Brajična glazbena notacija

Uvod

Razmišljajući o tome kako da ovom skupu predočim problematiku brajične glazbene notacije u XXI. stoljeću, imao sam na raspolaganju dvije mogućnosti. Prva je bila ta da se upustim u stručnu analizu brajične glazbene notacije od prošlosti preko sadašnjosti do budućnosti, a druga da općenitim prikazom prilika u razvoju brajične glazbene notacije izvedem prijedlog za XXI. stoljeće, koji bi prema mom mišljenju našim prilikama najviše odgovarao.

Budući da se ovdje ne radi o usko stručnom skupu, odlučio sam se za drugu mogućnost. Na taj ću način, nadam se, svim prisutnima uspjeti na razumljiv način prikazati poziciju na kojoj izgrađujem svoj pogled u budućnost.

Pogled u prošlost

Ima gotovo 150 godina od kada su slijepi ljudi u naprednim europskim zemljama započeli zajedničkim snagama unapređivati mogućnosti brajičnog glazbenog zapisa i nastojati da različita rješenja u pojedinim zemljama što više približe s konačnim ciljem potpunog unificiranja na svjetskom nivou. Na tom tragu održano je niz međunarodnih susreta između kojih su najvažniji: u Kölnu 1888. i Parizu 1929. i 1954. godine. Na temelju tih dogovora izdano je više udžbenika između kojih su nama vremenski najbliži i po broju korištenih primjeraka najčešći H. V. Spannerov nastao u Londonu 1956/57. i A. Reussov izdan u Leipzigu 1964. U najnoviju prošlost spada zasjedanje u Saanenu (Švicarska) godine 1992. i NOVI MEĐUNARODNI PRIRUČNIK BRAJIČNOG GLAZBENOG ZAPISA američke autorice Bettye Krolick, što predstavlja našu sadašnjost, a trebalo bi biti i temelj naše buduće glazbene brajične notacije.

U Hrvatskoj je stanje ukratko bilo slijedeće: Prije I. svjetskog rata nema se što spomenuti. Između dva svjetska rata slijepi su se uglavnom obrazovali u Zavodu za odgoj slijepe djece u Zagrebu. Tu se dosta njegovala glazbena kultura, pa su se prepisivale note, a literatura se nabavljala i u inozemstvu. Nakon II. svjetskog rata glazbena kultura se sve do druge polovice 70-tih godina gotovo isključivo njegovala u današnjem COO "Vinko Bek" u Zagrebu. Tek sa stidljivim pokretanjem integriranog obrazovanja slijepih, glazbeno obrazovanje se u vrlo skromnom obliku pojavljuje i u drugim sredinama. Školska knjižnica u Centru bila je vrlo skromno opremljena notama, kao što je i danas. Od druge polovice 60-tih godina brajičnim notama se počela opskrbljivati i knjižnica u HSS-u, ali je i taj fond veoma nedostatan. Stanje s domaćom literaturom je naprosto katastrofalno.

Vrlo važnim događajem u razvitku brajične glazbene notacije u nas držim objavljivanje Udžbenika svjetskog glazbenog pisma za slijepe prema stanju iz 1964. godine A. Reussa, u prijevodu M. Ordagića na srpsko-hrvatskom jeziku 1983. U uvodnim napomenama navedenog udžbenika između ostalog piše: "S obzirom na to da se u nas već decenijama ništa ne štampa za potrebe slepih muzičara, bilo bi dobro ako bi izdavanje ovog udžbenika na srpsko-hrvatskom jeziku bio prvi u nizu narednih ozbiljnih koraka ka stvaranju mogućnosti za organizovan i smišljen rad na štampanju muzičkih publikacija, uz primenu savremenog brajevog muzičkog pisma". Već ovaj kratki citat pokazuje da je riječ o srpskom jeziku, koji se ipak značajna razlikuje od hrvatskog, posebice u glazbenoj terminologiji. S toga sam se da nedavno ozbiljno bavio mišlju da pristupim prilagodbi tog udžbenika našim potrebama, ali sam nakon pojave Priručnika Bettye Krolick od toga odustao.

Stanje danas

Današnje stanje u svjetskim razmjerima karakterizira nastojanje najboljih i najnaprednijih glazbenika iz mnogih zemalja da NOVI MEĐUNARODNI PRIRUČNIK BRAJIČNOG GLAZBENOG ZAPISA autorice Bettye Krolick bude prihvaćen u svim zemljama kao jedinstveno polazište daljnje izgradnje brajične glazbene notacije. Zato slijedeće retke posvećujem prikazu nastanka tog Priručnika.

U predgovoru između ostalog piše: "Ovaj NOVI MEĐUNARODNI PRIRUČNIK BRAJIČNOG GLAZBENOG ZAPISA rezultat je višegodišnjih dogovara unutar Svjetske unije slijepih (World Blind Union, skraćeno WBU) - preciznije, njegova Potkomiteta za brajični glazbeni zapis". Priručnik se temelji na rješenjima i odlukama do kojih se došlo između godina 1929. i 1994. Novi Priručnik također sadrži i materijal iz zemalja bivše Istočne Europe, koje nisu prisutne na zasjedanju održanom godine 1954. u Parizu. Iskorišteni su neki detalji iz priručnika objavljenih u Moskvi 70.-tih i 80.-tih godina. Važne su rasprave vođene u Moskvi 1982., u Pragu 1985. i u Marburgu 1987. Na već spomenutom zasjedanju u Saanenu (Švicarska) 1992. zastupnici iz 15 zemalja, uglavnom većinski, usvojili su sve znakove i pravila sabrana u ovom Priručniku. Može se reći da je Bettye Krolick napisala Priručnik, ali je to zapravo odslik zaključaka Međunarodnog potkomiteta za brajičnu glazbenu notaciju pri WBU. U predgovoru se pozivaju sve zemlje svijeta da osiguraju prijevode priručnika na svoje materinske jezike i koriste ga u izdavanju budućih glazbenih publikacija. U slučajevima ikakve nejasnoće, mjerodavno je izvorno englesko izdanje iz 1996. godine.

Službeni zastupnici na zasjedanju u Saanenu od 23. - 29. veljače 1992. bili su iz: Australije, Češke, Danske, Finske, Francuske, Italije, Japana, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Rusije, zastupnik Sjeverne Amerike, Španjolske, Švicarske i Velike Britanije.
Današnje stanje u naprednim svjetskim zemljama karakteriziraju knjižnice bogato ispunjene glazbenom literaturom i servisi za prepisivanje nota prema potrebama slijepih glazbenika. To znači da slijepi glazbenik u svakom trenutku može naručiti prepisivanje bilo kojih nota koje mu u datom trenutku trebaju.

U Hrvatskoj stanje ni iz daleka nije zadovoljavajuće. Treba reći da je zahvaljujući biblioteci "Šestotočka" i HSS-u u 90.-tim godinama došlo do malog pomaka. U tom razdoblju izdani su priručnici: BRAJIČNA GLAZBENA NOTACIJA prikazana crnim tiskom i BRAJIČNA GLAZBENA NOTACIJA priručnik za notno opismenjivanje slijepih, autora Josipa Hrvoja. To su prve takve knjige napisane u našoj zemlji. Godine 2000. započeo je rad na prevođenju i pripremi za tisak izdanja na crnom tisku NOVOG MEĐUNARODNOG PRIRUČNIKA BRAJIČNOG GLAZBENOG ZAPISA autorice Bettye Krolick. Kada to bude gotovo, pristupit ćemo priređivanju istog djela na brajici. S prepisivanjem nota sa crnog tiska na brajicu stanje je katastrofalno. Za taj toliko važan posao uopće nema novca, a kada se i nađe, potrebni su mjeseci, a još češće godine od ideje do realizacije.

Pogled u budućnost

Kada je riječ o inozemstvu, bolje rečeno o naprednim zemljama koje nam trebaju biti uzor, na njih ne treba trošiti riječi. Tamo ljudi jako dobro znaju što im je činiti. Zato ću ovaj dio svog izlaganja posvetiti nama.

Prvo što moramo učiniti je nastojati da što prije tiskamo Priručnik Bettye Krolick na crnom tisku i distribuiramo ga u sve sredine gdje ima slijepih osoba koje se na bilo koji način bave glazbom.

Kao drugo treba sa crnog tiska Priručnik prepisati na brajicu i dati ga svim zainteresiranim osobama.

Za potrebe osnovnog obrazovanja i osnovnih glazbenih škola mogu se upotrebljavati priručnici Josipa Hrvoja, ali ih je potrebno usporediti s Priručnikom Bettye Krolick i izvršiti eventualne izmjene, odnosno nadopune. Kada ćemo imati gotov Priručnik Bettye Krolick na crnom tisku, za početak u jednoj od tiskara treba zaposliti jednu glazbeno obrazovanu osobu, dovoljno je srednjoškolsko glazbeno obrazovanje, koja će prepisivati note sa crnog tiska na brajicu.

Slijedeći korak treba biti, prema potrebama, u raznim mjestima privremeno ili stalno, upošljavati prepisivače nota. Samo na taj način moči ćemo postupno mijenjati sadašnje apsolutno nezadovoljavajuće stanje na bolje. To je jedini put koji će našim slijepim glazbenicima postupno omogućiti poboljšanje radnih uvjeta i s vremenom ih dovesti u ravnopravan položaj sa svojim slijepim kolegama u naprednim zemljama svijeta. Tek tada moći ćemo se ravnopravno uključiti u međunarodne tijekove glazbenog života. Zar ne da na to imamo pravo!