Neuobičajena zanimanja osoba oštećena vida

SAŽETAK 

U radu je dan pregled neuobičajenih zanimanja osoba oštećena vida. Uvodni dio prikazuje profesije ove populacije kroz 19. i 20. stoljeće u Hrvtaskoj i u svijetu. Pobliže su pojašnjena zanimanja koja danas slijepe i slabovidne osobe ne odabiru tradicionalno u Hrvatskoj te u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Francuskoj, Velikoj Britaniji i dr. kroz osobne životne priče samih osoba oštećena vida. Istaknute su poteškoće s kojima se susreću i njihovi jedinstveni načini suočavanja s njima. Na posljetku je dan zaključak o današnjim mogućnostima ove populacije i imperativ mijenjanja uvjeta u Hrvatskoj radi usklađivanja s rzvijenim zemljama svijeta.

Ključne riječi: neuobičajena zanimanja, osobe oštećena vida

SUMMARY 

In this paper was given the overview of uncommon prefessions of visually imapired. The introduction part shows professions of this population throughout the 19^th and 20^th  Century in Croatia and in the world. Professions which both blind and visually imapaired do not choose traditionally in Croatia but also in USA, Canada, France, Great Britain etc. were closely illustrated and given through personal life stories of visually imapired persons. Difficulties with which they are met and the unique ways of confronting them are emphasized. In the end, it was concluded with todays possibilities of this population and the imperative of changing conditions in Croatia due to approximation with more advanced countries of the world.

Key words: uncommon professions, visually imapired

___________________________________________________________________________________

SADRŽAJ

1. UVOD
2. NEUOBIČAJENA ZANIMANJA OSOBA OŠTEĆENA VIDA DANAS
2.1. SITUACIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ
2.1.1. Novinar
2.1.2. Prof. povijesti
2.1.3. Prof. glazbe
2.1.4. Prof. matematike
2.1.5. Teolog
2.1.6. Glumac
2.1.7. Turistički vodič
2.1.8. Savjetnik u MZOPU
2.1.9. Sportaš
2.2. SITUACIJA U SVIJETU
2.2.1. Glazbenici
2.2.2. Biolog
2.2.3. Prof. matematike
2.2.4. Inženjer kemije
2.2.5. Inženjer elektrotehnike i fizike/ fizičar istraživač
2.2.6. Strojar
2.2.7. Radnik u tvornici električnih kablova
2.2.8. Političar
2.2.9. Glumac
2.2.10. Učitelj joge
2.2.11. Fotograf
2.2.12. Konobar
2.2.13. Vlasnik online trgovine za ljubimce
2.2.14. Uzgajivač kokoši
2.2.15. Sportaš
2.2.15.a Ekstremni sportaš
3. ZAKLJUČAK
4. LITERATURA 

__________________________________________________________________________________

1. UVOD

Povijest zapošljavanja slijepih započinje od 19. stoljeća. Do tada preživljavali su proseći na ulicama. Do značajne promjene dolazi nakon izuma Brailleovog pisma, nakon kojeg dolazi do revolucije u obrazovanju i zapošljavanju slijepih. U 19.st. nastaju zanimanja koja se danas i smatraju tipičnim zanatima slijepih kao što su: izrada stolaca od trske i slame, izrada četki, košara. Prema Chazal (2007.), početkom 20.st. povećava se broj raspoloživih zanimanja, te se tako 1907.g. u Parizu otvara škola za masažu-fizioterapiju. No, do većeg povećanja broja zaposlenih slijepih osoba dolazi nakon dva svjetska rata. Razlog tome leži u velikom broju ratnih invalida, kod kojih se s pojavom oštećenja vida javila i potreba za prekvalifikacijom.

U Hrvatskoj se može primjetiti jednak trend. Do Drugog svjetskog rata zaposlenih slijepih u Hrvatskoj praktički nije ni bilo. Nakon tog rata slijepi se zapošljavaju najčešće kao telefonisti, zatim u industriji, zaštitnim radionicama, raznim ustanovama. Po uzoru na Sovjetski Savez u Hrvatskoj se krajem 40-ih godina 20. stoljeća osnivaju 3 zaštitne radionice "poduzeća slijepih" u Osijeku, Vukovaru i Zagrebu. Ta poduzeća se nakon kratkog vremena zatvaraju, a osobito se to događa nakon sve masovnijeg zapošljavanja slijepih na kućnim telefonskim centralama. Osim za telefoniste, slijepi se nakon Drugog svjetskog rata osposobljavaju za zanimanja fizioterapeuta, daktilografa, službenika, a ne baš mali broj slijepih pohađa redovne gimnazije i kasnije studira na sveučilištu (pravo, jezici, povijest, filozofija, sociologija, političke znanosti, pa čak i matematika).

Iako postoji očigledan napredak, do današnjih dana zadržala su se tradicionalna zanimanja slijepih i slabovidnih osoba. To je vidljivo kroz pomalo zastarjele programe obrazovanja i osposobljavanja/prekvalifikacije unutar COO „Vinko Bek". Postoje tri takva programa: program za telefonskog operatera, poslovnog tajnika i administratora. Ova zanimanja se gase i samo je pitanje vremena kada će osobe koje završe ove programe postati nekompetentne na otvorenom tržištu rada.

U svijetu je situacija odavno drugačija. Već krajem 19. i početkom 20. stoljeća u SAD-u se javljaju različiti profili zanimanja. Novine The New York Tymes već 1915. godine izdaju članak o predrasudama koje se javljaju u vezi zanimanja osoba oštećena vida. U članku se ističe kako se slijepe pogrešno klasificira kao fizičke radnike, pletače košara ili izrađivače metli. Navode se i uspješni slijepi ljudi koji ukazuju na nophodnost mjenjanja stavova opće populacije. Jedan od njih je Joseph Pulitzer (Mađarska, 10. travnja 1847. - Charleston, SAD, 29. listopada 1911.), američki novinar i publicist, u čiju se uspomenu do danas dodjeljuju nagrade najistaknutijim novinarima. Henry Fawcett (26. kolovoza 1833. - 6. studenog 1884.) također je jedna od navedenih osoba. On je obnašao službu državnika i ekonomista u Engleskoj. Njegov značaj je u tome što je, uz vrlo uspješno obavljanje svoga posla, zaslužan i za uvođenje paketne pošte kao novog načina slanja pošte tada u svijetu, revolucionirao financijsko stanje Indije, te bio instrumentalan u očuvanju javnih parkova i igrališta. No, sve slijepe osobe ne mogu biti ovako uspješne u svojoj profesionalnoj ulozi. Međutim, odrediti samo neka zanimanja koja oni mogu obavljati, pogrešno je. U prilog tome ide i činjenica kako su već tada, početkom 20.st., zabilježeni slučajevi uspješnih slijepih mehaničara, električara, glumaca, kemičara i državnika.

U drugome članku, objavljenome 1911. godine u istim novinama, tragom neobičnih zanimanja slijepih osoba SAD-a, Kanade i Europe, spominju se još neki zanimljivi slučajevi zanimanja osoba oštećena vida. Samo u užem području grada New Yorka nađeni su slijepi brijač, slikar, maser, brodski radio telegrafist, izumitelji, te slijepi penjač na Mt. Blanc. Među zanimljivijima našli su se i izrađivač cepelina (Herr Franz Patzell), uzgajivač pčela (država Missuri), nekoliko uzgajivača peradi i svinja, te jedini slijepi nožar i slijepi izrađivač igračaka (San Francisco) dotada zabilježen. Osim ovih, navedena su još neka zanimanja poput slijepih botaničara, liječnika, slikara, kipara i glazbenika.

________________________________________________________________________________

2. NEUOBIČAJENA ZANIMANJA OSOBA OŠTEĆENA VIDA DANAS 

2.1. SITUACIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

 2.1.1. Novinar

U Hrvatskoj danas živi nekoliko osoba s oštećenjem vida koje se bave ovim zanimanjem. Jedan od njih je i dvadesetdvogodišnji student na Viskoj novinarskoj školi Marko Baković. Slijep je od rođenja jer je kao prerano rođena beba predugo boravio u inkubatoru. Završio je redovnu osnovnu i srednju školu (privatna gimnazija na Svetom Duhu). Na fakultetu ima pomoć kolega u kretanju i literaturi. Osim novinarstvom, bavi se i sviranjem bubnjeva, veslanjem u klubu Jarun (koristi veslački simulator ili ergometar).

2.1.2. Prof. povijesti

Željko Brdal već 14 godina predaje povijest u I. osnovnoj školi Dugave i koautor je udžbenika povijesti za 6. razred. Dugo godina bio je visokoslabovidna osoba s dijagnozom retinalne pigmentoze, te je tako, uz pomoć naočala, završio školovanje, studij i odradio prve četiri godine profesorskog staža. 'U svakom od 12 razreda kojima predaje među učenicima ima svoje pomoćnike odnosno mlade tajnike koji umjesto njega pregledavaju bilježnice i ako je potrebno puštaju DVD te upisuju ocjene u pomoćni imenik iz kojeg ih njegova supruga Vlasta i školska knjižničarka Silvija Čurić prepisuju u pravi imenik. Na pismenim ispitima učenike pazi profesorica zemljopisa Branka Popović, a Brdal prepisivanje smatra teškim prekršajem jer to znači iskorištavanje njegova invaliditeta'(Gaura, 2007.). Na nivou škole vodi i Šahovsku školu Dugave koja je do sada ostvarila zapažene rezultate na gradskim natjecanjima. U kretanju školom je samostalan, no za kretanje na otvorenom prostoru ne koristi nijedno pomagalo, već ga voze osobnim automobilom od kuće do škole.

I Goran Tomašković već 14 godina predaje povijest u srednjoj školi Dragutina Stražimira u Svetom Ivanu Zelini. Povijest je oduvijek bila njegova velika ljubav, a njegova sljepoća nije ga u tome spriječavala. Kroz studij koristio se knjigama s povećanim tiskom ili bi mu gradivo čitali roditelji, rodbina i prijatelji. Zaposlio se kao profesor u srednjoj školi, gdje, zahvaljujući minimalnom postotku vida koji se kod njega zadržao, može pisati po ploči, a za upisivanje ocjena u imenik koristi specijalne teleskopske naočale ili povećalo. Raspored sjedenja si prepisuje, ali učenike pamti i po glasu. Danas je omiljen profesor u školi, a izvodi i izbornu nastavu iz povijesti. Njegovi učenici već sedam godina zaredom osvajaju neka od prva tri mjesta na državnim natjecanjima, a vodi ih na izlete i u muzeje, a gotovo u svakoj generaciji među učenicima se javi i neki student povijesti.

2.1.3. Prof. glazbe

Perica Mihaljević, glazbenik je i profesor klavira u Osnovnoj glazbenoj školi "Jan Vlašimsky" u Virovitici. 'Rođen kao zdravo dijete, s pet je godina obolio od encefalitisa, virusne upale moždane ovojnice, te sa šest i pol godina izgubio vid. Unatoč sljepoći, roditelji su mu dali do znanja da od njega očekuju rezultate kojima će se ponositi. Vjerovali su i znali da to može. Stoga su ga upisali u COO "Vinko Bek", gdje se rano uključio u glazbene aktivnosti te je s deset godina upisao i redovnu glazbenu školu. Tijekom srednje škole zaredale su nagrade i uspjesi na glazbenim natjecanjima, što je još snažnije usmjerilo njegov životni put. Studirao je na Visokoj školi za glazbenu umjetnost "Ino Mirković" u Lovranu te diplomirao na Glazbenoj akademiji u Zagrebu'(Cesarec, 2008.). 

2.1.4. Prof. matematike

Robert Pugar, profesor matematike pri Osnovnoj školi "Vinko Bek" izgubio je vid sa 18 godina. Prvi je i zasad jedini slijepi čovjek u Hrvatskoj koji je uspješno završio studij matematike. Profesor Pugar, danas otac troje djece, matematiku želi približiti slijepim ljudima. Zato uspješno prilagođava matematičke udžbenike Brailleovu pismu, tj. pismu za slijepe. Takve je udžbenike, po njemu, najteže adaptirati pa ih nema dovoljno.

 2.1.5. Teolog

Danas slijepi bogoslov banjalučke biskupije, Mario Batušić, rođen 1961. godine u Banja Luci. Po rođenju u primjećeni simptomi galukoma, tako da je znatan dio svog vida izgubio u ranoj dobi. Potpuni gubitak javlja se u u dobi od 10 godina. Osnovnu je školu za slijepe završio u Nedarićima, kod Sarajeva, a školovanje nastavio u banjalučkoj gimnaziji kao jedan od najboljih učenika. Najveću pomoć tada je dobivao od majke, koja je većinu lekcija snimala na magnetofonsku traku, a on je to kasnije preslušavao. Po završetku srednje škole kod njega je došlo do preobraćenja. Budući da nije mogao postati župnik, odlučio se za službu isusovca. U listopadu 1980. godine Mario je započeo studij na Filozofsko-teološkom Institutu Družbe Isusove u Zagrebu, koji je uspješno i završio.

2.1.6. Glumac

Predsjednik Hrvatskog saveza slijepih, Vojin Perić, ujedno je i ravnatelj Dramskog studija slijepih „Novi život". U zagrebačkom kazalištu Vidra, slijepi i slabovidni glumci redovito održavaju predstave. Glumački ansambl čini 12 članova. Zagrebačko kazalište slijepihjedno je od rijetkih takvih kazališta u svijetu. Zemlje poput Francuske, Poljske, Njemačke, Austrije, Mađarske i Švicarske nemaju takvo kazalište, dok ona recimo postoje u Španjolskoj, Engleskoj, Belgiji i Finskoj, a glumci iz tih zemalja gostovali su i u Zagrebu. Zanimljivo, slijepe osobe čine manji dio njihove publike.

Osnovan je 1948. godine, a prvu je premijernu izvedbu imao u Samoboru. Dugo je vremena Studio djelovao kao jedino kazalište slijepih i slabovidnih osoba. Uprizorujući šezdesetak izvedaba godišnje i ostvarujući jednu do dvije premijere, Studio „Novi život" svrstava se u vrh hrvatske amaterske scene. No, pedeset i pet godina postojanja i u tome razdoblju ostvaren iznimno velik broj izvedaba Dramskomu studiju slijepih nisu uspjela zajamčiti registriranje Studija kao kazališta. Razlog što djeluju kao humanitarna udruga jest što su slijepi. Naime, glumci toga kazališta su amateri, nitko od njih nije završio Akademiju dramskih umjetnosti. Gospodin Perić smatra da je tome tako ne zato jer ne žele biti obrazovani glumci, već radi toga jer ju donedavno nisu mogli upisati, ali u planu je stvaranje uvjeta za njihov pristup prijemnom ispitu.

2.1.7. Turistički vodič

Sanjin Bišćan vlasnik je turističke agencije Polka Tours. Na lijevom oku vid samo jedan posto, a na desnom dva. Dapače, na prvi pogled odaje dojam bilo koje druge osobe koja nosi naočale. Vidi na doseg ruke. 'Njegov centar za vid nije se nikada razvio do kraja. Nakon prvog laserskog zahvata keratopatije, kada su mu u tkivu koje je zamućivalo pogled napravili nekoliko sitnih otvora, počeo se služiti povećalom. Osnovnu i dio srednje škole pohađao je COO „Vinko Bek", a jedan dio srednje škole završio je u redovnoj školi te potom upisao studij povijesti i poljski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu'⁵.

Obišao je velik dio svijeta, a često putuje i sa sinom Mariom i kćeri Sanjom. Počeo je raditi kao turistički vodič u Generalturistu gdje je i položio ispit za vodiča.

Vlastitu agenciju osnovao je 1992. Specijalizirana je za studijska i stručna putovanja. Osim što radi kao vodič, bavi se i prevođenjem s poljskog koji je studirao. Čak su mu i najveće životne ljubavi bile Poljakinje.

2.1.8. Savjetnik u MZOPU

Antun Kovač, 61-godišnji savjetnik je u Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva. Vid je izgubio još kao trogodišnje dijete od posljedica meningitisa u rodnim Našicama. Školovao se u zagrebačkom Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek" u Nazorovoj 53. Nakon srednje medicinske upisao je i višu školu za društveno-političke nauke, da bi u Sarajevu završio Fakultet političkih nauka na Odjelu za sociologiju. Po povratku u Našice, počeo je raditi kao novinar na lokalnom radiju, a ubrzo je postao politički radnik u Socijalističkom savezu. U politici je ostao do 1990. kad se svojevoljno povukao i počeo izdavati vlastite novine Našička nedjelja.

Radio je i na projektima zapošljavanja slijepih, a od 1994. i kao tajnik u Hrvatskom savezu slijepih u Zagrebu. Slučajno je poznavao ravnatelja Državnog zavoda za zaštitu okoliša i tražio od njega da zaposli jednu slijepu osobu, što se i dogodilo. Posao mu je praćenje izvještavanja o okolišu u elektroničkim medijima, odnosno radi analize onoga što je napisano o okolišu.

Njegov je rad moguć zahvaljujući najnovijoj tehnologiji odnosno Brailleovu retku koji omogućava čitanje svega što je napisano na ekranu. Ima i elektroničku bilježnicu gdje može pisati i pohranjivati podatke.

Bez problema se kreće gradom uz pomoć štapa. Jedino ne voli prelaziti sam preko pruge, pa umjesto deset minuta pješice do posla ide dužim putem tramvajem.

2.1.9. Sportaš

Sportom se bave mnoge osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, kako profesionalno, tako i amaterski. Svi sportaši koji se profesionalno bave sportom te odlaze na državna i međunarodna natjecanja uključeni su u središnji sportski savez za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj tj., Hrvatski paraolimpijski odbor (HPO). Drugi sportski savez koji okuplja sportaše s invaliditetom, te je veoma značajan za njihovo okupljanje i promicanje, je Zagrebački športski savez osoba s invaliditetom. 'On danas ima 33 članice i obuhvaća sljedeće kategorije:

1. tjelesne invalide,
2. osobe oštećena vida,
3. osobe oštećena sluha i
4. osobe s intelektualnim oštećenjima.

Ukupan broj registriranih sportaša je 830 članova.
Redovno se održavaju gradska i državna prvenstva, te međunarodna natjecanja: europsko, svjetsko prvenstvo i paraolimpijada.

PARAOLIMPIJSKI ŠPORTOVI:
-    atletika,
-    plivanje,
-    stolni tenis,
-    streljaštvo,
-    jahanje,
-    košarka u kolicima,
-    tenis u kolicima,
-    sjedeća odbojka,
-    boćanje za osobe s CP (cerebralnom paralizom),
-    alpsko skijanje.

NEPARAOLIMPIJSKI ŠPORTOVI:
-    šah,
-    kuglanje,
-    viseća kuglana,
-    elektronski pikado
-    boćanje.

Važno je napomenuti da je od 2005., članica saveza i Veslački klub «SAVA», u kojem će osobe s invaliditetom po prvi puta u Zagrebu početi redovno trenirati i natjecati se u športskoj disciplini - veslanje' (www.zssi.hr).

Hrvatski sportaši s invaliditetom u 2008. godini nastupili su ukupno na 60 međunarodnih natjecanja, među kojima na paraolimpijskim igrama u Pekingu, te na četiri Europska i četiri Svjetska prvenstva i pritom su osvojili 172 medalje od čega 90 zlatnih, 41 srebra i 41 bronca.

Za najuspješniju momčad 2008.g. proglašena je kuglačka reprezentacija slijepih i slabovidnih koja je osvojila prvo mjesto na Europskom prvenstvu u Budimpešti. Za najboljeg sportaša i sportašicu u neparaolimpijskim sportovima izabrani su kuglači Stjepan Đunđek i Ruža Markešić osvajači zlatnih odličja na EP-u u Budimpešti, dok je za najuspješniji županijski ili gradski sportski savez osoba s invaliditetom proglašen Zagrebački športski savez osoba s invaliditetom. Nagrade za uspješne mlade sportaše dobile su također osobe oštećena vida, plivači Sanja Milojević i Matija Grebenić, te atletičar Matija Podravec, dok su priznanje za ostvarene izvanredne rezultate i promociju paraolimpizma dobili Branimir Budetić za srebrnu medalju u bacanju koplja na POI u Pekingu, te Ivan Ivančić, trener bacača i paraolimpijskog pobjednika Darka Kralja. Priznanje za dugogodišnji uspješni rad dobio je Lucijano Orlić (www.nacional.hr)

_________________________________________________________________________________

2.2. SITUACIJA U SVIJETU

2.2.1. Glazbenici

Ray Charles Robinson (23.9.1930.-10.6.2004.) američki je pijanist i glazbenik koji je stvorio zvuk r'n'b-a. Dao je soul zvuk country glazbi, pop standarde i prijevod pjesmi „America the beautiful". Časopis Rolling stone stavio ga je na 10. poziciju najboljih izvođača svih vremena. Rodio se u gradu Albanyu, država Georgia u SAD-u. Roditelji su mu bili Bailey i Aretha Robinson. Otac je napustio obitelj vrlo rano. Kad je imao pet godina, umro mu je godinu dana mlađi brat koji se utopio u kadi na otvorenome. Nedugo nakon toga počele su teškoće s vidom, a sa samo sedam godina potpuno je oslijepio. Nikad sa sigurnošću nije otkrio razlog za ovakav invaliditet, no glasine kruže da je to posljedica glaukoma. Pohađao je Floridsku školu za gluhe i slijepe u mjestu St. Augustin.

Nakon školovanja, odlazi živjeti samostalno. Otkrio je svoj dar za glazbu, te svirao klavir. Imao je dosta teškoća u životu. 17 godina bio je teški ovisnik o heroinu. Uhićen je triput, ali nije bio u zatvoru nakon uspješnog odvikavanja. Kažnjen je godinom dana uvjetne kazne 1966. godine.

Snimio je mnogo ploča i mnogo hitova. Poznata je pjesma „Hit the road Jack". Bio je žestoki protivnik rasne segregacije i nasilja nad crnim stanovništvom Amerike, te je shodno tome otkazao koncert 1961. radi rasno podijeljena sjedala u dvorani. Ženio se dva puta, ali se oba puta razveo. Ipak sa sedam različitih žena začeo je 12-ero djece, a nadživjelo ga je 21 unuče i petero praunučadi. U 73. godini umro je od bolesti jetre na Beverly Hillsu.

Steveland Hardaway Judkins Morris (15.5.1950.), poznatiji kao Stevie Wonder, američki je pjevač, kantautor i multiinstrumentalist, te glazbeni producent. Napisao je više od 30 hitova koji su se našli u prvih 10 na top ljestvicama, osvojio 25 nagrada Grammy i jednu za životno djelo, nagradu Akademije za najbolju pjesmu, te uključen u Rock and Roll i Kantautorsku dvoranu slavnih.

Slijep je od rođenja, a još kao dijete naučio je svirati usnu harmoniku, klavir i bubnjeve. Sa 12 godina snimao je s Motown Recordsom, te nastavio nastupati i snimati sve do danas. Već se 1962. godine nalazio na vrhu američkih top lista skladbom "Fingertips". Slijedi niz hitova, među kojima su najveći bili: "I Was Made To Love Her", "For Once In My Life", "Superstition", "My Cherie", "Amour", "Happy Birthday" i mnogi drugi.  Pisao je i glazbu za filmove, a i sam je, na početku karijere, glumio u filmovima "Bikini Beach" i "Muscle Beach Party". Najveći pokazatelj njegova uspjeha je ipak više od 100 milijuna prodanih ploča.

Slijepi glazbeni par Amadou & Mariam iz Malija svirao je već više od dva desetljeća prije nego je njihov uspješni album "Dimanche à Bamako" iz 2004. godine, koji im je donio status svjetskih zvijezdi, rasprodan u milijun primjeraka. Tijekom godina svirali su u raznim sastavima što je rezultiralo time da se u njihovoj glazbi mogu čuti elementi bluesa, funka i zapadno-afričkih melodija. Jedinstven spoj stilova opčinio je mnoge slušatelje diljem svijeta, između ostalih i Manu Chaoa, koji je odlučio producirati njihov album nakon što ih je slučajno čuo na radiju vozeći se Parizom.

Amadou & Mariam par su u glazbenom i privatnom životu već tridesetak godina. Ovaj duo čine Mariam Doumbia (15.4.1958., vokal) i Amadou Bagayoko (24.10.1954., vokal i gitara). Sreli su se 1977. godine na Institutu za slijepe osobe u Bamaku, glavnom gradu Malija, gdje su djelovali u lokalnom orkestru. Između 1974. i 1980. Amadou je svirao sa „Les Ambassadeurs du Hotel", a 1980. par se vjenčao i počeo svirati zajedno. Amadou je nastavio i sa uspješnom solo karijerom, istovremeno vodeći glazbeni program instituta za slijepe. Početkom devedesetih godina njihova glazba širi se izvan granica zapadne Afrike, te su, kao i mnogi afrički glazbenici francuskog govornog područja, pronašli novi dom u Parizu. Amadou & Mariam danas imaju status jednih od najvećih World Music izvođača. Dobitnici su nagrade BBC Radio 3 za album godine i najbolje afričke izvođače 2006. Iste godine snimili su službenu himnu FIFA Svjetskog kupa „Celebrate The Day", zajedno s Herbertom Grönemeyerom. 2007. godine posjetili su Hrvatsku, nastupivši na T-mobile music festivalu u Zagrebu.

2.2.2. Biolog

Dr. Geerat J. Vermeij u znanost je ušao vrlo rano. Roditelji su mu bili prirodoslovci. Sa 10 godina, ubrzo nakon preseljenja u SAD, postao je ozbiljno zaiteresiran za školjke. Počeo je stvarati vlastitu kolekciju školjaka. Njegovi roditelji i brat bili su puni entuzijazma- čitali su mu naglas, prepisivali i diktirali svaku knjigu iz područja prirodoslovlja koju su mogli naći.

Upisao je Sveučilište Princeton, na kojem se pobliže želio baviti biologijom i geologijom. Primio je snažnu podršku od gotovo svih profesora. Nakon studija, prijavio se na doktorat na Yale-u, gdje je i doktorirao i upoznao svoju buduću suprugu, biloginju Edith Zipser. Godine 1971. odlazi na Sveučilište Maryland na Odsjek za zoologiju, na početku kao instruktor. Devet godina kasnije postaje profesor. Godine 1989. prelazi na Sveučilište u Kaliforniji, gdje radi kao profesor geologije. Istraživao je kako su se životinje i biljke naučile nositi sa svojim prirodnim neprijateljima, predatorima, natjecateljima i parazitima, kroz zadnjih 6 tisuća milijuna godina povijesti Zemlje.

U radu mu pomaže videći asistent - ponekad je to njegova supruga, ponekad dugogodišnja suradnica u istraživanjima Elizabeth Dudley, različiti diplomirani studenti ili pak četrnaestogodišnji dječak sa Fijija. Čuva detaljne bilješke s terena i iz laboratorija na brajici, obično pisanih šilom i tablicom. Također, njegova supruga ili suradnica mu čitaju, a on prepisuje opsežne bilješke na Perkins Brailler. Njegova znanstvena knjižnica na brajici sadrži više od 8000 publikacija sadržanih u 140 debelih brajevih svezaka. Predavao je različite kolegije (različitost životinja, evolucijska biologija, ekologija,...) koji se kreću od uvodnih do naprednih razina. Asistenti su nadležni za laboratorijske vježbe i pomažu mu u ocjenjivanju ispita.

Postoje imanentni rizici u terenskom radu: ozlijedila ga je raža, ugrizao rak, bio je zadržan od strane policije koja je zamijenila njegovog suradnika i njega za operativce koji namjeravaju svrgnuti Vladu jedne afričke države, poskliznuo se na kamenje, oderao ruku na oštre kamenice i vrh koralja, te patio od trbušnih grčeva. No, kako sam kaže: „Život bez rizika je život bez izazova!"

2.2.3. Prof. matematike

Jacques Charlin je u listopadu 1971.g. diplomirao stekavši tako DE-u iz matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Lyonu. Nakon studija, zapošljava se kao asistent na Prirodno-matematičkom fakultetu (na Odsjeku za matematiku) Sveučilišta u Toulouseu. Kasnije se vraća na 'svoje' Sveučilište gdje brani i doktorat, te postaje izvanredni profesor.

Pri obavljanju posla koristi određene prilagodbe. Ne piše na ploču, to čini netko od slušača, tako da bilješke prate njegovo predavanje. Ukoliko je potrebno nešto nacrtati, donosi model na predavanje kako nebi bilo pogrešaka u objašnjavanju. Studenti na ploči rješavaju zadatke istovremeno govoreći što su napisali, tako da prof. Charlin nadzire postupak i popravlja eventualne pogreške. Pismene zadaće ispravlja osoba posebno zaposlena baš za taj zadatak na fakultetu. No, poteškoće su neizbježne. Dvije koje mu predstavljaju najveći problem su konzultiranje matematičkih spisa i ostvarenje složenijih matematičkih iskaza te oglednih zadataka. Veliku pomoć ipak dobiva od supruge i djece.

2.2.4. Inženjer kemije

Claude Decoret ima 62 godine, a oslijepio je u 27-oj, nakon što je stekao diplomu inženjera kemije. Njegov posao odnosio se na istraživanja u teorijskoj kemiji u CNRS-u (Zemaljski centar za znanstvena istraživanja), no 11 godina već radi na integraciji studenata s oštećenjem. Radio je u sveučilišnom laboratoriju gdje je izrađivao modele kemijskih problema koji se javljaju uslijed laboratorijskih eksperimenata, a temelj toj izradi je proučavanje reakcija organskih molekula derivata fenola i svojstava kristala tih molekula. Tehnička pomagala vezana uz informatiku najvažnija su u njegovu radu. Koristi se različitim oblicima brajevih redaka, od njihova pojavljivanja 1977. godine. Ta pomagala pomažu mu, a i svim slijepim osobama, u lakšem prelasku prepreka nametnutih oštećenjem.

2.2.5. Inženjer elektrotehnike i fizike/ fizičar istraživač

Dominique Weygand struja je oduvijek fascinirala, a kasnije i elektronika. Svoj dar za matematiku otkrila je unatoč nepogodnosti brajice za to područje. Uz to, raspolagala je samo brajevom tablicom, brajevim pisaćim strojem Perkins i dvama magnetofonima, opremom koja nije bila potpuno prilagođena diferencijalnom računu, geometriji i općenito brojčanim računima. Godine 1965. primljena je na CNAM (Državni konzervatorij za vještine i zanimanja) gdje je studirala elektroniku, opću fiziku i akustiku, no za izvođenje praktičnih radova posjedovala je samo rudimentaran mjerni aparat uvezen iz SAD-a. U izradi neophodnih mjernih sprava imala je podršku od ravnatelja laboratorija u kojem je radila i pomoć jednog od inženjera. Dvije godine kasnije primljena je u Radiotehniku, gdje je, uz pomoć istraživača, industrijskih inženjera i tehničara, dovršila prilagodbu većeg broja mjernih instrumenata, od kojih je jedan iz područja radiotehnike i patentiran. Pojavom digitalnih sustava i mikro-procesora, otvaraju joj se nove mogućnosti. Tako je i tema njezina diplomskog rada bila digitalni multimetar, spojen na govorni sustav opremljen posebno izrađenom magnetskom kopčom, prenosio je rezultate mjerenja preko zvučnika. Svoj doktorski rad spremila je na temu „ustrojavanje elektroničkog laboratorija prilagođenog ososbama s oštećenjem vida". Unutar laboratorija „Brigitte Frybourg" za pomoć pri ponovnom uključenju osoba s invaliditetom u obični život, zajedno sa suradnicima, nastali su mnogi prototipi tehničkih pomagala (npr. konzola za daljinsko upravljanje diktafonom, namijenjena slijepim osobama kojima su amputirane obje ruke; prilagođeni igleni multimetar Métrix; njime se vrše osnovne električne izmjere...).

Pierre Beauchamp, fizičar istraživač, zaposlen u CNRS-u (Zemaljski centar za znanstvena istraživanja), oslijepio je sa trideset godina. On vrši eksperimentalna istraživanja, teoretski rad i simulacije. Istraživački rad vrši na računalu, a za posebne potrebe koristi neki od snažnijih strojeva (paralelno računalo Cray) kojima pristupa putem lokalne mreže spojene na Internet, sa osobnog računala. Cray je opremljen brajevim retkom i sintetizatorom govora koji istovremeno rade. U poslu je većinom samostalan, jedino mu u očitavanju grafičkih prikaza pomažu kolege i studenti. Osobno računalo koristi i za tekstualnu obradu članaka i izvještaja, tabeliranje kod nekih izračuna i izvođenja krivulja, provjeravanje elektroničke pošte i razmjenu dokumenata. Pomoć mu je potrebna ipak pri čitanju članaka, a tu mu pomaže tajnik zaposlen na pola radnog vremena. Inače, koristi i optički čitač za čitanje pošte i jednostavnih spisa.

2.2.6. Strojar

Philippe Lepoittevin od 1991. godine radi u metaloprerađivačkoj tvrtki na području Lyona. Tvrtka proizvodi bolničke potrepštine, a on je zaposlen na mjestu strojara. Rođen je slabovidan, no vid mu se počeo pogoršavati. To je utjecalo na njegovo školovanje, te se prekvalificirao na proizvodnju pokućstva od trske i slame. Dvije je godine radio stolce u centru za raspodjelu posla po kućanstvima. Godine 1990. potpuno gubi vid i već sljedeće godine zapošljava se u metaloprerađivačkoj industriji. Pričvršćivao je dijelove na lančani trak i slao ih na kromiranje. Nakon prodaje tvrtke, seli u novu gdje sastavlja različite predmete (npr. držače za sapun, vješalice...). Trenutno radi na stroju za kromiranje ručki za uspravljanje (za starije osobe i osobe s otežanim kretanjem). U stroj je ugrađena i zvučna signalizacija koja ga upozorava ukoliko je poklopac stroja otvoren ili zatvoren te ukoliko postoje neki kvarovi. Radi stojećki, a slijeva i zdesna su mu raspoređeni dijelovi s kojima radi. Radi osmosatno radno vrijeme kao i ostali radnici.

2.2.7. Radnik u tvornici električnih kablova

Liberto Cerdan rođen je 2. kolovoza 1938. godine u Maroku. U dobi od petnaest godina izgubio je vid. Završio je kineziterapiju, ali i pohađao tečaj za odrasle s oštećenjem. Njegov prvi posao bio je u Grenobleu gdje je postavljao osigurače. Drugo radno mjesto bilo je u prekidnoj sobi. Tada je promijenio radnu okolinu i metodu rada s kojom je bio upoznat, no uspio se prilagoditi. Život mu se promijenio dodjelom psa vodiča koji je povećao njegovu samostalnost u kretanju. Poslan je u novu tvornicu. Ondje je postavljao pomoćne kontakte. Svoj radni put završio je u jedinici za izradu kablova. Javile su se poteškoće u radu zbog mnogostrukih žica različitih boja, duljina i promjera. Rad su mu olakšale brojčane oznake i brajevi napisi na pretincima. Od 2006. godine je u prijevremenoj mirovini.

2.2.8. Političar

David Alexandar Paterson, rođen 20.5.1954., američki je političar i trenutni guverner New Yorka. Prvi je afroamerički guverner New Yorka i drugi legalno slijepi guverner bilo koje države SAD-a  nakon Bob C. Riley-a koji je bio guverner države Arkansas 11 dana u siječnju 1975.g.

Sa tri mjeseca dobio je infekciju uha koja se proširila na optički živac, ostavivši ga tako bez vida na lijevom oku i s visokom slabovidnošću na desnom. Pohađao je u redovnu školu, a maturirao u Hempstend srednjoj školi. Primio je Bachelor of Arts iz povijesti na Kolumbijskom Sveučilištu 1977. i diplomu sa prava 1983. godine. Dvije godine kasnije Paterson je izabran za Državni senat države New York na mjesto na kojem je nekoć sjedio njegov otac. Godine 2003. podigao se na poziciju voditelja manjine u Senatu. Odabran je za pomoćnika u kandidaturi tadašnjeg državnog odvjetnika New Yorka i kandidata Demikratske stranke Eliota Spitzera u izboru guvernera New Yorka 2006. godine. Izabrani su u studenom iste godine sa 69% glasova. Paterson je preuzeo ured kao general poručnik 1.1.2007.

David Blunkett, rođen 6.7.1947., slijepi je čovjek koji je radio u Ministarstvu obrazovanja (1997.-2001.) i u Ministarstvu unutrašnjih poslova (2001.-2004.) za vrijeme Tony Blaira u Velikoj Britaniji. Slijep od rođenja, školovao se u školama za slijepe u Sheffieldu i Shrewsberryu. Nakon srednje škole odlazi u Royal National College for the Blind. Na Sveučilištu u Shrewsberryu stekao je Bachelor of Arts diplomu u teoriji politike i institucije. Radio je kao službenik 1967.-1969. i kao lektor u industrijskim odnosima i politici 1973.-1981. Postao je najmlađi vjećnik u gradskom vijeću Sheffield, odabran sa samo 20 godina. Ondje je radio do 1988. godine.

Danas je vjerojatno najpoznatiji slijepi političar, ali je bio umješan u seks skandal kada je njegova udana i trudna ljubavnica odlučila okončati njihovu trogodišnju aferu. Bilo mu je zabranjeno ostati u Baireovom kabinetu za to vrijeme, ali se vratio u javnu službu, stavljajući svoj uspjeh u radu u bolji položaj.

2.2.9. Glumac

Bruno Netter bio je glumac i prije no što je oslijepio. Nakon gubitka vida morao je prilagoditi svoj način rada novonastaloj situaciji. Sam smatra kako je tjelesna pripremljenost vrlo važna u priređivanju predstave i prilagođavanju pojedinoj ulozi. U svome domu redovito se priprema i eksperimentira jer se ondje osjeća sigurnim za različita nadahnuća. U kući je jedna prostorija uređena isključivo za njegova rad. Drugi radni prostori su mu ateljei, uredi, kafići i ulice. Ondje se koristi brajevom elektroničkom bilježnicom, brajevom tablicom i tekstovima napisanim na brajici. U svim radnim prostorima zahtijeva sigurnost. Na pozornici uvijek sve najprije pregleda kako bi izbjegao moguće povrede. Na bini ima pouzdane orijentire, sa strane i sprijeda (uzice na podu). Pomažu mu i drugi glumci i redatelj.

Raspolaže više-manje svom potrebnom opremom: računalom, skenerom, brajevim pisačem, jednim običnim pisačem, faksom, telefonom i ormarima za knjige. Na taj način može posve samostalno brinuti za svoju kazališnu skupinu. U prostoru gdje glumi štap mu je odlično orijentirno pomagalo jer sadrži i poseban senzor. Bruno tako osjeća veću sigurnost, što je, naravno, važno za potpunu slobodu u ovoj umjetničkoj formi.

2.2.10. Učitelj joge

Pierre Paugois rođen je 15. studenog 1944. s dvostrukim glaukomom koji je doveo do njegove sljepoće. Uspješno se školovao, maturirao na liceju „Hoche" u Versaillesu i diplomirao psihologiju. Do 1980. godine bio je zaposlen kao poslovni savjetnik pri ANPE-u. Nakon otkaza odlazi u Indiju. Ondje je dvije godine učio jogu od tamošnjih učitelja. Počeo je voditi skupine u Dublinu i Parizu. Danas živi u Perpignanu na jugozapadu Francuske. Radi u kinezioterapijskom centru svoje supruge kao učitelj joge grupa od najviše desetero ljudi. Poteškoće na koje nailazi su položaji u jogi koji maorju biti što točniji i ispravniji kako bi se izbjegle eventualne povrede. Iako jedan te isti položaj zahtijeva posebnu prilagodbu kod svakog učenika, uopćene upute dozvoljavaju skupni rad. Taktilnom vještinom koju je stekao ispravlja položaje ruke i noge polaznika, odnosno cjelokupan stav tijela. To zahtijeva dobro vladanje vlastitim pokretima koje je stekao baveći se različitim sportovima: skijanjem, jedrenjem, jahanjem, plivanjem, penjanjem i kanjonaštvom.

2.2.11. Fotograf

Michel Boisgontier s deset godina započeo je kao naučnik kod jednog obrtnika fotografa, gdje je naučio najbitnije o laboratorijskim tehnikama i fotografskom snimanju. Sedamdesetih se godina zaposlio kao višenamjenski radnik u poznatom laboratoriju za izradu fotografija. Posao mu je progredirao prema retuširanju fotografija. Međutim, mnogobrojni sati provedeni za osvjetljenim stolom doveli su ozbiljnijih problema sa zdravljem (već je patio od miopatije) i otpuštanja 1981. godine. Jedanaest godina kasnije dijabetička retinopatija dovela ga je do potupne sljepoće.

Kako se njegova profesija zasnivala na vidu, ovo oštećenje dovelo je do velikog šoka. Godine 1987. otvorio je vlastiti crno-bijeli laboratorij, usavršio se u retuširanju i očuvanju starih negativa, radivši svoj posao ručno. No, gubitkom vida 1992. godine posao mu je postao upitan. Fotografirao je pomoću aparata zvanog autofocus, a uz pomoć bijelog štapa lokalizirao je subjekt. Izrada fotografija ostala je problematična. Tada mu se dogodilo neočekivano otkriće. Pročitao je novinski članak o infracrvenom sustavu kojeg je razvila talijanska organizacija za vođenje posjetitelja s oštećenjem vida u javnim ustanovama nazvanom "Pilot Light" . Naručio je prototip, a suradnjom sa inženjerom toga poduzeća izradio je sustav koji sadrži dva glavna elementa: „Pilot Light i kućište. „Pilot Light" je mali odašiljač-radar koji odašilje više ili manje jaki zvuk i tako pomaže u lokaliziranju subjekta, pomaže u otkrivanju prepreka, a prilikom fotografske izložbe može dati opis djela i kometar. Kućište se nosi oko vrata, a sastoji se od tri ulaza za infracrvene sonde i prenosi impulse zvižducima različitih karakteristika. Prva sonda zamjenjuje oko za kadriranje, druga sonda omogućava određivanje gustoće i vrijednost filtriranja za crni i bijeli papir s varijabilnom gradacijom i bojom, a treća sonda je infracrvena olovka koja omogućava čitanje izrađene slike (npr. je li slika presvjetla, pretamna itd).

Zajedno sa istomišljenicima u inozemstvu stvorio je AHVI (Art Handicap Visuel International, Međunarodnu vizualnu umjetnost osoba s oštećenjem) kako bi se promoviralo umjetničko izražavanje slabovidnih osoba.

2.2.12. Konobar

Po uzoru na već postojeći restoran u Parizu, u Londonu je otvoren restoran „Dans le Noir?" u kojem hranu poslužuju slijepi konobari, a gosti objeduju u mraku. Bez vida druga osjetila imaju mogućnost nove senzacije i emocija. Mrak vodi istini o okusu, ubija pretpostavke i dopušta suočavanje sa stvarnošću sastojaka i kuhinje. Večera u potpunom mraku predstavlja i veoma neobično socijalno iskustvo. U „Dans le Noir?" nema pritiska radi vizualnih osuda drugih ljudi. Razgovara se slobodnije i spontanije. Nedostatak vida mijenja način na koji se ljudi ponašaju i reagiraju, emocionalno i socijalno. Također, u tamnoj sobi vode i serviraju slijepi zaposlenici. Na taj način oni postaju oči svakog gosta. Iskustvo je emocionalno snažno i empatija ohrabruje na obostrano povjerenje.

U restoranu postoje pravila kojih se gosti moraju držati: nema mobitela (radi svjetla), nema pušenja, nema glasnog razgovora, nema dizanja bez pomoći konobara, nema gestikuliranja s priborom za jelo i nema udaranja susjeda ako nas snažno uhvati. Gosti u osvjetljenom dijelu restorana odabiru obrok s jelovnika, a zatim su ispraćeni u zamračenu prostoriju gdje objeduju. Do stola ih se vodi na taj način da se ruke stave na ramena osobe ispred sebe kako se nebi spotaknuli i pali.

Restoran je veoma popularan i dupkom pun većinu večeri.

2.2.13. Vlasnik online trgovine za ljubimce

Wayne Tuttle iz Ontarija u Kanadi za orijentaciju i kretanje više od desetljeća služio se psom vodičem. Legalno je slijep od sredine '70-ih godina 20.st. Njegov pas Paser umirovljen je nakon dugogodišnjeg rada, a eutaniziran sa 13 godina radi artritisa i displazije kukova. Nakon što se oporavio od gubitka, gospodin Tuttle bio je primoran vidjeti postoje li ikakvi proizvodi na tržištu koji su možda mogli pomoći Paseru da živi kvalitetnije zadnjih par mjeseci života. Po iscrpljujućoj pretrazi na internetu, konačno je naišao na uređaj zvan „Uzica s dna prema vrhu" (Bottom's Up Leash"). Ovo dugotrajno pretraživanje nagnalo ga je da pomogne onima u sličnoj situaciji. Želio je pomoći ljudima da pronađu informacije i neobične proizvode koji bi mogli pomoći njihovim ljubimcima da žive sretniji i zdraviji život. Uz pomoć supruge i suvlasnice, Tine Tuttle, i uz pomoć računalnog sustava, krenuo je u zastrašujući zadatak potrage, dizajniranja i lansiranja prvog online trgovine sa opremom za ljubimce. Nazvao ju je „Two Tuttle's Four Paw's".

Njihova trgovina i linije proizvoda drugačije su od prosječne trgovine za ljubimce. Većina proizvoda jedinstvena je za Kanadu, a nova linija obuhvaća i „Zemlji prihvatljive" proizvode. Trgovina je usmjerena na pomaganje drugim vlasnicima ljubimaca u pronalasku neobičnih i korisnih proizvoda za ljubimce, no nudi i savjete i informacije u vezi brige za ljubimce.

2.2.14. Uzgajivač kokoši

Jean-Yves Daniel od rođenja je kratkovidan. U redovnu školu je išao do petog razreda, ali, radi problema s vidom, upisuje se u tehnički razred. Srednju školu pohađao je specijaliziranom centru za obrazovanje osoba s oštećenjem vida u vrtlarstvu i poljoprivredi. Nakon tri godine školovanja dobio je diplomu iz povrćarstva, dvije i pol godine nakon toga zapošljava se u kokošinjcu obrazovnog centra u Plénée-Jugonu. Godine 1995. pokrenut je drugi projekt na kojem je radio s još dvojicom bivših učenika centra. Njih trojica odlučili su se osamostaliti te su osnovali „Zadrugu za poljoprivredne djelatnosti".

Danas gazdinstvo vode četiri osobe, dvije slabovidne, jedna slijepa (Jean-Yves) i jedna videća osoba. Osnovna im je djelatnost uzgoj kokoši nesilica na otvorenom. U četiri jedinice njih je 19 tisuća. On sam vodi brigu o jednoj jedinici. Ponekad brine i za svinje, ali to je razmjerno rijetko. Radni dan počinje mu u 9 sati ujutro. Njegove zadaće su provjera (opipom) hranidbenog traka, kontrola pojila i skupljanje jaja pomoću kolica na kojima vozi jaja. Jedina tehnička prilagodba u odnosu na kolege je ta što su njegova kolica na tračnicama, a ne na kotačima. Svakodnevno prebrojava kartonske kutije te broj skupljenih jaja dojavljuje rukovoditelju. Jednom tjedno čisti pojila i odvodne kanale.

Prilagodbe koje su uvedene radi slabovidnih kolega su satovi na hranidbenim tracima i rasvjetnim sklopkama opremljene digitalnim zaslonima s velikim brojkama. No, kako bi on bio samostalan, potrebno je brojila opremiti sintetičkim glasom.

Bez mjerodavnih znanja, podrške i nadzora centra u Plénée-Jugonu zasigurno nebi ostvarili svoje dosadašnje uspjehe. Jean-Yves smatra kako je neophodno, za uspjeh u poslu, okružiti se ljudima voljnim raditi i s povjerenjem se obratiti specijaliziranim nadležnim institucijama.

2.2.15. Sportaš

IBSA (International Blind Sport Federation, Međunarodna sportska federacija slijepih) okuplja sve sportaše diljem svijeta. Osnovana je u Parizu 1981. godine i u neprekidnom je procesu razvoja kako bi se prilagodila promijenjivom svijetu sporta slijepih. Punopravni je član Međunarodnog olimpijskog odbora. Njihov status im omogućava kretanje s jedinstvenim identitetom u svrhu razvoja i promocije sporta slijepih i slabovidnih osoba. Predani su i u osiguravanju asistencije članicama državnim organizacijama na svih pet kontinenata.

Sportovi kojima se bave osobe oštećena vida, i u kojima su veoma uspješne, su:

1. Alpsko skijanje
2. Atletika
3. Mačevanje
4. Futsal (dvoranski nogomet)
5. Golbal
6. Džudo
7. Kuglanje (9 čunjeva)
8. Nordijsko skijanje
9. Dizanje utega
10. Showdown (stolni tenis za osobe oštećena vida)
11. Streljaštvo
12. Plivanje
13. Tandemski biciklizam
14. Kuglanje (10 čunjeva)
15. Drugi sportovi (bejbol, šah, kriket, konjički sport, golf, jedrenje, veslanje, skijanje na vodi). 

2.2.15.a Ekstremni sportaš

Erik Weinhenmayer jedina je slijepa osoba koja se popela na „Sedam vrhova" - najviših sedam vrhova svih kontinenata. Rođen je sa bolešću retine od koje je potpuno oslijepio do 13. godine. Unatoč gubitku vida postao je poznati planinar, paraglajder i skijaš. Popeo se na 915 m visoku stijenu El Capitan, odskijao niz najviši vrh Europe i vodio slijepe tibetanske tinejdžere na 6500 m na sjevernoj strani Mt. Everesta. Popeo se na Polar Circus, 915 m visoki ledeni slap u Kanadi, osvojio tešku i rijetko osvojenu planinu Mt. Kenya, visoku 5200 m. Eric je također vrstan govornik i autor dvije knjige.

Njegova djela osigurala su mu ESPY nagradu, priznanje magazina Time za jedno od najboljih sportskih dostignuća 2001. godine, ulazak u Nacionalnu hrvačku dvoranu slavnih, Hellen Keller nagradu za životno djelo i mnoge druge. Nosio je i Olimpijsku baklju i na Ljetnim i na Zimskim Olimpijskim igrama.

______________________________________________________________________________________ 

3. ZAKLJUČAK

U ovom su seminaru prikazana zanimanja slijepih osoba koja se tradicionalno ne povezuju s njima. Prikazana je situacija u Hrvatskoj i u nekim razvijenijim zemaljama svijeta. Zanimanja variraju u znanstvenom području i u razini obrazovanja povezanoj s osposobljavanjem za njih. Izdvojila sam meni najzanimljivija zanimanja i dala osobne životne priče osoba koje ih obavljaju. Same osobe izložile su svoje specifične načine nošenja s poteškoćama koje se svakodnevno javljaju, ali i načine kojima su si prilagodile radno mjesto i time olakšale radni dan. Nipošto nisam željela reći kako osobe oštećena vida mogu obavljati sve poslove koji postoje. No, smatram kako postoje mnoga zanimanja koja oni, unatoč svojem invaliditetu, ipak mogu obavljati uz određene prilagodbe i volju poslodavaca i radne okoline općenito.

Mišljenja sam kako su potrebna daljnja istraživanja na ovom području, jer su zasigurno mnoge slijepe osobe ostale nespomenute u ovom radu. Osim toga, uočljiva je i velika razlika u situaciji u našoj državi i u svijetu. Smatram kako je neophodno započeti napuštanje tradicionalnih profesija slijepih i slabovidnih osoba, nekonkurentnih na tržištu rada, i snažnije usklađivanje sa svjetskim standardima.

_________________________________________________________________________________________

4. LITERATURA

1. Chazal, P.: Slijepi na poslu, Hrvatski savez slijepih, Zagreb 2007.
2.  http://www.centar-vinko-bek-zg.skole.hr/nastava/odjel-srednjoskolskog-obrazovanja
3. The New York Tymes, Tells of the feats of blind genuises, objavljeno 16.ožujka 1915., http://www.nytymes.com
4. The New York Tymes, Blind man makes airship, objavljeno 26.ožujka 1911., http://www.nytymes.com
5. Gaura, O.: Kad slijepi ljudi imaju viziju, Nacional br. 632, objavljeno 20.prosinca 2007., http://www.nacional.hr/clanak/41101/kad-slijepi-ljudi-imaju-viziju
6. Glasilo br. 1, Slijepi mladić na teologiji, objavljeno 1980./81. str. 8., http://www.ivanmerz.hr/glasilo/1980-81/1980-Slijepi_mladic.htm
7. Cesarec, I.: Oni su dokaz da se baš svaki san može ostvariti, 24 sata, objavljeno 14. rujna 2008., http://www.24sata.hr/metro/clanak/oni-su-dokaz-da-se-bas-svaki-san-moze-ostvariti/79779/
8. Slunjski, I.: Vojinu Periću Red Danice hrvatske, Vjesnik, objavljeno 23. prosinca 2004., http://www.vjesnik.com/Html/2004/12/23/Clanak.asp?r=kul&c=3
9. http://www.hpo.hr/index.php?option=com_content&task=section&id=5&Itemid=22
10. Nacional, Antonia Balek i Darko Kralj najbolji sportaši s invaliditetom, objavljeno 5. veljače 2009., http://www.nacional.hr/clanak/52969/antonia-balek-i-darko-kralj-najbolji-sportasi-s-invalididetom-u-2008-godini
11. http://www.zssi.hr/content/view/29/43/
12. http://stewwriter.blogspot.com/2008/03/top-10-greatest-blind-musicians-of-all.html
13. http://www.t-mobileinmusicfestival.com/program/program-2008/amadou-mariam
14. http://en.wikipedia.org/wiki/Amadou_et_Mariam
15. Vermeij, G.J.: To sea with blind scientist, Future Reflections, 1989, Vol.8 No.2, http://www.nfb.org/images/nfb/Publications/fr/fr8/Issue2/f080202.html
16. http://en.wikipedia.org/wiki/David_paterson
17. http://blogs.tnr.com/tnr/blogs/the_plank/archive/2008/03/10/the-blind-leading.aspx
18. http://en.wikipedia.org/wiki/David_Blunkett
19. http://www.danslenoir.com/london/
20. http://www.davidphenry.com/press/Press009.htm
21. http://www.prlog.org/10074324-canadian-blind-man-opens-unusual-on-line-pet-supply-store.html
22. http://www.TwoTuttlesFourPaws.com
23. http://www.ibsa.es/eng/
24. http://xtremesport4u.wordpress.com/2008/09/22/erik-weihenmayer-an-extreme-sportsman/