođenih najglasnijim i najupornijim Nikolom Vujnovićem, sastali smo se na prvoj probi 1. listopada 1996. godine i krenuli s radom. Moja osnovna smjernica rada bila je da ljudima u ansamblu bude ugodno i lijepo, a da kroz tu ugodu i ljepotu ponešto i nauče. Nisam se htio upuštati u studiozan i mukotrpan rad, jer doći nakon posla na probu zbora i satima cjepidlačiti na tonu-dva, ne bi vodilo nikamo i bilo bi kratkog vijeka. Moj se put pokazao ispravnim, budući da smo uz nedvojbene uspjehe izdržali već 10 godina. Ako uzmete da godišnje održimo 12 do 15 koncerata, i to pomnožite s godinama postojanja, dobit ćete lijepu brojku. Dodamo li tome 60-ak proba godišnje, te 70-ak obrađenih kompozicija, pa ako zbrojimo sudjelovanje na snimanju CD-a koji je izdao Hrvatski savez slijepih (Glazbeni dalekozor), te ako pribrojimo nastupe na Hrvatskom radiju, Radio Mariji, sudjelovanje na osam smotri glazbenih amatera Zagreba, uspjesi su to koje nitko ne može zanijekati. Iako smo imali odličnih kritika, mislim da se premalo o tom ansamblu pisalo po našim časopisima. Dopustite još samo par riječi o pjesmama koje pripremamo. Naime, izvodimo pjesme a capella te pjesme uz instrumentalnu pratnju. Imali smo svojevremeno više dobrih solista, a sada se posebno ističu Emilija Sedlaček i Nikola Vujnović, koji su svih deset godina članovi ansambla. Izvodimo kompozicije iz domene ozbiljne glazbe, ponajviše duhovne pjesme, ali dakako i zabavne, pa i narodne pjesme.
Riječ slijepih: Reci mi što mrziš iz dna duše?
Joža /kao iz topa/: E, znaš što!? Šlamperaj mrzim iz dna duše! Dakle, šlamperaj u bilo čemu! Radi ili ne radi!
Riječ slijepih: Jesi li ti romantična duša?
Joža: Mislim da jesam, no bilo bi puno bolje da sam manje romantik - bolje za mene.
Riječ slijepih: Što misliš, zašto romantika u suvremenom društvu devalvira, a romantici se proglašavaju čudacima?
Joža: E, stari moj, to će nas odvesti u neka posve druga područja. Za takav stav prema romantici kriva je politika i ekonomija, odnosno američki proizvod koji se zove globalizacija, "novi svijet" u kojem su se vrijednosti izmiješale, gdje profit postaje apsolutni bog i ništa drugo nije bitno. Mi to možemo usporavati, no ne vjerujem i zaustaviti, a kraj takvog svjetonazora jest jedna opće ljudska kataklizma.
Riječ slijepih: Je li ti lakše zaplakati ili se nasmijati?
Joža: Ha-ha-ha ipak i još uvijek nasmijati se!
Riječ slijepih: Na što najlakše zaplačeš, na što si slab?
Joža: Na dobar tekst, na dobru glazbu.
Riječ slijepih: Na što si slab kod drugih ljudi?
Joža: Kaže se "Lijepa riječ otvara sva vrata" - eto, na to sam slab!
Riječ slijepih: Kojim bi problemima slijepih u Hrvatskoj dao prioritet?
Hrvoj: Počnimo od odgoja i obrazovanja. Mislim da je to osnovni prioritet da bi se mogla stvoriti budućnost i u tom bih smislu ja, kada bih mogao, napravio jednu ozbiljnu analizu obrazovnog stanja u osnovnom školstvu, jer kao što znademo, integrirano obrazovanje je zadržalo slijepu djecu u njihovim krajevima i nisam siguran da je to posvuda dobro napravljeno. Znam da se djeci često daju ocjene tek da bi ih se nastavnik riješio, što je rezultat komocije nastavnika ili stvar njegove predrasude. Poznata je stvar da u Centru Vinko Bek, već dugi niz godina stvari ne "štimaju", a još uvijek su - po mom mišljenju - u silaznoj putanji, tako da bi Hrvatski savez slijepih morao - mada mu to nije izričita dužnost - agilnije uskočiti na to područje i provjeriti jesu li tu stvari tako dobre kao što se pokušavaju prikazati. Osobno, sumnjam u to.
Nakon obrazovanja logično se nameće problem zapošljavanja, a to je jedna od najbolnijih točaka hrvatskoga društva, pa tako - naravno - i slijepih osoba. Dijete završi školu i ostaje doma; što dalje, gdje ga zaposliti? Mislim da bi u procesu obrazovanja učenike, koji ne misle studirati, trebalo specijalizirati za određena zanimanja i dati im svu potrebnu naobrazbu kako bi kasnije zadovoljili potrebe određenih radnih mjesta, a na društvu je da ta radna mjesta osigura. Danas imamo situaciju da je ograničavajući faktor zapošljivosti sam potencijalni zaposlenik, jer je nestručan i ne zna osnove svoje struke, a odgovornost za to ne snosi društvo, nego oni koji su sa djetetom radili tijekom školovanja.
Treći bitan problem je stambena problematika. Ako se slijepa osoba želi osamostaliti, ako želi zasnovati svoju obitelj, a nema riješeno stambeno pitanje, onda dolazi do totalne blokade osobe, do vakuuma koji od potencije stvara socijalni problem a u samoj osobi kaos i pesimizam. Stana nema, dohodak je slab da bi se digao kredit, nasljedstva najčešće nema - što sad? Ovdje se društvo mora pobrinuti da slijepe osobe zbrine u okviru gradskih stanova, pa čak iz fondova solidarnosti koji bi se u budućnosti u te i slične svrhe trebali osnovati.
Ono što bih u daljnjem izlaganju spomenuo jest dodatak na sljepoću ili na teški invaliditet - kako god hoćeš - jer je on krucijalan da bi slijepa osoba u određenom statusu bila jednakija s onima koji su u istom tom statusu. Da budem jasniji, to pitanje za mene nije egzistencijalne prirode, no da bi zaposlena slijepa osoba pribavila sva pomagala koja su joj potrebna na radnom mjestu, a da bi na istom bila neovisna, mora uložiti znatno veća sredstva, što bi joj dodatak omogućio. Da bi slijepi učenik imao približne uvjete učenika koji vidi, treba mu dodatak da kupi sva pomagala i udžbenike koje škola traži, da bi slijepi umirovljenik bio jednak onome koji vidi, treba mu dodatak da bi netko drugi za njega učinio neke radnje koje sam ne može učiniti. Dakle, Savez slijepih mora učiniti sve da se taj dodatak ostvari, te da uvjet za Dodatak nije uzrok sljepoće, nego posljedica - sama sljepoća.
Riječ slijepih: 14. listopada prošle godine Hrvatski savez slijepih organizirao je prosvjed kojim je tražio usvajanje prijedloga zakona o Dodatku na tešku invalidnost, a do danas praktično nije bilo reakcija od strane nadležnih. Je li vrijeme da se krene dalje s pritiscima?
Hrvoj: Da! Ja nikada nisam pristaša radikalnih rješenja, ali ovo što se događa zadnjih 15-ak godina prešlo je svaku mjeru i doista je vrijeme za RADIKALNA rješenja, no u tim rješenjima mora biti i pameti.
Riječ slijepih: Pored problema koje si ispotencirao kao prioritetne, što misliš što bi sve trebalo mijenjati u radu Hrvatskog saveza slijepih, odnosno u radu udruga slijepih?
Hrvoj: Mislim da su mnogi rukovoditelji u udrugama, a pogotovo rukovoditelji Saveza, prije 15-ak godina napravili čitav niz pogrešaka, propuštajući priliku da se neka prava slijepih zadrže, jer je zakonodavstvo nove države tek nastajalo, pa je bilo mjesta za intervencije i amandmane, no odgovorni u našim redovima sjedili su skrštenih ruku baveći se i razmišljajući o marginalnim stvarima. Da budem precizniji: u 90-ima smo propustili priliku okupiti svu pamet kojom raspolažemo, pa se ista prosula po više paralelnih udruga, praveći dobre stvari samo na pojedinim područjima, a gro članova ostalo je obespravljeno i poniženo. Predlažem okupljanje svih snaga pod kapom Hrvatskog saveza slijepih i zajedničku borbu na svim poljima za koja smo zainteresirani.
Riječ slijepih: Reci mi nešto o svojoj knjiškoj djelatnosti - naravno kad je u pitanju glazbena literatura?
Joža: Kako je veliki dio mog života prošao u pedagoškom radu, osjećaj da fali čitav niz udžbenika stalno me pratio. Dakle, u vrijeme dok sam radio, adaptirao sam dva udžbenika glazbene kulture za 5. i 8. razred, te adaptirao i prepisao jedan udžbenik za harmoniku. Kako se udžbenici iz godine u godinu mijenjaju, ne bih spominjao sve što sam napravio na tom planu, no postoji nešto puno bitnije i svevremensko, a to su priručnici. Oni stručno zadiru u područje kojem su namijenjeni, ali vrijeme korištenja nije im određeno, jer najčešće sadržavaju neoborive činjenice i zakonitosti područja kojem nas uče. Tako sam nakon umirovljenja odlučio popuniti neke praznine u glazbenoj literaturi, pa sam napisao priručnike "Braična glazbena notacija", za notno opismenjavanje slijepih osoba (tiskano na brajici), "Brajična glazbena notacija", priručnik u kojem sam brajičnu glazbenu notaciju opisao crnim tiskom, djelo namijenjeno ljudima zdravoga vida koji rade sa slijepima ili se na bilo koji način bave slijepima. Nadalje, napisao sam jednu vrlo zgodnu i praktičnu knjižicu na brajici "Priručnik za ljubitelje gitare", gdje sam pokušao one koji ne znaju note naučiti svirati gitaru sluhom. Naravno da je ovo ograničen priručnik, jer konzumenta uči svirati akorde, ali ne i izvoditi virtuozne kompozicije na gitari. Pored nabrojanih priručnika, koji su moja autorska djela, prepisao sam jedno vrlo značajno djelo - "Solfeggio 555" i drugo dijelo "Solfeggio 222", dakle 777 tema, odnosno melodija iz glazbene literature na brajici koje nisu ograničene na neke godine obrazovanja. To su teme koje se u solfeggiu, temeljnom predmetu na području glazbene teorije, uče tijekom cjelokupnog školovanja, jer iz solfeggia proizilazi pjevanje po notama. I zadnje što bih spomenuo jest moj urednički uradak i briga oko toga da se taj uradak dogodio, što se i ostvarilo - hvala Bogu - 14. ožujka kad smo predstavili "Novi međunarodni priručnik glazbenog brajičnog zapisa", autorice Bettye Crollick, nastalog kao rezultat rada najnaprednijih glazbenika iz cijeloga svijeta. Cilj ove knjige je da se konačno unificira glazbeni brajični zapis, da se više ne piše različito od države do države, što omogućava i nastanak međunarodnih informatičkih glazbenih programa i daje veliki broj prednosti.
Riječ slijepih: Što ti znači Nagrada "16. lipnja"?
Hrvoj: Reći ću dvije stvari. Prvo, drago mi je kada ljudi primijete da netko nešto korisno radi, a rezultat je te nagrade što sam ja već prije nekoliko mjeseci odlučio da se više ne angažiram u društvenom radu, da sve prepustim mlađima, no, kako se nagrada dogodila, bilo mi je neugodno, pa eto, radim dalje.
Riječ Slijepih: Sada malo blic pitanja, jer smo pri kraju razgovora. Što misliš o politici?
Joža: Politika je izuzetno važna djelatnost u kojoj nažalost ima puno šarlatana i profitera.
Riječ slijepih: Žene?
Joža: Žene su naša neizbježna radost i teškoća.
Riječ slijepih: Poezija?
Joža: Ukras življenja.
Riječ Slijepih: Zagreb?
Joža: Moj život.
Riječ slijepih: Tvoja supruga?
Joža: Moja supruga, moj prijatelj.
Riječ slijepih:: Što misliš o korupciji?
Joža: Sve najgore!!!
Riječ slijepih: O čemu misliš sve najbolje?
Joža: O dobroti i ljubavi!
Riječ slijepih: Postoji li nešto što te nisam pitao, a htio bi reći?
Hrvoj: Ha-ha! Ovo je sad... Možda jedna poruka - POŠTUJTE RED I RAD, JER TO JE PUT KOJI VODI DUGOROČNO K USPJEHU I SVIJETLIM STAZAMA ŽIVOTA!

Riječ slijepih i autor intervjua zahvališe Joži i dadoše ga čitateljima na seciranje.

Vojin Perić


6. Predsjednik EBU-a Sir Callin Law:

Sljepoća jest nedostatak, ali nosim se s njime!

Kao svjedoci našega vremena znamo da bi Republika Hrvatska uskoro trebala postati članicom Europske unije ili kako se nekad popularno kaže "član velike europske obitelji".
Hrvatski savez slijepih, kao dio civilnog društva Republike Hrvatske, u mnogo čemu je preteča, a pošto je član EBU-a, moglo bi se reći da je već u toj velikoj europskoj obitelji, na čelu koje se sada nalazi lord Callin Law. Riječ "lord" dobro je zapamtiti, ne da bi tako nužno oslovljavali ovog prije svega jednostavnog čovjeka, već da bi i sebi i drugima pokazali što sve mogu postići slijepe osobe. Sigurna sam da članove HSS-a itekako zanima osoba kojoj je povjereno da predstavlja i zastupa interese slijepih Europe pa ću pokušati, kako najbolje znam, predstaviti gospodina Collina Lawa.
Dakle, gospodin Collin Law, predsjednik Europskog saveza slijepih potvrdio je svoju veličinu, a i predanost dužnosti koju obnaša, između ostalog i time što je sa zadovoljstvom prihvatio sudjelovanje na Forumu balkanskih žena koji se održao u Premanturi u svibnju. Doputovati iz Londona na 24 sata da bi svojim prisustvom podržao nastojanja slijepih žena da ostvare svoj položaj u društvu, sukladno Povelji o ljudskim pravima, doista je hvale vrijedno. Njegovo obraćanje skupu potvrdilo je da i slijepe žene Balkana s pravom očekuju ostvarenje onih ljudska prava koja su u tzv. razvijenim europskim zemljama već ugrađena u zakonsku regulativu, i bez implementacije kojih članstvo u Europskoj uniji ni Hrvatskoj nije moguće.
Imala sam sreću i veliko zadovoljstvo biti u društvu s gospodinom Lawom dulje vrijeme i izvan službenog programa spomenutog foruma. Konkretno, proveli smo nekoliko sati zajedno putujući do Pemanture i bezbrižno ćaskajući o mnogim temama. Za ležernu i ugodnu atmosferu svakako je bio zaslužan i naš simpatičan vozač Vlado Pavlić, koji je s vremena na vrijeme upozoravao na znamenitosti krajolika kojim smo prolazili i osigurao nam sigurnu i ugodnu vožnju. I tako, riječ po riječ, saznala sam mnogo toga o našem gostu. Nije se naime bilo lako suzdržati od znatiželje kad se nađeš u društvu osobe s tako intrigantnom životnom pričom. Čitavo je vrijeme šarmantna i nadasve simpatična gospođa Jill, supruga gospodina Collina, poticala diskretno naš razgovor koji bi ponekad i zapinjao zbog mog ipak ograničenog znanja engleskog. Kako je za karijeru muškaraca vrlo često važna žena, i ova samozatajna gospođa, majka njihovo dvoje sad već odrasle djece, bila je vrlo značajna u životu gosp. Lawa. On je to odmah i sam istaknuo.
Ali da krenem od početka, od toga kako je naš gost postao uvaženi građanin Ujedinjenog Kraljevstva i prvi čovjek slijepih u Europi.
Kad se dijete rodi ljudi običavaju reći da mu se iz pogleda vidi da će biti pametan. Dječačić Collin, rođen 1942., teško da je svojim pogledom mogao najaviti veliku karijeru, ali život mu je krenuo kako je krenuo potvrdivši pritom da je svaka predrasuda velika pogreška te da ako se nešto stvarno želi, a pritom uloži i odgovarajući trud, uspjeh rijetko izostaje.
Ubrzo nakon Collinova rođenja njegov otac, gospodin Arthur Law ubijen je u ratnom vihoru 1944. I mada ga Collin nije imao priliku upoznati, vjeruje kako su upravo očev karakter i karizmatičnost vođe, bili presudni u njegovu životu. Od njega je, kako sam kaže, naslijedio poprilično borben duh.
Collin je rođen s glaukomom i vrlo malim ostatkom vida. Posve je oslijepio u trećoj godini, ali ne samo da nikad nije dopustio da ga sputava nedostatak vida, već je studirao pravo na prestižnom fakultetu u Oxfordu i postao sveučilišni znanstvenik. Vjerujući da sljepoća ne mora nužno biti zapreka za razvoj ličnosti desetljećima se borio kroz brojne kampanje da ona ni drugima ne bude zapreka.
Ovaj danas blag šezdesettrogodišnjak za sebe kaže: "Bio sam tada prilično neugodan, agresivan i prodoran".
Kao malog dječačića majka ga nije htjela dati od kuće, ali stručnjaci koji su uglavnom uvijek mislili da znaju sve bolje, savjetovali su školovanje u internatu. Iz tog vremena on nažalost nosi uspomene na hladan metalni krevet u koji liježe sav u suzama koje su prestajale tek kad bi ga svladao san. O ostatku vida ima vrlo mala sjećanja: tek predodžbu o bojama, iako ne zna je li to ostatak pamćenja ili rezultat asocijacija prema načinu na koji ljudi koriste riječi, npr zelena trava ili crvena vatra. Boravak u školi nije za njega bio sretan i uopće se nije uklapao. Škola je bila prilično gruba, no stekao je dobro školsko obrazovanje. Rano je naučio čitati i pisati brajicu i nije smatrao da mu sljepoća uzrokuje teškoće. Prijatelji iz škole imali su iste probleme, a nekoliko dječaka s kojima se družio u susjedstvu bili su dovoljno osjetljivi da ga prihvate i uključe u sve izazove s kojima se susreću dječaci u toj dobi. Dobra strana njegove majke bila je da ga nije suviše tetošila i sputavala.
Izgrađen neovisan duh pomogao mu je da dođe na Oxford gdje je studirao pravo i postao predavač na sveučilištu Leeds University. Nakon susreta sa slijepim profesorom filozofije Martinom Mulliganom, također Škotom i humanistom, pod njegovim je utjecajem radikalizirao svoja viđenja. S još jednim Škotom, Fredom Ridom, ocijenio je da treba aktivirati pitanje integracije slijepe djece u redovne škole. Svestrano je podržavao tu ideju, iako je njemu, neovisno o nekim lošim iskustvima, školovanje u posebnoj školi za slijepe puno koristilo. I kao što se nekad borio protiv onih koji su u specijalnim školama vidjeli jedino rješenje, sada isti stav ima prema onima koji školovanje u redovnim školama vide kao univerzalno rješenje za sve situacije. Često kaže da nije on taj koji je promijenio svoje stajalište, već je svijet taj koji se promijenio.
Danas je najviše zaokupljen problemom zapošljavanja slijepih, jer to doista je problem koji utječe na cjelokupan život čovjeka.
I na kraju me se posebno dojmila njegova ravnodušnost prema vlastitom invaliditetu, što je sažeo u jednoj rečenici: "To jest nedostatak, ali nosim se s njime".
Voljela bih da se s ovom životnom pričom upoznaju mladi članovi HSS-a i da im bude poticaj svima, a posebno onima koje prožima malodušje.

Jasenka Janeš Pasarić

 

7. Skijanje - nov izazov za slijepe i slabovidne

Golbal, atletika, veslanje, plivanje i kuglanje športovi su kojima se slijepe i slabovidne osobe već dugi niz godina tradicionalno bave. Postoji li neki šport, koji uz prilagodbu i poseban pristup u treningu nije dostupan osobama oštećena vida? Mnogi bi rekli da je jedan od takvih skijanje. Snijeg, strmina, brzina, hladnoća, vjetar, otvoren prostor. Sve, samo ne okruženje za sigurno bavljenje športom. Međutim, za slijepe i slabovidne športaše, koji vole nove izazove, skijanje je pravi izbor. Skijanje je sve popularniji šport, pogotovo nakon uspjeha obitelji Kostelić. Upravo je Janica Kostelić svojim primjerom pokazala da ne postoje granice i da ne postoji nemoguće.

Prof. Jug iz Centra Vinko Bek inicirala je prije tri godine suradnju s Hrvatskim športskim savezom invalida i pokretanje programa skijaške obuke za slijepe i slabovidne učenike. U organizaciji HŠSI-a ove je godine organizirana skijaška obuka na Sljemenu te 2. skijaški kamp u Pratu Nevosu u Italiji. Skijašku obuku za slijepe i slabovidne učenike provodili su licencirani učitelji skijanja Hrvatskog zbora učitelja i trenera skijanja (HZUTS).
Skijašku obuku na Sljemenu, koja se provodila vikendom od siječnja do ožujka, prošlo je 20 učenika. Učenici koji su pokazali sposobnost i motiviranost te bili procijenjeni kao budući perspektivni slijepi i slabovidni športaši (skijaši), izabrani su da sudjeluju u skijaškom Kampu. Kamp je organiziran u dva termina: 5.-12. te 12.-19. ožujka 2006. godine. Tijekom obuke proskijalo je i usavršavalo naučene skijaške tehnike četvero slijepih te petnaestero slabovidnih učenika. U ovaj su program bili uključeni učenici koji pohađaju redovne osnovne i srednje škole te polaznici Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek.

Sama tehnika skijanja je ista, ali obuka slijepih i slabovidnih skijaša nešto je drugačija od obuke videćih osoba. Sve što tijekom uobičajene obuke skijanja učitelj demonstrira, za slijepe i slabovidne skijaše potrebno je objasniti i opisati. Upute moraju biti konkretne, precizne i slikovite (koristeći iskustva iz drugih područja svakodnevnog života). Prema situaciji, demonstrirati se može postavljanjem dijelova tijela slijepog skijaša (nogu, trupa, ruku) u željeni stav. Zbog promijenjenog vizualnog statusa, slijepe osobe ne mogu imitirati položaj koji demonstrira učitelj, stoga slijepome skijašu treba omogućiti i taktilni doživljaj, tj. da dodirne dijelove tijela učitelja te na taj način dobije uvid u pravilan skijaški položaj.
Vrlo je važno ostvariti povjerenje između trenera i slijepog, odnosno slabovidnog skijaša. Prije svakog spusta, a pogotovo na svakoj novoj skijaškoj stazi, detaljno se opisuje staza i tijek samog spusta. Za vrijeme samog skijanja nema mnogo razgovora. Učitelj daje kratke verbalne upute te na taj način vodi skijaška niz skijašku stazu. Promjena smjera kretanja skijaša realizira se dogovorenim znakom, npr. uzvikom HOP! ili kada slijepi skijaš mora stati uzvikom STANI! Zbog dodatne sigurnosti slijepi skijaš obavezno nosi marker, prsluk fluorescentne boje, da bi bio što uočljiviji drugim skijašima, te skijašku kacigu. U početnoj fazi obuke učitelj skija iza skijaša, a u naprednoj fazi ispred skijaša, dok se učiteljeve upute prenose zvučnikom, koji mu se nalazi na leđima, što je ujedno i dobar zvučni orijentir slijepome tijekom skijanja. Za perspektivne slijepe skijaške natjecatelje vrlo je važan dobar sluh, orijentacija na vlastitom tijelu i u prostoru, dobro razvijene motoričke sposobnosti (koordinacija, ravnoteža, fleksibilnost…) te prevladavanje straha.
Dodatni izvor informacija slijepom skijašu mogu biti i adaptirane taktilne karte skijališta. Adaptacijom postojećih mapa skijališta osobe oštećena vida izjednačavaju se u mogućnostima pristupa informacijama vrlo važnih za orijentaciju u prostoru.

Slijepi i slabovidni učenici sudjelovali su prošle godine na Otvorenom državnom prvenstvu za osobe s invaliditetom u skijanju te osvajali odličja. Ove godine, zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, natjecanje nažalost nije održano. Gospodin Katunar, izbornik alpske reprezentacije osoba s invaliditetom, kao perspektivne športaše - slijepe skijaše - izdvojio je Ivicu Bagarića (B1 kategorija), učenika 3. razreda gimnazije u Kušlanovoj te Antoniju Grgić (B1 kategorija), učenicu Centra Vinko Bek. Prema riječima izbornika oni će biti uključeni u program priprema C reprezatacije za skijašku sezonu 2006/07.
Osniva se Skijaški klub osoba s invaliditetom "Sljeme" s namjerom promicanja skijanja osoba s invaliditetom, organiziranja športskih kampova te omogućavanja skijanja na natjecateljskoj razini. Svi koji se žele uključiti i na bilo koji način podržati ovaj šport i športaše dobrodošli su.

Dosadašnjim rekreativnim i natjecateljskim aktivnostima športaši oštećena vida pokazali su da je skijanje izazov s kojim se uspješno mogu nositi te pri tome neizmjerno uživati.

Andrea Fajdetić i Lada Jug


8. Putovanje naslijepo:

Dalmoši na snijegu

Promislite: zašto sve ljudi putuju? A zašto Dalmatinci (neki, ne svi) putuju na snijegom prekrivene planine? O toj bi se temi moglo, u zimskim mjesecima, organizirati stručno savjetovanje. Ako me tko pozove na takav skup, neka mi, lijepo molim, plati i putne troškove! Moja matična udruga slijepih, kod koje sam ove zime u nemilosti, zasigurno neće poslušati slabašni glas savjesti koji veli: "Budite bar upola tako dobri, kao što ste lijepi!"
Uostalom, i Iliji rekoše da nitko nije prorok u svom selu, zar ne? U našem selu, kao što je običaj, snijega nema ni ljeti, kad bi bio mnogo veća atrakcija, a nekmoli sada, kad ga je puna unutrašnjost. Ja se, uostalom, zimi i držim unutrašnjosti svog toplog stana. Više ili manje. Neka oni gornji idu van, kolikogod im drago! No, ne lezi vraže! Jednog me hladnog vikenda optuži moja temperamentna kći:
- Sjediš uz tu peć, kao da si mi baba, a ne mama!
- Baš ću vidjeti, kako ćeš se ti držati, kad budeš imala pola stoljeća na leđima! - branila sam se. - Stara sam, slijepa, i zima mi je.
- I Iliri su bili stari, nepismeni, s niskim standardom, a ipak su se popeli na vrh Velebita.
- Ih, Velebita? - čisto sam sumnjala. - Uostalom, mi Delmati ne volimo snijeg!
- Ali mi planinari volimo! Svake nedjelje se ide na skijanje - pun autobus djece, dječjih mama i tko-zna-čijih očeva!
- Onda zovi svog oca! - vikala sam, jer mi spominjanje očeva, a osobito tko-zna-čijih, uvijek pospješi cirkulaciju. - Dovde su mi te priče!
- A na Velebitu je snijeg do ovde! - kazala je Ančica, istežući se naviše kolikogod je mogla, kako bi me nadvisila krovnim argumentom.
Još sam se neko vrijeme otimala, poput muflonke u lavini, ali sam već znala da gubim parnicu. Okrutna je majka Priroda majkama uskratila pravo na pubertet kao olakotnu okolnost.
Prijavile smo se za izlet u organizaciji udruge planinara. (Pioniri, izviđači, studenti, radnici i seljaci, suvlasnici zgrade, ljubitelji prirode, bivši štediše, budući pokojnici, nepoznati književnici, priznati slijepci, pa sad još i planinari! Bože, s kim se sve neću udružiti!) Dakle: štapove u ruke, naprtnjače na leđa, a sanjke u prtljažnik, pa hajd'mo naviše! Nismo mi, južnjaci, ništa gori i ništa manje prosvijetljeni od ostalog svijeta. Tako mislimo Ančica i ja i još više od pola autobusa. (Vozaču je svejedno, on će svoj ručak platiti dnevnicom, a dostajat će mu i za koji kolut čuvenog sira "škripavca").
Vlasnik autobusa je poduzeće "Liburnija". Jesmo li, dakle, Liburni, mi koji se vozimo "Liburnijom"? Je li nam dosadilo biti potomcima Delmata, ili nas netko ovim nazivom želi "izvesti na put istine"? Sjevernjaci su sve pojednostavnili, nazvavši nas Dalmošima. Zvali se - ne zvali se, zvali nas - ne zvali nas, nadiremo prema sjeverozapadu (a i šire). Na autobusu slova modra kao more i mali dobri dupin u skoku, kao zaštitni znak. Dupin, budući da je i on sisavac, mora nam biti vrlo daleki srodnik, pa su nam, gledano povijesnim slijedom, svi Iliri jamačno nešto bliži rođaci. Zato nikoga nije začudilo kad se bijeli liburnijski autobus parkirao na snijegom obijeljenoj antičkoj granici Ortoplina i Parentina.
- Krasno! - šaptali smo i brundali.
Jer, bijasmo u Krasnom. Stanovnika nekoliko više nego nadmorskih metara, pilana, šumarija, sirana, a poviše sela - skijalište!
- Huraaa! - miroljubivo smo povikali, trčeći u red za iznajmljivanje skijaške opreme.
Bilo je tu još kojekakvih ljubavnih dobrosusjedskih i prijateljskih izjava, na čistom ilirsko-preporodnom jeziku. (Nije ih potrebno citirati, jer se same po sebi razumiju i podrazumijevaju.)
Međutim su nekima od nas i sanjke bile dovoljno opterećujuća oprema. Dovukla sam ih nekako do vrha blage padine, proizvoljno proglašene sanjkaškom stazom, ali volje za sanjkanje baš nisam imala. Snijeg je umilno škriputao, sunce nas je grlilo kao dobrodošle posjetitelje i ni za što nas nije bilo briga. Moja susjeda Tajana i ja nismo se nizašto gurale ni otimale, nego bezbrižno, ali znatiželjno, sjednemo na sanjke i sačekamo razvoj događaja. Uskoro se naše kćeri vrate s dva para predugih skija, nalikujući nedoraslim prahistorijskim lovcima koji su se domogli trofejnih mamutovih kljova. Ančica se toliko mučila s vezovima, da sam joj zapovijedila neka odustane i prihvati se malih, običnih sanjki. Odbila je poslušnost. Onda joj tri dana obrazovaniji planinar, nakon oko dva i pol dana razmatranja situacije, odluči pomoći.
- Lijepo zahvali Mihovilu! - opet sam naredila.
I opet djeca nisu marila za moju finoću. Fino je njima bez naših sufliranja, pa ni gledati ne moramo, sve dok ne podviknu:
- Mamaaa! Vidi meee!
- Zar je ona na vrhu staze? - uspaničeno sam pitala Tajanu.
- Oh, ni na polovici! - tumačila mi je Tajana, smiješeći se. - Ali je dva koraka iznad moje Zrinke.
Onda je doviknula Zrinki da se ni ona ne treba ustručavati. Zrinka je, međutim, procijenila kako su uvjeti na višem dijelu staze neprikladni za spuštanje tako neuke skijašice, kakva je bila.
- Ne nagovaraj je! - savjetovala sam Tajani. - Kad se sama bude osjećala sposobnom, jurnut će i ne pitajući te.
Tako je i bilo. Uostalom, Mihovil je za obje djevojčice, kao i za svog mlađeg brata, bio dostatna inspiracija. Tajana i ja smo se zadovoljile natjecanjem s predškolcima. Njihove su ih mame bodrile s početka padinice, a oni bi jurišali na sanjkama nizbrdo, urlajući od zadovoljstva. Na povratku bi urlali od plača, ako im mame ne bi došle povući sanjke. Videći gdje Tajana i ja pokušavamo krenuti bez logistike, priđe nam jedan od neoženjenih planinara-skijaša, pa nas pogura. Zbog poprilične težine koju su morale trpjeti, sanjke nisu letjele odviše brzo. Osjećala sam se kao turist na razgledavanju nacionalnog parka - usporena vožnja električnim vlakićem, kako bi se moglo pomnije razgledati okoliš.
A naš je okoliš bio snježan sa svih strana. Pahuljice, grudice i komadići leda prštali su pri prolasku skija i sanjki, pa se na trenutke činilo kako nas, iz vedra neba, Sunce tušira kristaliziranim padalinama. Padale smo i nas dvije, uz opće odobravanje publike. Djeca su cičala, a neki pas uporno lajao, poručujući nam kako uzaludno izazivamo njegove spasilačke porive. Onaj skijaš-slobodnjak pokušavao je podupirati Tajanu pri uspinjanju. Ona je odbila pomoć.
- Zar ti ne prija njegovo udvaranje? - šaptala sam znatiželjno.
- Ni najmanje - odlučno uzvrati moja susanjkašica. - Nije moj tip. Ima bradicu i govori gluposti. Ja bih radije onog plavog, koji je sjedio ispred nas.
Taj je, sjećam se, govorio nešto o ispitima. Student, dakle. Mislim da je premlad za nju, ali ju nisam željela razočarati svojim bapskim primjedbama. Pile smo čaj, stojeći u gužvi, uz prljavi pult gostionice. "Plavi" se šepirio nešto dalje od nas i čula sam ga samo povremeno. Tajana je hrabro podnosila njegovu nezainteresiranost.
Kad smo ponovno izašle na snijeg, nismo više imale volje za sanjkanje. Malo smo se bavile djecom, a zatim sjele na sanjke i razgovarale o okolici. Iva i još neke mame morale su graditi snjegovića, jer je klincima bilo dosadilo da im pomažu. Netko je čak i mrkvu donio. Po visovima su, kaže Tajana, šume, do kojih je danas nemoguće doći, jer je snijeg dublji od metra. Ančica i Zrinka načinile su samo nekoliko koraka i upale toliko da su morale isplivavati. Sa istoka je zapuhao vjetar, pa sam poželjela opet ući pod krov. Ančica si je naručila ćevape u lepinji. Bili su tvrdi, ali joj se svidio ajvar. Začudo, ja uopće nisam bila gladna. Udisanje svježeg zraka ipak nije dovoljno da se dobije tek. Tajana i ja i dalje smo trošile energiju samo na brbljanje.
Sunčale smo se. Vučnica je na nekoliko minuta zastala, pa je zavladala čudna tišina. Čak se ni onaj lajavi pas nije čuo. Pokušavala sam zamisliti ilirske graničare kako proviruju s okolnih visova. Putovnice u ono doba nisu imali, ali im je možda bila potrebna lozinka. Ili bi došljaka samo poškakljali po vratu bodežom, kao što je činila Mala Hajdučica, u priči o Snježnoj kraljici. No, dvorac te gospe sigurno nije u ovim krajevima. Pretoplo je ovdje za nju. A Dalmoši? I oni bi se mogli početi spuštati "na more". Sunce se također spuštalo i sve smo češće pomišljali na svoj sunčani, topli zavičaj i svoja topla gnijezda. Sljedeće zime, eto nas ponovno, tek da obnovimo sjećanja!

Mirjana Mrkela

for download software click here visit mac software site softwareunlim.net visit site