Integracija učenika s oštećenjem vida

Dragica Matok, prof. def.
Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek"
Zagreb

1. CENTAR ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE "VINKO BEK"

Za sustavni odgoj i obrazovanje, odnosno za otvaranje prve škole za djecu s oštećenjem vida u Hrvatskoj zaslužan je učitelj redovne škole Vinko Bek. Njegovom zaslugom Hrvatska je prva zemlja u ovom dijelu Europe koja je nakon Pariza i Beča otvorila Školu za slijepe, 1895. godine, koja se danas njemu u čast zove Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek". Od tada pa do danas učenici s oštećenjem vida školovali su se u ovoj ustanovi.

U sadašnjem trenutku sve manje učenika s oštećenjem vida upisuje se u školu "Vinko Bek", a sve više njih uključuje se u redovne osnovne škole u mjestima u kojima žive. Ova ustanova organizira, podupire i prati školovanje i rehabilitaciju ovih učenika u redovnim školama putem svog Odjela za integraciju.

Odjel za integraciju osnovan je školske godine 1993/94. Počelo je uključivanjem eksperimentalne skupine od petero slijepih učenika u redovne osnovne škole. Od tada pa do danas svake školske godine broj integrirane djece sve više raste. U školskoj godini 2002/03. ovaj odjel prati oko 90 učenika s oštećenim vidom u redovnim osnovnim školama. Dosadašnja iskustva ukazuju na postizanje vrlo dobrih obrazovnih rezultata ovih učenika u redovnoj školi, unatoč preprekama koje prate ovaj program.


2. METODIKA RADA S UČENICIMA S OŠTEĆENJEM VIDA

Najčešća pitanja koja postavljaju redovni učitelji kad se govori o integraciji učenika s oštećenjem vida su:
1. Kako raditi s tim učenikom?
2. Mogu li ga povrijediti na emotivnom planu?
3. Mogu li mu pokvariti ostatak vida ako još postoji?

Gotovo uvijek javlja se strah koji se bazira na nepoznavanju i nedostatku informacija. Odmah na početku potrebno je ukazati na činjenicu da ne postoji "specijalna metodika" za slijepe. Redovni učitelji educirani su pedagoški i metodički za svoju struku (predmet). Jednostavno je potrebno znati postojeće metode prilagoditi percepciji i mogućnostima spoznaje ovih učenika. Važno je istaknuti da učenici s oštećenjem vida na nastavi funkcioniraju vrlo slično redovnim učenicima. Potrebno je podsjetiti se na neke specifičnosti ovih učenika.

SPECIFIČNOSTI UČENIKA S OŠTEĆENJEM VIDA

Učenici s oštećenjem vida, kao i videći učenici, međusobno se razlikuju osim po stupnju oštećenja vida, i u pogledu perceptivnih funkcija, kognitivnih sposobnosti, motorike i oblicima ponašanja. Stupanj oštećenosti vida određuje se ostatkom oštrine vida i širinom vidnog polja. Na temelju toga definiraju se sljepoća i slabovidnost, te njihovi stupnjevi.

U različitim zemljama postoje različite definicije oštećenja vida i sve se one nastoje uskladiti s prijedlogom koji je dala Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). Kod nas se najčešće definiraju dvije skupine:
I. Slabovidne osobe koje na boljem oku, s korekcijom ili bez korekcije, imaju ostatak vida od 0,05 do 0,40.
II. Slijepe osobe koje na boljem oku, s korekcijom ili bez korekcije, imaju ostatak vida od 0,0 do 0,05.

Podaci o broju takve djece u općoj populaciji različiti su u različitim zemljama i pretežno se odnose na slijepe, a rjeđi su i nepotpuniji podaci o broju slabovidnih u općoj populaciji. Općenito se danas uzima da u zemljama s razvijenom zdravstvenom službom slijepih ima od 1 do 1,5%o. Za Hrvatsku vrijede isti odnosi. Prema dostupnim podacima (Centar "Vinko Bek") broj slabovidnih otprilike je dvostruko veći od broja slijepih učenika.

Zdravstvena odnosno oftalmološka definicija oštećenja vida nije dovoljna odnosno razlikuje se od pedagoške definicije vida. U obrazovnom i pedagoškom smislu učenike s oštećenjem vida dijelimo na dvije skupine, a to su:
1. slijepi - učenici koji ne mogu koristiti crni tisak, odnosno ne mogu čitati tisak veličine Jaeger 8 i manji (Font Times New Roman 22). Oni se obrazuju na Brailleovom pismu (brajici).
2. slabovidni - učenici koji koriste crni uvećani tisak veličine Jaeger 5-8.

Oštećenje vida predstavlja veliki hendikep ako uzmemo u obzir da vizualna informacija čini oko 90% podataka koji dolaze u koru velikog mozga preko svih čovjekovih osjetilnih organa. Vidom se upoznaje materijalni svijet, oblici, veličine, boje, odnosi među predmetima, udaljenosti, smjerovi. Učenici s oštećenjem vida upoznaju svijet koristeći preostala osjetila.

Ova populacija također ima i neke zajedničke karakteristike koje se kod svakog djeteta ne moraju manifestirati. Doktor Franjo Tonković (u tekstu "Psihopedagoški profil slijepog djeteta", Socijalna misao, Zagreb) navodi karakteristike takve djece:

1. Slijepo dijete ostvaruje neposredni kontakt s okolinom oslanjajući se isključivo na intaktne senzorne organe.
2. Upoznaje haptičke predmete i njihove karakteristike putem taktilnih, odnosno taktilno-motornih percepcija, služeći se analitičko-sintetičkim spoznajnim postupkom.
3. Komunicira sa socijalnom sredinom uglavnom pomoću sluha i govora.
4. Pokazuje manje ili više naglašenu sklonost prema fizičkoj imobilnosti, čime reagira na teškoće samosvladavanja prostora i na ugroženu sigurnost pri kretanju.
5. Vrši nerijetke određene stereotipne pokrete, takozvane "blindizme". Ovamo pripada, na primjer, tiskanje očnih jabučica, njihanje gornjim dijelom tijela, okretanje oko vlastite osi.
6. Posjeduje sposobnost distantne percepcije, tj. pravodobnog otkrivanja većih objekata kojima se približava. To postiže zahvaljujući odbijanju šumova ili zvukova koje prilikom hodanja proizvodi svojim koracima ili na drugi način. Ta mu je sposobnost potrebna zbog izbjegavanja zapreka na putu.
7. Može izvlačiti veću korist od intaktnih senzornih organa, nego što to mogu oni koji vide, ali osjetljivost tih organa nije razvijenija kod slijepih nego kod onih koji vide.
8. Ne zaostaje u intelektualnom razvitku za vršnjacima koji vide, osim ako je posrijedi drugi, specifični, problem ili neadekvatni postupci odraslih.
9. Ne reagira negativnim emocijama na vlastitu sljepoću. Sljepoća postaje izvor negativnih emocija tek kao indirektan faktor onda kada dijete počinje uočavati da se okolina prema njemu drugačije odnosi nego prema ostalima. O intenzitetu doživljavanja vlastite različitosti, koji se potiče ili ublažava pod utjecajem svakodnevnog socijalnog iskustva, ovisi, ustvari, hoće li se kod slijepog djeteta formirati pozitivne crte socijalnog ponašanja, hoće li se povlačiti iz zajednice djece i odraslih ili će težiti da djeluje kao njezin integralni dio.

Kod slijepih učenika taktilna percepcija ima najvažniju ulogu za upoznavanje predmeta u okolini. Ona se koristi analitičkim i sintetičkim putem. Analitički put podrazumijeva pojedinačno opipavanje detalja i pojedinih dijelova i na temelju tih podataka stvara se slika o predmetu i njegovoj svrsi. Sintetički put znači zahvaćanje opipom cjeline predmeta bez detalja, pa se na osnovi cjelokupnog utiska prepoznaje predmet.

U praksi se oba puta nadopunjuju i koriste gotovo istovremeno. Najjednostavniji oblik taktilnog percipiranja je dodir vrškom prstiju bez pokreta. Dodirivanje se može odvijati pokretima rukom, može se koristiti samo palac, jedna ili obje ruke. Za učitelje je najvažnije da imaju na umu da je u svakom slučaju za spoznaju taktilnom percepcijom potrebno daleko više vremena nego za vidnu percepciju (koja je uvijek cjelovita).

Slabovidna djeca za percepciju okoline osim preostalih osjetila koriste i preostali vid, ali im je također potrebno više vremena. Neka ispitivanja utvrdila su da slabovidna osoba treba i do deset puta više vremena za percipiranje predmeta od osobe neoštećena vida. Vrlo se često zaboravlja da je percepcija kod slabovidnih nepotpuna, osiromašena i vrlo često fragmentarna.

Slabovidni učenici nisu po svojim teškoćama u vizualnoj percepciji transparentni kao slijepi učenici što često rezultira nerazumijevanjem i neprimjernim pristupom. Iskustvo je pokazalo da zbog toga slabovidni učenici imaju većih teškoća u savladavanju školskog programa od slijepih učenika.

Faktori koji utječu na postignuća učenika s oštećenjem vida isti su kao i kod videćih učenika. To su dob, opća inteligencija, motivacija i radne navike. Manji broj učenika u razredu pozitivno će utjecati na uspješnost nastave.

Što se tiče nastavnih materijala, o čemu će biti više govora u daljnjem tekstu, oni će se razlikovati od materijala za učenike neoštećenog vida već i samim time što se koristi drugo pismo (brajica ili uvećani tisak).

Učenici s oštećenjem vida koji su uključeni u redovnu osnovnu školu svladavaju isti program kao i ostali učenici u razredu. Ne predviđa se ni kvantitativno ni kvalitativno prilagođavanje nastavnog programa predviđenog za pojedini razred.

Radi lakšeg prihvaćanja i snalaženja u prilagodbi metoda rada na nastavnom satu dobro je upoznati učenika s oštećenjem vida kroz proces različitih vještina koje se uče i prakticiraju na mnogim nastavnim predmetima.


3. SLUŠANJE I UČENICI S OŠTEĆENJEM VIDA

Slušanje je jedan od najvažnijih načina učenja za učenike s oštećenjem vida. Istraživanjima nisu nađene razlike u razumijevanju slušanog materijala između slijepih osoba i osoba normalnog vida koje su bile izjednačene s obzirom na dob, spol i kvocijent inteligencije.

Kako znamo sposobnost je pravilnog slušanja i razumijevanja govora važna i prethodi govornom izražavanju. Isto tako slušanje nije pasivan proces, već aktivan i uključuje i analizu i sintezu. Zbog toga je priprema učenika za slušanje teksta
(neformalni razgovor u vezi s temom, čitanje pitanja na koja se treba odgovoriti nakon slušanja, rješavanja točno/netočno zadataka, predviđanja o čemu se u tekstu radi na osnovu naslova, komentiranje situacija iz teksta koji će se slušati,
dopunjavanje pisanog teksta koji slušaju riječima koje su izostavljene) istovjetna za učenike s i bez oštećenja vida.

Aktivnosti tijekom slušanja (izvođenje radnji koje se spominju u tekstu, izvršavanje uputa iz slušanog teksta, ponavljanje slušanog teksta, pravljenje bilježaka, odgovaranje na pitanja s višestrukim izborom i slično) dostupne su i učenicima s oštećenjem vida.

Aktivnostima nakon slušanja teksta, kao što su razgovor o odslušanom materijalu, određivanje točnosti ili netočnosti tvrdnje o tekstu, odgovaranje na pitanja o tekstu, mogu se baviti učenici s oštećenjem vida kao i ostali učenici u razredu, te će učitelj lako steći uvid o razumijevanju slušanog teksta.

Nakon uvida u razumijevanje slušanog teksta preporučljivo je da učenik oštećenog vida, kao i ostali učenici, dobije pisani tekst za provjeru slušanog teksta.

Podrazumijeva se da se za učenike oštećenog vida nastavni materijali tj. tekstovi koji su predviđeni za korištenje u aktivnostima slušanja pripremaju na adekvatnom pismu (brajici ili uvećanom tisku).

Treba uzeti u obzir da je učenicima oštećenog vida za izvođenje nekih aktivnosti potrebno više vremena. Isto tako preporuča se da za učenike s oštećenjem vida ne predviđamo aktivnosti koje su vezane za likovni izražaj (crtanje, slikanje). Premda i to ovisi o individualnim sposobnostima učenika i kreativnosti nastavnika.

GOVOR I UČENICI S OŠTEĆENJEM VIDA

Za djecu oštećenog vida govor ima izuzetno značenje. Ova djeca spoznaje o svijetu koji ih okružuje postižu upravo uz pomoć govora. Neki autori (Stančić, 1991) u svojim istraživanjima zaključuju da gubitak vida prisiljava slijepu djecu da svoje odnose formiraju samo govorom tako da ona brže uče od svojih vršnjaka normalnog vida kako uspješno upotrebljavati govor.

Istraživanja pokazuju da slijepa djeca zbog svoje povećane auditivne pažnje postižu čak bolje rezultate u auditivnoj (fonemskoj) diskriminaciji od djece normalnog vida, a u produkciji glasova, imitaciji glasova, nema razlike. (Stančić, 1991)

Kad govorimo o govoru djece oštećenog vida treba spomenuti verbalizam, karakterističan za ovu populaciju. Zbog nedostatka ili manjkavosti vidne percepcije semantički sadržaji riječi često ne odgovaraju stvarnom iskustvu. Dijete može opisati sadržaj riječi verbalno, ali ne može identificirati odgovarajuće predmete, na primjer može verbalno opisati bananu - boju, oblik, veličinu, gdje raste, čemu služi i drugo, ali je neće prepoznati kad mu se prvi put nađe u ruci.

Djeca s oštećenjem vida upotrebljavaju riječi s vidnim konotacijama s jednako adekvatnim značenjima kao i djeca normalnog vida. Upotreba vizualnih riječi razvija se uz utjecaj socijalne okoline u kojoj žive. Tako slijepa djeca normalno upotrebljavaju nazive boja iako nemaju senzoričkih iskustava o bojama, isto tako normalno koriste riječi poput "vidjeti", "gledati" i slične.

Supstitivne pojmove za te riječi izgrađuju na temelju drugih senzoričkih modaliteta, verbalnih i emocionalnih asocijacija. Neke vizualne riječi gube svoj vizualni smisao, na primjer u u frazi "Vidjet ćemo se kasnije", riječ "vidjeti" gubi svoje vizualno značenje i dobiva značenje "ponovnog susreta". Vizualne riječi i pojmove treba normalno i svakodnevno upotrebljavati u komunikaciji s djecom oštećenog vida.

ČITANJE UČENIKA S OŠTEĆENJEM VIDA

Za mogućnost obrazovanja slijepih zaslužan je Francuz Louis Braille koji je, i sam slijep od ranog djetinjstva, 1825. godine stvorio taktilno pismo za slijepe, po njemu nazvano Brailleovo pismo (ili brajica). Brajica je reljefno pismo prilagođeno mogućnostima i potrebama slijepih.

Brajica se sastoji od sheme od šest točaka koja se naziva šestotočka. Sastoji se od dva stupca od po tri točkice (lijeva i desna vertikala). Lijevu vertikalu čine prva, druga i treća točkica, a desnu - četvrta, peta i šesta točkica (vidi Prilog). Različitom kombinacijom ovih točkica i shema šestotočke dobivaju se slova, brojevi, interpunkcija i svi znakovi koje nalazimo u pismu za videće osobe (u crnom tisku). Brajica se piše na brailleovom papiru, a slijepe osobe čitaju pipajući kažiprstom s lijeva na desno. Videće osobe brajicu čitaju očima.

Brailleovo pismo prvi je za hrvatski jezik adaptirao Vinko Bek. Danas se u Hrvatskoj koristi standard Brailleovog pisma koji je donio Hrvatski odbor za brajicu 1994. godine.

Prosječna brzina čitanja brajice je manja od brzine čitanja crnog tiska. Neka istraživanja pokazuju da je za čitanje brajice potrebno dvostruko više vremena. Za uspješnost čitanja brajice posebno je važna razina intelektualnog razvoja, osjetljivost jagodice prsta, motorička spretnost, metode poučavanja, uvježbanost i slično. To je uzrok vrlo velikim individualnim razlikama u brzini čitanja.

Tako neki slijepi postižu brzine čitanja koje se ne razlikuju, a ponekad čak i nadmašuju brzinu čitanja videćih osoba.

Slabovidni čitaju crni tisak koji se uvećava prema potrebama pojedinca (veličina slova Jaeger 5-8, Font Times New Roman 22). Zbog oštećenja vizualne percepcije i diskriminacije slabovidni učenici imaju većih teškoća u čitanju i potrebno im je osigurati zavisno od dijagnoze optimalne uvjete za čitanje (tip, razmak i veličina slova, kvaliteta papira, osvjetljenje, nagib klupe i drugo). Sposobnost čitanja kod slabovidnih učenika oscilira, a ponekad čak i u toku istog dana. Naročito veliki problem u ovoj vještini predstavlja titranje očiju (nystagmus), što je često jedna od dijagnoza kod slabovidnih učenika.

Slabovidna djeca međusobno se jako razlikuju u sposobnosti čitanja uvećanog tiska i u tom pogledu nužan je individualni pristup.

Općenito u vještini čitanja slijepi su učenici u boljoj poziciji od slabovidnih učenika.

Početno glasno čitanje u kojemu je cilj svladavanje grafičkog sistema i tiho čitanje kojim se učenik osposobljava za samostalno čitanje primjenjuju se i u nastavi s učenicima oštećenog vida. Pri tome treba imati na umu da se tim učenicima osigura više vremena za istu količinu teksta nego videćim učenicima.

Predviđene aktivnosti i vježbe koje se provode prije i nakon vježbe čitanja teksta u vezi s razumijevanjem njegova sadržaja analogne su vježbama kod slušanja teksta, te su primjenjive kod učenika s oštećenjem vida.

U praksi se dešava da redovni učitelji zbog osobnih teškoća u poznavanju Brailleovog pisma ne traže od učenika s oštećenjem vida da uvježbava vještinu čitanja što svakako šteti napredovanju u učenju.

Preporučuje se da učenici s oštećenjem vida dio vježbi čitanja prakticiraju i dovrše kod kuće gdje imaju na raspolaganju više vremena.


4. PISANJE UČENIKA S OŠTEĆENJEM VIDA

Opismenjavanje slijepog učenika zadatak je tiflopedagoga, a odvija se u vremenu kad to svladavaju i učenici normalnog vida, tako da redovni učitelj nema potrebe sudjelovati u tom procesu.

Slijepi učenik koristi specifični pribor za pisanje (vidi naslov Nastavna sredstva i pomagala) - uglavnom brailleov pisaći stroj, a u višim razredima osnovne škole sve više se uvodi stroj Braille 'n Speak, koji je po tehničkim performansama puno savršeniji od brailleovog pisaćeg stroja. Za pisanje se koristi poseban tvrdi papir, tzv. brailleov papir, koji se odlaže u za to predviđene mape.

Brzina pisanja na brailieovom stroju adekvatna je brzini pisanja videćih učenika.

Slabovidni učenici koriste za pisanje obične bilježnice ili bilježnice s jače otisnutim crtama. Pisaći pribor mora ostavljati jači trag (meka olovka ili flomaster). Pri pisanju, kao i kod čitanja, slabovidnim je učenicima, potrebno osigurati adekvatno osvjetljenje.

Rukopis slabovidne djece vrlo je specifičan i uglavnom grafičko oblikovanje slova i urednost u pisanju često zaostaju za standardima koje postižu učenici normalnog vida.

Treba posebno napomenuti da slabovidni učenici ne postižu u pisanju brzinu kakvu imaju učenici normalnog vida, te im stoga za sve aktivnosti pisanja treba osigurati više vremena. Zbog toga slabovidni učenici imaju teškoća u vještini pisanja. Praksa
pokazuje da to najviše dolazi do izražaja kod pisanja diktata, što ne znači da ih treba uvijek oslobađati ove pismene vježbe, ali svakako treba uzeti u obzir da uspješnost u ovoj vježbi nije mjerilo njihovih mogućnosti i znanja.

Prepisivanje kao najjednostavniji oblik pisanih vježbi specifično je za slijepe i za slabovidne učenike. Ovi učenici ne mogu koristiti školsku ploču, te za ovu vježbu treba posebno osigurati individualni pisani materijal na brajici ili uvećanom tisku.


5. NASTAVNA SREDSTVA I POMAGALA

U nastavi sa slijepim i slabovidnim učenicima koriste se standardna audiovizualna, auditivna i vizualna nastavna sredstva koja su uobičajena i u radu s učenicima normalnog vida (kasetofon, magnetofon, CD, gramofon, radio, TV, video, grafoskop).

TELEVIZIJA I VIDEO

Učenici s oštećenjem vida orijentirani su na gledanje televizije kao i učenici bez oštećenja vida, te ih se ne isključuje iz tih aktivnosti. Prije gledanja potrebno im je dati osnovne upute, te ih uputiti u sadržaj emisija koje će se gledati.

lako ovi učenici ne mogu koristiti vizualni kanal, koristit će zvučni kanal i na taj će način uvježbavati slušanje i razumijevanje autentičnog govornog teksta.

Osim standardnih potrebna su i specifična nastavna sredstva i pomagala.

UDŽBENICI

Slijepi učenici koriste udžbenike pisane brajicom s adekvatnim reljefnim ilustracijama i prikazima. Redovni udžbenici koje koriste učenici bez oštećenja vida, moraju se adaptirati za tiskanje na brajici. Treba pronaći načine na koje će se ono što se inače doživljava isključivo okom prenijeti slijepom učeniku. To nije uvijek posve jednostavno jer u suvremenim udžbenicima postoji mnoštvo fotografija, ilustracija, shema, tabela, karata, različitih vrsta isticanja bitnog u tekstu, i slično.

Slabovidni učenici koriste udžbenike koji se adaptiraju i tiskaju na uvećanom tisku. Nastoji se da ovi udžbenici budu tiskani u boji i s ilustracijama umjerene veličine i bez mnogo detalja.

Adaptirani udžbenici izrađuju se u Tiskari Centra Vinko Bek, Zagreb, Knjižnici za slijepe, Zagreb, i nekim udrugama za osobe s oštećenjem vida.

Postoje i tzv. "zvučne knjige" koje koriste slijepi i slabovidni učenici. To su knjige i udžbenici snimljeni na kasetu, odnosno CD. Za slijepe učenike mlađe dobi postoje specifične taktilne slikovnice. Ove knjige mogu se također nabaviti u gore navedenim ustanovama.

Adaptirane udžbenike učenici koriste u nastavi i kod kuće uobičajeno kao što ih koriste i učenici bez oštećenja vida.

PRIBOR ZA PISANJE I CRTANJE

Brajica se može pisati šilom na brailieovoj tablici, Brailleovim pisaćim strojem na Brailleovom papiru, te Braille 'n Speakom (s pripadajućim brailleovim pisačem).

Slijepi učenici u redovnoj školi do 6. razreda obično koriste brailleov pisaći stroj, a nakon toga služe se i Braille 'n Speakom koji je po tehničkim performansama savršeniji od brailleovog pisaćeg stroja, tako da ima gotovo bešuman rad.

Nastavne listiće na brajici s vježbama na kojima se od učenika traži da odgovori na pitanja, dopuni rečenicu, umetne riječ, i slično, učenik koristi tako da s listića čita zadatak, i ne stavlja taj listić u brailleov stroj, već na posebnom papiru piše tražene odgovore, pišući ispred svakog odgovora redni broj zadatka.

Slijepi učenici za crtanje koriste pribor za reljefno crtanje koji se sastoji od folije za pozitivno crtanje na gumenoj podlozi. Najprije se folija učvrsti na gumenu podlogu. Da bi se dobio odgovarajući crtež, shema, grafikon i slično, brailleovim šilom, ili zatvorenom kemijskom olovkom povlače se željene linije po foliji, što na njoj ostavlja ispupčeni reljefni trag. Ovaj pribor podesan je za geometriju, ali se uspješno koristi i u svim drugim nastavnim predmetima. Radove na folijama i Brailleovom papiru učenici odlažu u Brailleove mape.

Slabovidni učenici za pisanje i za crtanje koriste specifične bilježnice s jače otisnutim crtama i s većim proredom, na bijeloj ili žućkastoj podlozi koja ne bliješti, meke olovke koje ostavljaju deblji trag, te kvalitetne flomastere koji se ne ocrtavaju na poleđini stranice.

KOMPJUTOR - računalo

Učenici s oštećenjem vida mogu koristiti kompjutor. Postoje suvremeni programi i oprema koji to omogućuju (brailleov redak za slijepe, mogućnost uvećavanja dijelova sadržaja na ekranu za slabovidne, govorne jedinice, i drugo). Ako učenici normalnog vida na satu koriste kompjutor, uz ovu opremu može ga koristiti i učenik s oštećenjem vida.

BRAILLE 'N SPEAK

Učenik može na nastavi umjesto Brailleovog pisaćeg stroja koristiti prijenosni kompjutorski uređaj Braiile 'n Speak koji je malih dimenzija, bešuman pri upotrebi, s brailleovom ili običnom (Type 'n Speak) tipkovnicom, s mogućnošću kreiranja posebnih datoteka za različite nastavne predmete.

Na njemu se mogu voditi bilješke, pisati zadaće i testovi, o tome dobiti (preko slušalica ili ugrađenih zvučnika) povratne zvučne informacije, a priključenjem na kompjutor može se zapisani materijal isprintati na brajicu iii na crni tisak što uvelike olakšava rad i komunikaciju učitelju i učeniku s oštećenjem vida.

DIKTAFON

Korisno je da svaki učenik s oštećenjem vida upotrebljava diktafon na nastavnom satu. Učenik može snimati (uz dozvolu učitelja) dijelove sata. Mogu se snimati tekstovi, bilješke, diktati, što učenik može koristiti kod kuće ili na satu za vježbanje slušanja i pisanja.

POVEĆALA

Slabovidni učenici uz stalak ili klupu s nagibom za čitanje te adekvatno osvjetljenje, upotrebljavaju i razna povećala (lupe). Povećala mogu biti fiksirana na klupu ili samostalna, različitih oblika i mogućnosti uvećavanja. Koriste se uglavnom pri čitanju kraćih tekstova, gledanju slika, crteža, grafikona, tabela i karata.

Poželjno je da se u nastavi s učenicima s oštećenjem vida kad je to god moguće koristi prirodni predmet, a manje model ili grafički ili reijefni prikaz. Prirodni predmet često zamjenjuje sliku i crtež, a slike koje se u razredu pokazuju drugoj djeci treba i verbalno opisati, a potom ih staviti i slabovidnom djetetu na klupu kako bi ih i ono moglo vidjeti.

Za učenike s oštećenjem vida postoje specifični mjerni instrumenti koji funkcioniraju na bazi zvuka ili su označeni reljefnim oznakama (npr. sat, vaga, metar, toplomjer). Na mnogim satovima koriste se reljefni prikazi, sheme i karte za slijepe.

Učenicima s oštećenjem vida u razredu je potrebno osigurati stalan prostor za odlaganje potrebnog pribora.

Za pripremu, prilagodbu i nabavu nastavnih sredstava i pomagala i didaktičkog materijala za učenike s oštećenjem vida zadužen je tifiopedagog u suradnji s učiteljem i roditeljima.

Na kraju umjesto zaključka možemo dati nekoliko osnovnih uputa kojih se treba pridržavati u radu s učenicima s oštećenjem vida:
- Neka učenik s oštećenjem vida sjedi u prvoj klupi.
- Obavijestite ga o svim promjenama u organizaciji prostora (na primjer drugačiji raspored klupa, novi ormar, i slično).
- Pobrinite se da Vas učenik s oštećenjem vida uvijek dobro čuje. Sadržaj koji pišete na ploču izgovarajte glasno da Vas učenik s oštećenjem vida može slijediti i zapisivati bilješke.
- Pri davanju uputa budite konkretni, precizni i kratki (na primjer umjesto "ovdje" ili "tamo" koristite "ispred tebe", "pored tebe", "s tvoje lijeve/desne strane").
- Koristite bez ustručavanja riječi poput: gledaj, vidiš, pogledaj, i slično. Dajte mu dovoljno vremena za korištenje nastavnog materijala.
- Ponekad mu omogućite snimanje diktafonom na satu.
- Pri demonstriranju kad god je moguće koristite stvarni predmet o kojem govorite
- bude model.
- Osigurajte mu individualni materijal za pojedine nastavne jedinice.
- Nastojte provjeriti da li Vas je učenik razumio.
- Odvojite koju minutu za individualni rad.
- Ponekad mu provjerite urednost pod školskom klupom. imajte uvijek na umu da dodir i sluh slijepom djetetu zamjenjuju vid.
- Uključite ga u sve aktivnosti razreda jer on to može.


6. STRUČNA USAVRŠAVANJA REDOVNIH UČITELJA ZA RAD S INTEGRIRANIM UČENICIMA OŠTEĆENOG VIDA

Iskustvo je pokazalo da redovni učitelji uspješno realiziraju predviđeni nastavni program s učenicima oštećenog vida. To potvrđuju izvanredni rezultati ovih učenika na županijskim i drugim natjecanjima.

Svakako je potrebno da učitelji koji rade s integriranim učenicima s oštećenjem vida prođu seminar na kojem se upoznaju s osnovnim specifičnostima u radu, funkcioniranju djece oštećenog vida i specifičnim nastavnim sredstvima i pomagalima.

Posebno su vrijedna praktična iskustva stečena u radionicama na kojima učitelji upoznaju Brailfeovo pismo i u simuliranim uvjetima dozive kako vide slabovidni učenici.

Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u suradnji s Ministarstvom prosvjete i športa redovno svake godine organizira seminare za škole u koje su integrirani učenici s oštećenjem vida.

Teme seminara su:
- metodika rada s učenicima s oštećenjem vida
- psihološke karakteristike djeteta s oštećenjem vida,
- osnovne upute za orijentaciju i kretanje slijepih.
- Radionice: a) čitanje brajice,
b) simulacija dijagnoza slabovidnosti.

SURADNJA S DEFEKTOLOGOM

Defektolozi koji rade u Odjelu integracije Centra "Vinko Bek" dolaze u redovnu školu koju pohađa učenik s oštećenjem vida.

Oni su zaduženi za realizaciju specifičnih programa koji su potrebni učenicima s oštećenjem vida (brajica, orijentacija i kretanje, vježbe vida, svakodnevne vještine, i dr.). Pomažu učeniku u učenju, brinu o nabavci specifičnih udžbenika, nastavnog i didaktičkog materijala te specifičnih nastavnih sredstava i pomagala, Prate uspješnost u svladavanju specifičnih i redovnih nastavnih programa te brinu za dobru suradnju roditelja i učitelja.

LITERATURA


Franjo Tonković (u tekstu "Psihopedagoški profil slijepog djeteta", Socijalna misao, Zagreb
Vladimir Stančić, Oštećenja vida

for download software click here visit mac software site softwareunlim.net visit site