Kratkopis - da ili ne?

Pitanje kako na istoj površini papira napisati više teksta (slova i interpunkcije), a da tako pisani tekst bude čitljiv, rješava se na različite načine u crnom tisku i brajici. U crnom tisku u tu se svrhu koriste manja slova, a u brajici kratkopis koji je, dakle, samo za nju karakterističan. U oba slučaja, dakle kako u tekstu pisanom manjim slovima ili kratkopisom, u potpunosti se primjenjuju sva pravopisna pravila dotičnog jezika. Mnogi ljudi, pa čak i slijepi, brkaju pojam kratkopisa i stenografije, što je potpuno krivo. Stenografija postoji i u crnom tisku i u brajici, što - kako smo malo prije istakli - nije slučaj s kratkopisom. U kratkopisu se koriste kratice za glasovne (slovne) skupine, kratice za riječi (od jednog ili više znakova) te kratice za korijene riječi, a u nekim jezicima, npr. francuskom i kratice za pojedine stalne izraze (fraze). Broj kratica različit je u kratkopisima za pojedine jezike, što je uvjetovano strukturom pojedinog jezika, zapravo bogatstvom deklinacijskih i ostalih vrsta nastavaka. Najmanje kratica ima engleski, otprilike isti broj kratica imaju kratkopisi za njemački i hrvatski, a najviše je kratica u kratkopisu za francuski jezik. Bez obzira na broj kratica svaki se kratkopis može naučiti, isto kao što i svaki jezik, pa makar on bio i "najteži" može naučiti svako malo dijete. Kad se kratkopis dobro nauči i svlada, to jest kada on - kao i svako drugo čitanje - postane rutina, njime se brže piše i čita.

Najprije je, početkom 70-ih godina 19. stoljeća, stvoren kratkopis za engleski jezik, a 80-ih godina istoga stoljeća i kratkopisi za francuski i njemački jezik. Svaki je od tih kratkopisa tijekom svog postojanja doživljavao različite promjene - poboljšanja što je bilo uvjetovano različitim razlozima, između ostaloga i uvođenjem automatske obrade podataka u brajevo tiskarstvo. Tijekom vremena stvoreni su kratkopisi i u drugim zemljama, ali se oni u mnogima od njih nisu učvrstili kao standardno pismo za slijepe. Kratkopis je nastao iz velike potrebe da se - prije svega - smanji glomaznost brajevih publikacija, da se smanji mukotrpnost pisanja brajice rukom, a naravno i da se poveća brzina u pisanju i čitanju brajice. Zanimljivo je napomenuti da su slijepi u zemljama, u kojima je kratkopis standardno pismo za slijepe, postigli i najznačajnije rezultate u školovanju i u profesionalnom životu, osobito u intelektualnim zanimanjima. Za stvaranje kratkopisa u razvijenim zemljama najzaslužniji su sami slijepi, ali su se za njegovo uvođenje i primjenu zalagali i njihovi učitelji koji vide kao i brajeve tiskare i knjižnice za slijepe, što npr. u Hrvatskoj nije bio slučaj.

Prvi pokušaji na stvaranju kratkopisa za hrvatski jezik datiraju iz vremena drugog svjetskog rata, a potječu od skupine slijepih studenata u Zagrebu. Pionir na tom području bio je Stanislav Šarić koji je izradio cjelovit sustav brajevog kratkopisa i stenografije. Na istom poslu radili su i drugi slijepi; u Hrvatskoj bili su to Ivan Cvilinder i Tomislav Karlović, a u Srbiji, Milan Ordagić i Krsto Milanović. Potkraj 50-ih godina 20. stoljeća kao bolje rješenje prihvaćen je kratkopis srpskih autora na čijem je dotjerivanju radila odgovarajuća komisija. Na idućem natječaju za izradu kratkopisa za hrvatski i srpski jezik prihvaćen je Šarićev kratkopis koji se nije uspio afirmirati zbog velikog otpora a donekle i animoziteta prema njegovom autoru. Nakon toga nastavlja se rad na usavršavanju kratkopisa iz kraja 50-ih godina. Taj kratkopis imao je puno nedostataka pa je tijekom njegovog usavršavanja zapravo nastao posve nov sustav kratkopisa. Otada se na razvijanju kratkopisa radi samo u Hrvatskoj, a polovinom 60-ih godina kratkopis se uvodi kao nastavni predmet u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu. Nositelji cjelokupnog posla na izradi kratkopisa u to vrijeme bili su profesori te ustanove Milutin Šakić i Ivan Krznarić. Godine 1977. skupština Hrvatskog saveza slijepih donosi odluku o uvođenju kratkopisa u sve svoje brajeve publikacije. Otpor uvođenju kratkopisa postajao je postupno sve jači, pa je on nakon odlaska u mirovinu tadašnjeg tajnika prof. Ante Sedića naprosto ukinut i dokinut. Isto se dogodilo 1987. i u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu. Rad na poboljšanju hrvatskog kratkopisa nastavlja Udruženje za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba koje je izradilo i novi priručnik. Postojeći kratkopis po svojoj koncepciji nimalo ne zaostaje iza kratkopisa za engleski, njemački ili francuski jezik.

Svi kratkopisi su, barem po logici samog sustava, vrlo slični. Ipak, po postotku kraćenja među njima postoje stanovite razlike. Tako je npr. postotak kraćenja u kratkopisima s etimološkim (korijenskim) kratkopisima nešto viši, dok je u jezicima s fonetskim pravopisom on nešto niži, jer je sam fonetski pravopis neka vrst kratkopisa u odnosu na korijenski pravopis. Ovdje valja istaći da osnovu svakog kratkopisa čine kratice za glasovne (slovne) skupine, a sve ostale kratice predstavljaju u biti nadogradnju. Promjena bilo koje kratice za glasovne skupine povlači za sobom promjene i na višoj razini - u nadogradnji.
U raspravama o korisnosti i potrebi kratkopisa često se čuje argument da svi jezici nisu pogodni za kratkopis. Razumije se da to nema veze sa stvarnim stanjem stvari. S istom argumentacijom moglo bi se ustvrditi da svi jezici nisu pogodni za brajicu ili gramatiku što bi bilo vrlo smiješno. Naravno da jezici koji većinu brajevih znakova upotrebljavaju kao slova svoje abecede, npr. francuski ili češki, imaju većih poteškoća u stvaranju svog kratkopisa. Hrvatski jezik nije u spomenutoj skupini jezika pa su takvi argumenti, barem što se našeg jezika tiče, bez ikakve podloge.

Odgovor na pitanje zašto je kratkopis vrlo rano uhvatio korijena u razvijenim zemljama, odnosno zašto ni do danas nije prihvaćen u nerazvijenijim državama vjerojatno treba potražiti u činjenici da u ovim posljednjima nije bilo ili je slabije bilo razvijeno nakladništvo na brajici, da su na čelu organizacija slijepih prečesto bili slijepi kojima prava pismenost nije baš bila jača strana - oni su se uglavnom oslanjali na pamćenje ili čitanje osoba koje vide, nisu nikada ništa zapisivali pa im ni puno pismo u biti nije bilo jako potrebno. Nadalje, u školama za slijepe nije bilo nastavnika koji su se ozbiljnije bavili brajicom i koji bi bili svjesni od kolike je koristi ovo skraćeno pismo slijepim učenicima. Činjenica je također da svi slijepi koji moraju često zapisivati koriste neku vrstu kratkopisa - vlastitog, što je svakako mnogo lošije od korištenja bilo kojeg normiranog kratkopisnog sustava. Sve ove opaske, na žalost, ne odnose se samo na kratkopis, nego i na matematičku i ostale notacije bez kojih nema svladavanja disciplina u kojima se one koriste.

Nakon dva neuspjela pokušaja uvođenja kratkopisa čini se nesuvislim ponovo postavljati pitanje o tom problemu, a odgovor na eventualno pitanje, još je teže dati. Ipak, možda bi on mogao glasiti ovako: Kratkopis ne treba pokušavati ponovo uvoditi ako se složimo da želimo ostati na sadašnjoj razini korištenja brajice, odnosno treba ga ponovo uvesti ukoliko želimo nastaviti tamo gdje smo jednom stali. Zahvaljujući primjeni nove tehnologije i u brajevom tiskarstvu, danas ne bi bio veliki problem i ne bi bilo puno skuplje istu publikaciju tiskati i punim pismom i kratkopisom. I na kraju, kada već govorimo o ovoj problematici, slijepi Hrvati, ali i nastavnici u školama za slijepe ili radnici u drugim ustanovama za slijepe, ne bi smjeli omalovažavati vlastite intelektualne sposobnosti, jer ako kratkopis i ostale notacije mogu svladati slijepi osnovnoškolci engleskog, francuskog ili njemačkog govornog područja, onda to zasigurno mogu i slijepi Hrvati - barem oni koji nemaju dodatnih mentalnih oštećenja.