Kakva je budućnost brajice - točkastog pisma za slijepe

Brajica krajem 20. i početkom 21. stoljeća

Uvodno želim naglasiti da moj prvi susret s brajicom datira iz vremena prije tridesetak godina, a to je vrijeme kada sam kao vukovarski osnovnoškolac počeo postupno gubiti, a vrlo brzo i potpuno izgubio vid. Moje sudjelovanje ovim izlaganjem na ovom skupu svjedoči, između ostaloga, i o tome da ni ja, ali ni mnogi drugi, nisam bio u pravu u svojim, možda prejako rečeno, zlorukim predviđanjima.

Naime, tijekom osnovnog i srednjeg školovanja, a kasnije i na studiju, služio sam se brajicom onoliko koliko je to bilo moguće: uglavnom sam je koristio za pisanje i prepisivanje dijelova opsežnih udžbenika i priručnika, a naravno i za čitanje vlastitih bilježaka i osobno prepisane literature. Razlog je tome što u ono vrijeme nije bilo udžbenika na brajici za srednje škole niti za studij. Vrlo rano sam se pokušao koristiti tada suvremenim pomagalom - optakon, a kad sam spoznao vrijednost osobnog računala za slijepe, odustao sam od optakona i prešao - da tako kažem - na novu tehnologiju. Iskreno govoreći i tada sam se, prije svega i zbog skupoće brajevih redaka, služio govornom jedinicom, Dolphinovim Junom koji je mnogim slijepima omogućio pristup osobnom računalu, internetu i svim ostalim golemim i novim mogućnostima za slijepog čovjeka. S obzirom na rečeno, nije nikakvo čudo što sam dugo smatrao da je ova tako stara tehnologija - otkrivena još početkom 19. stoljeća, napokon i sigurno na kraju svoga puta i da će uskoro biti zamijenjena novim rješenjima koja će slijepima omogućiti izravan pristup crnom tisku. Mislio sam da će za to biti potrebno najviše desetak godina i da će brajica najkasnije do kraja 20. stoljeća otići u muzej kako bi tamo zauzela svoje počasno mjesto u društvu s telegrafom i ostalim zastarjelim sredstvima komunikacije. Činilo mi se u to vrijeme da je previše očitih razloga koji su govorili u prilog takvom stajalištu.

Voluminoznost i glomaznost brajevih publikacija, koje su svojim opsegom i do 40 puta veće od odgovarajuće publikacije na crnom tisku, doživljavao sam kao suštu suprotnost trendu koji je omogućavao pohranjivanje sve većeg broja informacija na sve minijaturnijim medijima. Te su se knjige tada proizvodile, a i danas se proizvode tako što se obično mehaničkim putem deformira papir, a sama se proizvodnja odvija uporabom strojeva koje od milja možemo nazvati starinama, jer oni u svom radu koriste postupke koji su odavno morali biti zamijenjeni drugim industrijskim procesima. Najvažnija je ipak činjenica da ljudi koji su bili spremni ovladati posebnim vještinama i znanjima potrebnima za prepisivanje na brajicu postaju sve stariji i da im je sve teže pronaći adekvatnu zamjenu. Zakoni tržišta su i ovdje i kod nas na djelu: ljudima je mnogo lakše i jednostavnije stvarati nove vrijednosti te tako i sebi i svojima osigurati bolji i ljepši život radeći na drugim radnim mjestima, a to je u društvu orijentiranom na tržište posve razumljivo i najnormalnije.

Istodobno i neprestano su se pojavljivali, razvijali i usavršavali alternativni postupci koji su omogućavali ili su trebali omogućiti slijepim ljudima izravan pristup informacijama. Osobito su razni postupci pohranjivanja i pretvaranja informacija u govor počeli nadilaziti obične tehnike snimanja. Eksperimentiralo se čak i s izravnim pretvaranjem vizualnih u taktilne "slike" - podsjećam, primjerice, na jedan projekt kojim se pokušalo oblike slova crnog tiska prenijeti na stimulatore ugrađene u leđa dotične osobe. Optakon, koji sam već spomenuo, omogućavao je prepoznavanje slova crnog tiska prstima i to pomoću vibrirajućih iglica koje su se oblikovale u odgovarajuću formu. Mada u tom obliku zbog više razloga nije mogao konkurirati brajici, optakon je za svoje korisnike imao itekako opravdanja, a načela njegovog rada činila su se zrelima za daljnji razvitak, možda čak i u smjeru nadomjeska za brajicu.

U tim su uvjetima mnogi poslenici na području brajice sudjelovali kao u nekoj vrsti "držanja koraka" s tehnologijom na najbolji način. To znači da su pomagali kako da se pronađu mogućnosti da se brajica i dalje proizvodi, čekajući dan kad će svi slijepi hodati s kamerama na prstima i poljem stimulatora na leđima. (Ukoliko ovo slučajno zvuči zabavno, ipak takvo što i danas postoji u konkretnom obliku, mada on nije u osobitoj vezi sa slijepima. Na ulicama u blizini jednog od najvećih američkih sveučilišta - Massachusetts Institute of Technology - mogu se sresti studenti kako nose kacige i ostale slične naprave koje im omogućavaju stalnu dvosmjernu komunikaciju i razmjenu audio, zvučnih ili tekstualnih informacija s bilo kim u svijetu - ali i ograničeni kontakt s ljudima iz neposredne okoline. U MIT-ovim laboratorijima i na drugim mjestima može se ići čak i dalje u stvaranju i komunikacijama između taktilnog i ostalih osjetila i to odvojeno od nečijeg aktualnog okruženja. Takvo je zanimanje za stvari, ali je tehnologija "virtualne stvarnosti" još uvijek vrlo mlada.)

Jedan od vodećih ljudi na području brajice krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, ali i danas, jeste sigurno Joseph Sullivan s kojim vrlo dobro surađujem na izradi programa za pretvaranje običnih u brajeve datoteke za hrvatski i srodne jezike čije je jedno od izlaganja - What the Future Holds for Braille - i poslužilo kao osnova za ovo izlaganje. Naime, njegova su razmišljanja vrlo slična mojima i ljudi s kojima gotovo svakodnevno surađujem, pa sam odlučio jednostavno na temelju njegovog izlaganja, ne prevodeći ga doslovno, napisati ovaj prilog. Njegov prvi susret s brajicom bio je rad na projektu DOTSYS, koji se provodio 1969.-1970. godine, a u čijoj su realizaciji sudjelovale tvrtke MITRE Corporation i MIT. Projekt je bio namijenjen školama u gradu Atlanta, gdje se pokusno počelo uvoditi integrirano obrazovanje slijepe djece. U tu svrhu bilo je potrebno brzo prepisivati na brajicu mnoštvo školskog materijala - preko noći, ako je moguće! - to je značilo brže nego što je moguće čisto manualnim načinom rada koji se koristio u to vrijeme. DOTSYS je bio pokrenut kako bi se utvrdilo da li je uopće moguće poboljšati proizvodnju brajevih materijala korištenjem automatizacije, a ako jeste - razviti i usavršiti odgovarajuće postupke.

Njegov doprinos bio je na području matematike i kompjutorskog programiranja koje je do tog vremena uglavnom koristio za rješavanje tehničkih problema, prije svega onih za potrebe vojske kao što su npr. nacrti brodskih elipsa ili radarskih mreža. Kao posljedica toga njegova se zadaća u projektu DOTSYS sastojala da se skoncentrira na programiranje, a posebno na izradu programa za automatizirano prepisivanje s crnog tiska na brajicu. Projekt je bio uspješan, a njegov rezultat je bio prvi program za pretvaranje cronog tiska u brajicu pod nazivom DOTSYS III koji je prethodnik sadašnjeg Duxbury Translatora među mnogim drugima. Mada je shvaćao potrebu i svoj rad smatrao i zanimljivim i korisnim, i dalje je o svom poslu mislio kao o nečem što će biti potrebno još samo petnaestak godina.

U međuvremenu svi mi, koji se bavimo brajicom, naučili smo ponešto, a to svakako vrijedi i za spoznaju o pogrešci o "petnaestak godina" potrebnih da nestane brajica. Na žalost, i danas se redovno čuju izjave kako će brajica nestati iz ovog ili onog razloga, a one ponekad dolaze od ljudi koji su zagovornici nekih eventualnih nadomjestaka, a ponekad od ljudi koji se zbiljski pribojavaju da bi jedan dobar izvor informacija mogao presušiti. Ja se s tim više ne slažem. Naprotiv, čini mi se da će se brajica ne samo održati, već da će doći do njenog preporoda i to ne toliko zahvaljujući našoj modernoj tehnologiji, nego djelomice i zbog te tehnologije povezane s njenim imanentnim osobinama.

 

Trajnost brajice

Prije nego što se pozabavimo ostalim tehnologijama, bit će neobično korisno razmisliti o samoj brajici kao jednoj od tehnologija. Posebno se moramo upitati zašto se ona - unatoč nekolicini rivalskih sustava - još od vremena samog Louisa Braillea toliko raširila i do dana današnjeg ostala solidno popularna među svojim korisnicima.

U ovom pogledu kao i u pogledu različitih predviđanja mora se dopustiti da slijepi ljudi imaju pravo posumnjati da li netko, tko sam nije stalni korisnik brajice, uopće zna o čemu se ovdje govori. I ovdje se, kao i na mnogim drugim područjima, najviše može naučiti od drugih. Dodajmo još i to da je poruka o brajici tako jednostavna i univerzalno konzistentna da se ona i ovdje treba ponoviti s punim povjerenjem: Brajica je čitanje i pisanje - sve ostalo je nešto drugo. Ukoliko ovu poruku želimo dalje razrađivati za one koji se služe crnim tiskom, a koji smatraju da je za slijepe jedino zvučna tehnika pravi način za pristup tekstualnim informacijama, treba se ponovo priupitati: Postoji li bilo koji čovjek koji vidi koji bi se - za volju svih onih divnih užitaka što mu ih u vlastitom životu pruža mogućnost korištenja zvuka - odrekao tiskane riječi ili pak olovke i notesa. Ista je stvar s brajicom.

To nas dovodi do njene temeljne i neosporno najvažnije osobine, a to je njena jednostavnost. Brajica se lako i brzo čita prstima. Govoreći suvremenim rječnikom rekli bismo da točkice omogućavaju protok informacija brzinom koja je dobro prilagođena osjetilu opipa i to mnogo bolje nego što bi to bila reljefna tiskana slova koja su, osim toga, namijenjena vizualnom čitanju. Brajica se također lako i brzo piše upotrebom jednostavnih sredstava - sprava i šilo, a to je za slijepe isto što su papir i olovka za ljude koji vide. Naravno, postoje i brajevi pisaći strojevi kojima se brajica mnogo brže piše - oni su brajev ekvivalent standardnim pisaćim strojevima, laserskim tiskačima i tiskarskim preklopnim strojevima (prešama).

Čudno je što neki ljudi, koji inače shvaćaju važnost brajice kao medija za čitanje i pisanje, unatoč svemu previđaju značaj skromne sprave i šila na ljestvici pomagala za pisanje brajice. Nedavno je, u jednoj raspravi na internetu, jedna sudionica ispričala kako joj se često prigovara što, umjesto prenosive elektroničke bilježnice ili brajevog pisaćeg stroja, koristi spravu i šilo što znači da bi se posebnom vrlinom trebala smatrati upotreba tehnološki naprednijeg pomagala, odnosno osobitim nedostatkom uporaba jednostavnijeg. Ostali su sudionici u raspravi bili jednodušni, a često i vrlo rječiti u svojim pohvalama za spravu i šilo - ipak jedan se i dalje čudio kako netko uopće može misliti drukčije.

U točkastom pismu što nam ga je namro Louis Braille očita je velika doza elegancije u jednostavnosti. Uočljivi su i drugi primjeri te otmjenosti, ponajprije u načinu kako su točkice poredane u pojedinim znakovima te načinu pridruživanja značenja tim znakovima čije objašnjenje zahtijeva iscrpnije proučavanje. Posebno je vidljivo da 63 moguće kombinacije jedne ili više točkica nisu stvorene nasumce, niti samo nizanjem numeričkih vrijednosti kako je to slučaj u modernim binarnim kompjutorskim tablicama. Naprotiv, znakovi su razvrstani u sedam skupina od kojih prve četiri sadrže svih 40 kombinacija u kojima se nalaze barem jedna od gornjih (točkice 1 i 4) i barem jedna od gornjih lijevih točkica (točkice 1 i 2). To je preduvjet za pridruživanje značenja znakovima pa se u gornjem dijelu kućice (slovnog mjesta) nalaze znakovi koji predstavljaju glavnu informaciju, npr. slova abecede, dok se znakovi za sporedne ili dopunske informacije, kakvi su primjerice pravopisni simboli (interpunkcija) ili predznaci, nalaze u kućicama (slovnim mjestima) koje imaju samo donje ili desne točkice. Rezultat tog očito ne slučajnog poretka točkica u znakovima jeste da brajica ne osigurava samo brzinu u protoku informacija, nego i jasno prepoznatljive šablone i ritam, a oboje - i s estetskog i stajališta korisnosti - omogućava bolje razumijevanje.

Louis Braille o sebi zasigurno nije mislio kao o inženjeru dizajna, ali jasno je da je on u svom sustavu brajice ostvario dizajn koji je elegantan, nada sve praktičan i po mjeri čovjeka. Brajica je upravo zato, mnogo više nego bilo koja tehnologija u prošlosti ili zamislivoj budućnosti, izdržala sve provjere i kušnje vremena. Moglo bi se kazati da brajica opstaje prije svega zahvaljujući činjenici što nije jako ovisna o bilo kojoj visokoj tehnologiji.

 

Tehnologija kao izazov

Unatoč svemu, ipak je istina da tehnološki napredak, osobito onaj prividno vratolomno brz u našem vremenu, predstavlja veliki izazov za brajicu, a zapravo i za bilo koji, slijepima dostupan pristup informacijama. Ti se izazovi s jedne strane odnose na sam obujam i brzinu protoka informacija i s druge strne na vrstu informacija.

Ne vjerujem da je bilo koga potrebno uvjeravati kako se protok informacija - naravno, ne bezuvjetno samo onih zaista korisnih - enormno povećao u posljednjim desetljećima. Dapače brzina rasta se povećala, ali ne zbog male količine! Sve se to događa u vremenu kad smo se zavaravali misleći da će se "upravljanjem informacijama", prije svega zbog uporabe osobnog računala, smanjiti obujam informacija na ono što nam je potrebno i kad nam je to potrebno. Poznata su mi primjerice optimistička predviđanja iz ranih 1960-ih godina, kad je osobno računalo bilo još relativno novo, ali se unatoč tome već govorilo da će zbog njega doći do pojave "ureda bez papira". U uredima bez papira nitko se neće baviti debelim dokumentima, odnosno uopće bilo kakvim dokumentima - sve će se odvijati putem minimalne interakcije s osobnim računalom, zahvaljujući ekranu na monitoru i tipkovnici. Naravno, danas znamo da je sve to bilo potpuno krivo, pa možemo reći da su to zapravo bila vremena dobra za sadnju drveća i investiranje u tvornice papira. Sposobnost osobnog račuala da koristi papir i komunikacijski uređaji poput faksa doveli su do korištenja papira u dotada neslućenim količinama. Još više: odnedavno je postalo jasno da je ta poplava papira bila tek uvod koji je danas zasjenjen "elektroničkim informacijama što ih pohranjujemo u gigabajtima na diskove naših osobnih računala i stranicama interneta, odnosno pravo pljuštanje elektroničke pošte na internetu.

Sve to potisnulo je tradicionalna sredstva za proizvodnju brajice na papiru. Ne postoji postupak ručnog prepisivanja koji bi se mogao održati u takvoj konkurenciji.

Drugi i teži izazov predstavlja vrsta informacija o čemu također valja progovoriti. Standardni pojavni oblik tiskane informacije već dugo nije čisti tekst za što je predviđena naša standardna brajica. Naprotiv, tiskane su informacije danas sve više prošarane kompleksnim tehničkim zapisima, kakvi su oni matematički ili dijelovi pisani notacijama za programiranje, a sve se to mora prepisati na poseban način u skladu s posebnim brajevim notacijama za specijalna područja. I napokon: Sve se češće susrećemo s dijagramima, slikama, ikonama i sličnim vizualnim elementima u materijalima koje valja prepisati, što zahtijeva više specijaliziranog znanja i pozornosti u radu.

U međuvremenu postalo nam je jasno da i slijepi suradnik u uredu ili student na sveučilištu imaju iste potrebe kao i njihove kolege koje vide kako bi svladali i brzo reagirali na sveopću poplavu podataka.
Tehnologija kao saveznik - tri ključne tehnologije

Kako ne bismo pali u očaj zbog ove mračne slike, sjetimo se da su stanovite tehnologije, uključujući i takve koje su vrlo slične onima što su pridonijele rješavanju mnogih problema brajice, omogućile barem neka od rješenja. Posebno se tri tehnologije mogu smatrati prirodnim saveznicima brajice: računalni softver i hardver, načini komuniciranja kao primjerice internet te brajevi tiskači i reci.

Računalni softver i hardver

Računalni softver za prepisivanje odigrao je posebno važnu i pozitivnu ulogu. Zahvaljujući računalnom programu koji obavlja rutinske ali i vrlo opsežne poslove malobrojno stručno osoblje može se osloboditi kako bi se koncentriralo na kompleksnije materijale. Rezultat je veliko povećanje broja tiskanih brajevih publikacija.

Softver za pristup osobnom računalu, najčešće govorom, nedvojbeno je znatno pridonio ostvarenju tog pristupa. U biti, isti se softver može koristiti i za brajeve retke.

Napredak u drugim računalnim softverima, mada oni nemaju izravne veze s brajicom, ipak je indirektno pozitivno utjecao na brajicu i tehnologiju pristupa. Kako je općenito poznato, među njima su najnovije verzije takozvanih sustava "grafičkih korisničkih sučelja" kakav je Microsoft Windows. Naposljetku, ti sustavi počinju funkcionirati poput vlastitog potencijala kao sustavi prave pristupačnosti, unatoč činjenici što njihov prikaz na ekranu još uvijek izgleda prenatrpan "ikonama" i drugim sličnim vizualno orijentiranim slikama, a to je u suprotnosti s jednostavno konvertiranim tekstom prijašnjih sustava. Budući da takvi sustavi u prvom redu imaju malo zajedničkoga sa samom idejom pristupačnosti, oni su u osnovi sustavi s velikim izbornicima sa strukturom na dnu za sada još uvijek strogo organiziranom i uređenom - zbog čega je potencijalno dostupnija nego što su to bili stariji tekstualno orijentirani sustavi. Vizualni efekti na ekranu relativno su nebitni sve dok softver pristupačnosti može doći do strukture na dnu. To je sve više moguće, a od koristi je za sve vrste računalnog pristupa.

Napredak na području računalnog hardvera također je pridonio povećanju količine i kvalitete brajevih publikacija. Kad je 1960-ih i 197-ih stvoren prvi kompjutorizirani pretvarač crnog tiska u brajicu, postupak prepisivanja se morao, zbog kapaciteta i brzine tada raspoloživog hardvera, obavljati u više faza na što se trošilo puno vremena, osobito zato što su se neke etape često morale ponavljati - ponekad i po više puta, kako bi se ispravile pogreške. Zahvaljujući suvremenom računalnom hardveru, brajevi pretvarači mogu danas funkcionirati kao pravi programi za obradu teksta, pa se npr. formatiranje (to jest sređivanje brajevog teksta na stranici) obavlja već na ekranu, odmah nakon unosa ispravaka u formatiranu (pravilno oblikovanu) informaciju.

Naposljetku, zahvaljujući skenerima, a oni su kombinacija hardvera i softvera koja omogućava automatizirano pretvaranje tiskanih tekstova - u novije vrijeme i brajevih - u računalne datoteke, puno se lakše i brže - zbog očitih razloga - može znatno povećati količina tekstova pogodnih za automatsko pretvaranje u brajicu.

 

Komunikacijske tehnologije

Poboljšanja u komunikacijskim tehnologijama - danas je najpozntiji Internet, također su, naravno, pridonijela povećanju količine dostupnih tekstova. Međutim, osim pukog povećanja količine, a to je naposljetku i važnije, internet je - odnosno bolje rečeno jedan njegov dio = World Wide Web - postavio standarde za objavljivanje dokumenata na način koji je korisniji i prihvatljiviji za kvalitetu pretvaranja u brajicu. Naime, Web dokumenti se objavljuju u formatu SGML (Standard Generalized Markup Language). SGML je postupak za pripremanje informacija koji je nastao još 1960-ih godina, ali se donedavno koristio samo za specijalne namjene. Posebni oblik SGML-a koji se koristi na Webu naziva se HTML (HyperText Markup Language) - naravno, ovdje se nećemo baviti kraticama. Važan je podatak da dokumenti objavljeni u tom standardu nisu samo gotovi tekstovi i slike, već oni sadrže potrebne podatke o tome koji dijelovi teksta predstavljaju naslove, podnaslove, rubne bilješke, piščeve bilješke i tako dalje. Drugim riječima, karakteristična struktura dokumenta kao i njegov konačan oblik u potpunosti su prikazani na način što ga mogu koristiti računalni programi za prepisivanje na brajicu. To je velika prednost, jer u slučajevima kada za prepisivanje na brajicu imamo samo gotovi tekst, općenito je potrebna čovjekova procjena kako bi se pouzdano utvrdila struktura dokumenta - primjerice, kad se mora odrediti da li izdvojeni redak predstavlja neki naslov ili možda stih neke pjesme. Prema tome, zahvaljujući SGML-u i sami programi mogu to sada točno i ispravno odrediti, koristeći oznake koje izravno tumače piščevu namjeru i koje se nalaze u dotičnom tekstu mada one nisu vidljive u gotovom obliku dokumenta.

Poznato je, a možemo reći i karakteristično za način na koji svijet funkcionira, da je prihvaćanje SGML standarda za Web dokumente bilo motivirano uglavnom potrebama posve drukčijima od onih namijenjenih brajici ili ostalim oblicima pristupačnosti za invalide. U prvom redu, bilo je to zbog toga što "pretraživači" (Browsers) - programi koji korisnicima Weba omogućavaju lako kretanje od jednog do drugog dokumenta na Web-u - moraju razlikovati podatke koji će se izravno prikazivati na ekranu od onih koji obavještavaju sam pretraživač kako će pronaći druge dokumente, ali i radi opće potrebe određivanja koje "značenje" valja pridružiti različitim dijelovima dokumenta. Te druge motivacije nimalo ne umanjuju veliki značaj SGML standarda kao blagodati za brajicu. U stvari, upravo zbog njih postoje vrlo opravdani razlozi za podržavanje trenda koji je srećom jako primjetan - sve više dokumenata u SGML standardu i sukladno tome sve više programa opće namjene, uljučujući i velike programe za obradu teksta kakvi su Word i WordPerfect koji već sada izravno podržavaju SGML ili koji su barem najavili planove u tom smjeru. Ukratko, SGML predstavlja standard koji u svijetu postaje u najmanju ruku sve prihvaćeniji, mada, doduše, samo zbog njegovih vlastitih potreba. To je, također, standard koji već dugo vremena zagovaraju mnogi stručnjaci za pitanja brajice, to je standard koji već donosi veću izravnu korist, kvalitetu i univerzalnost u dokumentima pretvorenima u brajicu. Kako se sam standard neprestano usavršava i budući da je on već šire prihvaćen - a to su područja za koja se mora priznati da u njima ima još puno posla - mogućnosti su, i što se tiče brajice, zaista neograničene.

 

Brajevi tiskači i reci

Vratimo se izlaznim uređajima za brajicu. Ponajprije se moraju istaći veliki napori učinjeni na području proizvodnje brajice na tradicionalnom mediju - papiru. Prvi kompjutorski brajevi tiskači pojavili su se kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih godina - jedan od njih, u stvari, izradio je MIT u sklopu projekta DOTSYS. Mada čuda svog vremena, oni su ipak radili relativno sporo, bili su ograničeni na standardnu šestočkastu brajicu, tiskali su jednostrano i vrlo su se često kvarili. Danas, dobro konstruirani potomci ovih prvih strojeva, tiskaju brajicu na papiru velikom brzinom, obostrano, mogu tiskati osmotočkastom brajicom, a neki modeli i grafičke slike. Postoje i strojevi koji mogu tiskati na tzv. matricama što je predradnja za umnožavanje brajevih tekstova preklopnim strojevima (prešama).

Još su raznovrsniji postupci za proizvodnju brajice na natpisnim pločicama što se stavljaju na zgrade, dizala i tako dalje. Danas je samo stvar rutine napraviti natpisnu pločicu na kojoj se ne nalazi samo brajev, nego i tekst na krupnom tisku i grafička slika - sve u reljefu, za što se koristi kompjutorski softver koji na ekranu prikazuje sve etape izrade. Pošto se postigne zadovoljavajući izgled, slika se može poslati na obradu jednim od nekoliko postupaka - tokarenje, graviranje, foto obrada - nakon čega se dobiva gotova natpisna pločica. Sigurno ste ih vidjeli u dizalima ili na drugim javnim mjestima. Jedina je zamjerka što neki izrađivači natpisnih pločica nemaju potrebnog znanja pa je brajica na njihovim pločicama okrenuta naopačke. Stoga se korisnicima brajice mora zahvaliti i čestitati na njihovom razumijevanju i toleranciji - oni su, ipak, kao korisnici sprave i šila, naučili dešifrirati brajicu pisanu i naopačke. Hvala im i na smislu za humor!

I postupci za izradu grafičkih prikaza na papiru zaslužuju da budu ovdje spomenuti. Danas postoje kompjutorski programi koji slijepima omogućavaju da sami sastavljaju i uređuju grafičke, odnosno taktilne prikaze, ali i kombinacije specijalnog papira i pisaljki pomoću kojih slijepi mogu samostalno, naprosto crtajući, izrađivati takve prikaze. Brajica će se zasigurno i dalje koristiti u tekstualnim publikacijama, ali isto je tako sigurno da postoje razne mogućnosti dopune teksta reljefnim crtežima. Očit primjer za to su dijagrami i ilustracije kojima se postiže bolje i lakše razumijevanje, a mogu se koristiti u istu svrhu i na gotovo jednak način kao i u crnom tisku. Druga mogućnost je upotreba specifičnih taktilnih simbola, oblikovanih možda na isti način kao odgovarajući simboli u crnom tiku, odnosno izrađeni isključivo za osjet opipa, kako bi se dopunio standardni način prikaza u brajevim publikacijama. Putem projekta Dots Plus na Sveučilišto države Oregon upravo se istražuje taj koncept.

Uređaji za pisanje brajice na papiru ili drugim zadanim oblicima i materijalima sigurno su vrlo važni, a to će ostati i dalje. Treba, ipak, imati na umu da će u ne baš dalekoj budućnosti možda još značajniju ulogu imati elektronički uređaji koji mogu prikazivati brajicu, a jednoga dana možda i reljefne crteže - obje mogućnosti mogle bi se naizmjence koristiti. Takvi su uređaji, npr. elektroničke bilježnice, i danas već u upotrebi za šestočkastu i osmotočkastu brajicu, ali su ipak još dosta daleko od spomenute nove koncepcije. I na ovom području prvi su koraci učinjeni potkraj 1960-ih godina. Ipak, brajev redak kojim bi se moglo brzo i pouzdano čitati i koji bi bio jeftin još je prilično daleko od realizacije. Konstruktivni i proizvodni problemi očito su vrlo veliki pa je i napredak na tom području bio spor, a tako će sigurno biti barem još neko vrijeme. Unatoč tome, ako se odluči nastaviti s radom na rješavanju ovog problema, sa sigurnošću se može predvidjeti da će se jednoga dana pojaviti prenosivi, ne preskup brajev redak za čitavu stranicu - nazovimo ga brajev "ekran" - koji će se moći priključiti na prenosivo računalo što će slijepima omogućiti pravi pristup na brajici Web i drugim dokumentima u svako vrijeme, na svakom mjestu.

Dvije značajne posljedice za brajicu

Do sada smo govorili o tri tehnologije: računalni hardver i softver, komunikacijske tehnologije - poput interneta - i brajevi tiskači i reci. Uočili smo vrlo poželjnu posljedicu tih tehnologija, naime, brajeve se publikacije proizvode brže i lakše, u tu se svrhu koristi mnogo veći broj izvora nego što je to ikada prije bio slučaj - predvidjeli smo također kako se može očekivati da će se taj trend nastaviti u pozitivnom smjeru. Ukratko, brajeve su publikacije sve dostupnije, a može se s pravom očekivati da će to biti još i više. Zahvaljujući povećanom broju brajevih publikacija, s pravom se može očekivati da će porasti i zanimanje za učenje i korištenje brajice. Za to, doduše, barem za sada ne postoje čvrsti statistički dokazi - možda je, ipak, još prerano da bi se efekti ove pojave tako brzo očitovali i u statističkim pokazateljima. Međutim, i stručnjaci čija specijalnost nije podučavanje i učenje brajice imaju osjećaj da je zanimanje za oba područja u porastu. Ovaj osjećaj, čini, se, ne vara jer je veća količina brajevih publikacija u krajnjem slučaju jamačno ključ za njenu češću uporabu - ništa drugo nije od tolike koristi; s druge strane očito je da češća upotreba brajice i veća potražnja za brajevim publikacijama dovode do povećanja njihovog broja. To je zato što je malo ljudi zainteresirano da uče čitati materijale koji im nisu svakodnevno potrebni - svoje slobodno vrijeme mogu i bolje iskoristiti. No, kada brajica bude posvuda, sigurno se možemo kladiti da će se povećati zanimanje za njeno korištenje - ništa drugo neće biti potrebno za veću "motiviranost".

Osim povećanog broja brajevih publikacija, još je jedna manje očita posljedica koja će se također značajno odraziti na samu brajicu: Radi se o zahtjevu za unifikacijom brajevih notacija. Da bi se razumjelo što unifikacija znači i zbog čega je ona neophodna, bit će korisno osvrnuti se unatrag, to jest vratiti se u razdoblje - kažimo, nekoliko desetljeća - kada je većina tih notacija i nastala u svom današnjem obliku. Naravno, pritom se ne misli na originalne i vrlo solidne osnove samoga Louisa Braillea koje su stare preko 150 godina i koje još uvijek predstavljaju srž sveukupne brajice. Dapače, ovdje će biti govora o modifikacijama i dopunama do kojih je došlo odmah nakon pojave brajice, a u namjeri da se riješe stvarni problemi i uočeni nedostaci.

U vrijeme, o kojemu govorimo, osobna se računala još nisu bila pojavila, a sve su se brajeve publikacije prepisivale isključivo koristeći ljudski rad. Osim toga, sve što se tiskalo bilo je uredno podijeljeno u skupine - lijepa književnost, matematika i tehnika, primjerice. I najzad, a možda i najvažnije, pretpostavljalo se da čitatelj radi ili pohađa školu u okruženju koje je izolirano od svijeta crnog tiska i da zato ili uopće nema ili ima vrlo malo interesa za crni tisak kao takav. Stoga se događalo da se u brajevim izdanjima više vodilo računa o značenju nego o obliku materijala.

Takvi uvjeti i pretpostavke, ali i savršeno logična rješenja koja su iz takvog stanja proizlazila, imali su velikog utjecaja na postojeće brajeve notacije. Najočitija je posljedica da - osim za svaki pojedini jezik - postoji obično nekoliko notacija, ovisno o području rad i interesa. Primjerice, u većini sustava brajice postoji posebna "književna" i posebna, ali ponešto (npr. u europskim zemljama, pa i Hrvatskoj) ili podosta, odnosno potpuno različita matematička notacija (npr. u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i nekim drugim zemljama. Nakon pojave osobnog računala ovo je načelo primijenjeno i na to područje tako da danas u većini zemalja postoji i treća notacija za prikaz računalnih zapisa, na primjer za tekstove računalnih programa. (Da bi stvari bile još gore, u zemljama engleskog govornog područja koriste se dvije vrlo različite matematičke i tehničke notacije: britanska i američka. No, to iz posebnih razloga nije toliko bitno za ovo izlaganje.)

Naravno, postojanje različitih notacija znači da sami prepisivači moraju odlučivati, primjerice, koja će se notacija koristiti u konkretnom slučaju. Takve su odluke ponekad neugodne i za same prepisivače, no mora se, barem za sada, pretpostaviti da su njihove odluke ispravne. Isto tako treba reći da gotovo nijedna od tih specijalnih notacija niti ne pokušava točno reproducirati odgovarajuću notaciju crnog tiska; dapače, one su predviđene za zadovoljavanje osnovnih značenja, polazeći od konvencija koje su uobičajene za dotično područje.

Mnoge od takvih netočnosti ne odnose se samo na specijalne notacije, već se nalazi i u posve običnim tekstovima na koje nailazimo u svakodnevnom životu. Primjerice, u brajici za većinu jezika otvorena i zatvorena okrugla zagrada pišu se istim znakom, otvoreni i zatvoreni navodnik - mada u crnom tisku isti znak - piše se s dva različita znaka (u Hrvatskoj je tako bilo do 1986. i od 1988. sve donedavno), jedno ili više velikih slova označavaju se istim znakom (u Hrvatskoj je tako bilo do početka 1970-ih godina), točka se drukčije piše kad je pravopisni znak, a drukčije kad se koristi u kraticama itd. U zemljama engleskog govornog područja kratice za određene mjerne jedinice (funta, inč i sl.) te znak za postotak sve donedavno su se pisale ispred broja (u brajici brojčanog znaka), mada u crnom tisku uvijek najprije stoji broj. Očito je da su tvorci nekih notacija mislili, a njihovo se mišljenje zasigurno temeljilo na psihološkim načelima, da je važno najprije navesti jedinicu a tek onda njenu količinu. Možda je pak motiv jednostavno bio taj da se u brajici na isti način tretiraju sve mjerne jedinice, čak i onda kada to nije slučaj u crnom tisku (u crnom tisku neke jedinice, npr. znak za dolar, stoje ispred broja). Još i danas u brajici za neke jezike postoje razlike u primjeni istog znaka u odnosu na značenje tog simbola u crnom tisku. To se vrlo često odnosi na pisanje datuma, višeznamenkastih brojeva itd.

Druge slučajeve takvih odstupanja od crnog tiska nalazimo u kratkopisima koji se koriste u više jezika. U engleskom kratkopisu npr. ne postoji razlika između znaka za kroz (kosa crta) i kratice za slovnu skupinu "st", pa sam čitatelj, ovisno o kontekstu, mora odlučiti o čemu se radi - u većini slučajeva to je moguće, barem za one čitatelje koji dobro poznaju engleski.

Dobro je spomenuti i jedan jednostavan primjer iz područja tehničkih notacija. U klasičnoj matematici obično uopće nije bitno - s obzirom na značenje - da li je ili ne "znak za plus" (+) od svog okruženja odvojen razmakom. U svim brajevim matematičkim notacijama (europska, britanska, američka) posve se precizno određuje kada ispred ili iza znaka za plus smije, odnosno ne može stajati razmak i to bez obzira na pravila u crnom tisku. (Naravno, svaka od spomenutih notacija čini to na različit način.) Rezultat takvog načina pisanja jeste vođenje računa o svakom značenju, sve dok je materijal o kome se radi iz područja klasične matematike, ali ne i ako se unutar njega nalazi neka druga notacija u kojoj razmak može imati svoje značenje. Dapače, budući da je čitatelj potpuno informiran kao da se radi o matematičkom značenju, on ili on nemaju prilike upoznati aktualni oblik crnog tiska, isto kao što je to slučaj u prethodnim primjerima o datumima i postotku itd.

Još jednom treba kazati da su rješenja do kojih se došlo u prošlim vremenima bila opravdana s obzirom na uvjete i očekivanja koji su u to vrijeme bili na snazi. Nije svrha ovog izlaganja pronalaziti pogreške kod bilo koga ili u bilo čemu, nego jednostavno naglasiti da su uvjeti sadašnjeg vremena potpuno drukčiji pa su odgovarajuće promjene u brajevim notacijama neizbježne. Vrlo je zanimljivo da - barem po mišljenju mnogih stručnjaka - postoji mnogo načina kako preko promjena ostvariti nešto poput povratka originalnom i izravnom rješenju Louisa Braillea koje se temeljilo na izravnom preuzimanju simbola crnog tiska bez obzira na "značenje". Jer, kako povijest pokazuje, Louis Braille je u danom trenutku odbacio kompleksan sustav baziran na glasovima - "sonografija" Charlesa Barbiera - i prihvatio jednostavniji, na pravopisu zasnovan sustav koji se održao do naših dana. Njegov je primjer poučan i za naše doba.

Do sada smo vidjeli da prepisivanje na brajicu obavljaju i računalni programi i ljudi, a za bolju budućnost svakako je poželjno da se taj trend nastavi. (Usput treba naglasiti da će, s obzirom na povećano korištenje brajice u svim njenim pojavnim oblicima, profesionalni prepisivači i dalje imati pune ruke posla - nema, dakle, bojazni od nezaposlenosti!) Nadalje, današnje se publikacije mnogo teže mogu svrstavati u čiste kategorije - posebne notacije svih vrsta mogu se pojaviti u bilo kojoj vrsti publikacija. Napkon, slijepi su ljudi danas aktivno uljučeni u sve radne sredine i obrazovne sustave zbog čega često dolaze u dodir s mnogim pojedinostima crnog tiska - ponekad zato što točno značenje uključuje takve pojedinosti, a drugi put upravo zbog potrebe uspostave komunikacije s korisnicima crnog tiska na uobičajen način.

Pitanje je da li rečeno za prosječnog korisnika može biti zaista dovoljnim razlogom da mu točnost prijepisa bude bitna. Istina, većina brajevih zapisa savršeno su razumljivi iz samog konteksta. Jedan vrlo obrazovani Amerikanac sa zavidnim poznavanjem jezika priča kako je tek nakon svoje dvadesete godine života saznao da se u crnom tisku znak za postotak piše nakon broja. Tko zna koliko je njegovih pisama i dopisa na crnom tisku, vjerojatno s besprijekorno stavljenim pravopisnim znacima, sadržavalo tu čudnu pogrešku koja čitatelja crnog tiska dovodi do ludila? I dok pogreške ovakve vrsti ne moraju izgledati tako bitne, isto ne vrijedi za slične pogreške u tehničkim notacijama. Određene vrste kompjutorskih programa mogu biti upropašteni ili se ponašati na posve neželjen način, samo zbog premalog ili nikakvog razmaka.

Prema tome, te promjene u naravi pisanih dokumenata, ali i uvjetima u kojima se brajica koristi, opravdavaju promjene brajice u smjeru koji se naziva unifikacija. Unifikacija znači točnost u prikazivanju simbola, ali i univerzalnost. Pod pojmom točnost u prikazivanju simbola misli se da je brajica paralelna crnom tisku, ali podjednako tako precizna u prikazivanju simbola - kakvi su npr. slova, pravopisni znakovi itd. - koji su od značaja. To, međutim, nije isto što i rigidno oponašanje crnog tiska, kako bi se npr. i očito ukrasni elementi poput fontova, npr., uvijek morali prikazivati. Tumačenje samih simbola ostaje u sferi odgovornosti čitača brajice i njegova povlastica, baš kao što je to slučaj s čitačem crnog tiska. Ta karakteristika ima dvije korisne posljedice: Prvo, da će čitač brajice biti bolje informiran o pojedinostima crnog tiska - svim onim pojedinostima koje su po definiciji bitne - i drugo, što će element čovjekove procjene postati uglavnom nepotreban za korektan prijepis. Na taj će se način za prijepis puno više i djelotvornije moći koristiti kompjutorski programi koji mogu točno prepoznavati i upravljati simbolima, ali općenito ne posjeduju čovjekovu sposobnost prepoznavanja njihovog značenja.

Univerzalnost je sposobnost brajeve notacije da prikaže široka predmetna područja, a da se pritom ne koriste posebne notacije. Zahvaljujući tome prepisivač, svejedno da li čovjek ili osobno računalo, neće morati donositi odluku koju će notaciju primijeniti. To će olakšati prijepis pomoću osobnog računala iz istih i već spomenutih razloga. No, postoji još jedna možda i važnija korist od univerzalnosti: Korisnici brajice neće ponovo morati učiti osnovne stvari kao što bi bilo usvajanje čitave nove notacije kad se poželi ovladati neko novo područje. Jedino novo učenje jeste isto onakvo kao i za korisnika crnog tiska - moraju se naučiti samo novi simboli i njima pridružena značenja. Stečeno znanje i dalje vrijedi, ono se samo nadograđuje.

Za zemlje engleskog govornog područja osnovan je Međunarodni odbor za englesku brajicu koji nastoji koordinirati aktivnosti različitih nacionalnih odbora za brajicu; Odbor je trenutačno angažiran na projektu koncipiranja i procjene "unificirane brajeve notacije" (Unified Braille Code = UBC) za engleski jezik. Odbor nema iluzija da bi bilo praktično i moguće objediniti sve brajeve notacije za različite jezike. Na unifikaciji se radi i u drugim zemljama, a uspostavljena je međunarodna suradnja na tom području kako bi se barem tehničke notacije ili neki njihovi dijelovi objedinili i bili isti ili slični kako je to slučaj i s crnim tiskom. Na projektu UBC radi se od 1992. Njegovi su sudionici optimisti i uvjereni su da će sve zemlje engleskog govornog područja prihvatiti novi standard koji će tako zamijeniti pet postojećih posebnih notacija koje se sada koriste - trenutačno ih je i više, ako se uračunaju i lokalne varijante. UBC će očuvati čitavu književnu brajicu za engleski jezik, pa će osobe koje poznaju taj sustav samo rijetko primijetiti promjene. Postojeća engleska literatura na brajici bit će na taj način očuvana te će se moći i dalje upotrebljavati.

Prijelaz na unificiranu brajicu nije bez kontroverzi, a mora se priznati da će u vezi s njom biti i nekih dodatnih troškova. Prirodna posljedica univerzalnosti sastoji se u tome što je univerzalna notacia obično manje djelotvorna, npr. na određenom području, od notacije koja je stvorena samo za potrebe tog područja. Knjiga tiskana na UBC standardu bit će opsegom nešto - ne puno - veća od iste knjige izdane na jednoj od tradicionalnih specijaliziranih notacija. Ta slaba strana bit će ublažena, pogotovo kad se uzmu u obzir prednosti i koristi UBC-a. Mora se priznati da će i dalje postojati vrlo specifične situacije i područja, kakva je npr. šahovska notacija za osobe koje se bave ovom igrom, gdje će male posebne notacije biti vrlo opravdane. Osmotočkaste notacije također će ostati u upotrebi za određene specijalne namjene kao npr. za prepisivanje standardnih kompjutorskih notacija gdje je potreban prikaz znak za znak. Međutim, iste iznimke odnose se i na crni tisak, pa one neće umanjiti veliku korist unifikacije.

 

Svijetla i radno intenzivna budućnost

Prikazali smo budućnost brajice koja je ohrabrujuća na više područja, prije svega za sam sustav, a zatim - po korisnosti - i za njene korisnike. Zaključno se može kazati da je budućnost brajice svijetla, ali možda je još bolje reći da će biti i radno intenzivna. Bit će radna za sve one koji se bave problematikom brajice zbog posla na unapređivanju i poboljšanju tehnologija koje će brajici biti od pomoći i u idućim razdobljima, radna zbog potrebe unifikacije brajevih notacija što će brajicu kao sustav učiniti još efikasnijom u zadovoljavanju sadašnjih i budućih potreba slijepih, radna i zbog potrebe podučavanja, propagiranja i nastojanja da se brajica učini što jednostavnijom. Isto tako i korisnici brajice morat će puno raditi, ali ne toliko na brajici kao sustavu, koliko, a to je još važnije, na svladavanju upotrebe brajice kao sredstva za jednostavno življenje života u informatičko doba.