Pregled i analiza zakonske regulative na području rane intervencije u Republici Hrvatskoj

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
EDUKACIJSKO REHABILITACIJSKI FAKULTET

POSLIJEDIPLOMSKI SPECIJALISTIČKI STUDIJ "RANA INTERVENCIJA U EDUKACIJSKOJ REHABILITACIJI"

Tanja Šupe

Pregled i analiza zakonske regulative na području rane intervencije u Republici Hrvatskoj

Specijalistički rad

Listopad 2008.

1      SADRŽAJ. 1

2      SAŽETAK.. 2

3      KLJUČNE RIJEČI. 2

4      TEORIJSKO UPORIŠTE ZA PREGLED ZAKONSKE REGULATIVE.. 3

4.1        Rana intervencija kao model dijagnostičko-savjetodavnog rada u edukacijskoj rehabilitaciji 3

4.2        Konvencija o pravima osoba s invaliditetom UJEDINJENIH NARODA kao uporište za stvaranje zakonske regulative. 6

4.2.1     Izvorišta za stvaranje Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda. 6

4.2.2     Prikaz sadržaja Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda. 7

5      PREGLED POSTOJEĆIH ZAKONSKIH I PODZAKONSKIH AKATA.. 12

5.1        Sustav zdravstva.. 12

5.2        u sustavu socijalne skrbi 23

5.3        U sustavu obrazovanja.. 32

5.4        Ostali relevantni propisi 41

6      USPOREDBA PROPISA IZ RAZLIČITIH SUSTAVA - DODIRNE TOČKE I SMJERNICE ZA IZMJENE I DOPUNE.. 47

7      Zaključak.. 52

8      Literatura.. 54

  


•2        SAŽETAK

 

U ovom radu dat je pregled zakonske regulative u  Republici Hrvatskoj u području rane intervencije u edukacijskoj rehabilitaciji. Rad započinje iznošenjem temeljnih smjernica i načela rane intervencije kao modela dijagnostičko savjetodavnog praćenja. Pregled i analiza obuhvaćaju sustave zdravstva, socijalne skrbi, obrazovanja te druge zakone i propise vezane uz prava djeteta ili prava osoba s invaliditetom. Osim samog pregleda i analize postojećih zakona i propisa, izvršena je i usporedba različitih sustava poput obrazovanja, socijalne skrbi i zdravstva. Namjera je usporedbom dobiti uvid da li ti sustavi imaju zajedničke smjernice i teže istim ciljevima ili se razmimoilaze zakonima i propisima. Naposljetku su  nakon analize i usporedbe postojeće regulative date neke smjernice za stvaranje zakonskih temelja u budućnosti vezanih za područje rane intervencije. Smjernice za stvaranje potrebne zakonske regulative nalaze svoje uporište u Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda koja obuhvaća i područje rane intervencije. Republika Hrvatska je potpisnica ove konvencije čija primjena je stupila na snagu.

 

 

•3        KLJUČNE RIJEČI

rana intervencija, zakonska regulativa, Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, zakoni, propisi, djeca s teškoćama u razvoju, prava djeteta, osobe s invaliditetom

 


•4        TEORIJSKO UPORIŠTE ZA PREGLED ZAKONSKE REGULATIVE

  

4.1      Rana intervencija kao model dijagnostičko-savjetodavnog rada u edukacijskoj rehabilitaciji

 

Rano je djetinjstvo najkritičnije i najvunerabilnije razdoblje u djetetovom životu (Ljubešić, 2003.). U prilog izrečenoj tvrdnji idu i mnoga istraživanja koja su dokazala važnost najranijeg djetinjstva za daljnji razvoj djeteta. Svako dijete je individua i ima svoje genetske predispozicije, ali odgoj i okolina imaju veliki utjecaj na razvoj djeteta. Interakcije majke, odnosno roditelja s bebom i najranije stimulacije, presudne su u daljnjem razvoju djeteta. Rana intervencija kao model u svoj fokus stavlja roditelje i dijete kao i cjelokupnu obitelj. Roditelj je taj koji je za dijete najvažnija osoba koja najbolje poznaje svoje dijete. Veza roditelja i djeteta je jedinstvena i nezamjenjiva, a to se posebice odnosi na rano djetinjstvo. Pojam roditelj podrazumijeva osobu koja je emocionalno najbliža djetetu, a pri tom ista osoba ne mora biti biološki roditelj djeteta.

 

Prema definiciji, rana intervencija u edukacijskoj rehabilitaciji je model dijagnostičko-savjetodavnog praćenja ranoga dječjeg razvoja i podrška obitelji s malom djecom (Ljubešić, 2003.). Svjesnost o ranoj intervenciji kao modelu sve je veća u razvijenim zemljama. Razlog tome leži u činjenici što rana intervencija omogućava brigu za budućnost. Utječući na razvoj djeteta u najranijem djetinjstvu preveniraju se neki potencijalni negativni učinci ili se smanjuju na najmanju moguću razinu. Osim na povoljniji ishod djeteta utječe se i na cjelokupnu obitelj. Naime, obitelj je okvir za razvoj djeteta. Bilo bi vrlo teško utjecati na dijete izvan konteksta njegove obitelji. Obitelj pruža sigurnost i toplinu i sve ostale uvjete za razvoj djeteta. Spomenuti uvjeti mogli bi se objediniti zajedničkim imenom temeljne potrebe djeteta.

Prema autorima Brazelton i Greespan (2000; prema Ljubešić, 2003.) postoji sedam temeljnih potreba svakog djeteta koje bi obitelj trebala zadovoljiti.

 

1) Potreba za toplim i podržavajućim odnosom - naglašava emocionalnu vezu između djeteta i roditelja te je temelj za daljnje interakcije iz kojih će dijete dalje razvijati proces učenja.

 

2)  Potreba za sigurnošću - odnosi se na stvaranje sigurne okoline za dijete.

 

3)  Potreba za stjecanjem iskustva koje je prilagođeno individualnim potrebama djeteta -stjecanjem iskustva dijete uči, a često način stjecanja iskustva nije primjeren razvojnim potrebama djeteta. Nerijetko se zaboravlja kako je svako dijete individua i ima svoj način i brzinu usvajanja novih sadržaja putem iskustva.

 

4)  Potreba za iskustvima primjerenim razvoju - nadovezuje se na prethodnu jer osim što zadaci trebaju biti prilagođeni brzini i tempu učenja pojedinog djeteta oni trebaju biti primjereni i razvojnom stupnju djeteta.

 

5) Potreba za strukturom i granicama - kako bi za dijete okolina postala predvidljiva, a time i jasnija, djetetu su potrebne granice i struktura.

 

6) Potreba za stabilnom i podupirućom zajednicom i kulturalnim kontinuitetom - kako bi se dijete kontinuirano razvijalo potrebna mu je stabilna okolina koja će podržavati njegov rast i razvoj.

 

7) Zaštita budućnosti.

 

Ranom intervencijom obuhvaćena su djeca sa već utvrđenim teškoćama kao i ona kod koje postoje biološki ili okolinski čimbenici rizika za postojanje teškoća u razvoju. Prevencija određenih razvojnih teškoća ili njihovo smanjivanje na najnižu moguću razinu podrazumijeva ranu detekciju. Rana detekcija, odnosno otkrivanje čimbenika rizika kod pojedinog djeteta pretpostavlja suradnju različitih stručnjaka i sustava skrbi o djetetu. Sustavi bi trebali djelovati transdisciplinarno u svrhu pružanja kvalitetnije brige i podrške obiteljima s malom djecom. Rana intervencija treba osigurati podršku roditeljima kako bi se izbjeglo lutanje i traženje dijagnoze. Dijagnoza nije uvjet za primjenjivanje rane intervencije. Rana intervencija treba biti usmjerena na obitelj i dijete što je ranije moguće kako bi se kvalitetnije prevencijski djelovalo. U procesu rane intervencije roditelj je partner stručnjaku. Oni djeluju zajedno prema istom cilju. Uloga roditelja je vrlo važna i neprocjenjiva. Već je navođeno kako su kvalitetne interakcije roditelja i djeteta temelj za učenje i daljnji rast i razvoj djeteta. Stručnjaci su ti koji trebaju pomoći kako bi te interakcije bile što kvalitetnije. Intervencijom usmjerenom djetetu utječe se na roditelja koji onda redefiniranjem svojih stavova utječe na način interakcije sa svojim djetetom. Stručnjaci osim što utječu na odnose unutar obitelji trebaju biti koordinatori između obitelji i drugih službi zaduženih za skrb djeteta. Kako bi ta koordinacija bila učinjena na dobrobit obitelji i djeteta sustavi trebaju biti povezani. Povezanost sustava omogućava kvalitetnije pružanje usluga usmjerenih obitelji. Na ovaj način rana intervencija omogućava brigu za budućnost. Takva činjenica pokazuje i ekonomsku opravdanost rane intervencije kao modela. Ulaganjem u rano djetinjstvo dugoročno se postiže dobrobit za cjelokupno društvo. Ovakvi principi rane intervencije podrazumijevaju primjerenu zakonsku regulativu. Dokaz tome je da su zemlje začetnice provođenja rane intervencije one koje imaju visoko razvijene institucije civilnog društva i moderno razvijen sustav zdravstva (Ljubešić, 2003.). U našoj državi svijest o ranoj intervenciji tek je odnedavna zastupljena u društvu. Postoji relativno zadovoljavajući broj institucija koje su počele s provođenjem rane intervencije kao modela u radu s djecom i obiteljima. U tim počecima već je vidljivo kako postoje izvjesni problemi zbog nepostojanja ili nedorečenosti zakona i propisa u ovom području.

 

 


4.2      Konvencija o pravima osoba s invaliditetom UJEDINJENIH NARODA (http://uik.hr/invalidi-konvencija/) kao uporište za stvaranje zakonske regulative

 

4.2.1    Izvorišta za stvaranje Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda (http://uik.hr/invalidi-konvencija/)

 

Republika Hrvatska jedna je od potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (http://uik.hr/invalidi-konvencija/). Pridružila se ostalim državama potpisnicama dana 01. lipnja 2007. godine, a konvencija je stupila na snagu u svibnju 2008. godine nakon što su je potpisle 24 države. Razlog za posvećivanje posebne pažnje ovome dokumentu je u činjenici da će on biti i jeste temelj za cjelokupnu zakonsku legislativu u području koje obuhvaća osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Stvaranje ove Konvencije našlo je svoja izvorišta u različitim međunarodnim dokumentima koji jamče različita prava svake osobe pa tako i osobe s invaliditetom. U prvom redu to su temeljna prava na slobodu, dostojanstvo, jednaka prava svih ljudi navedenim u Deklaraciji o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda  (http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/akt

ualno/hrv/20030425/Opca_deklaracija_o_pravima_covjeka.pdf). Ova osnovna prava su jedinstvena za sve ljude i ne mogu se razlikovati po niti jednoj osnovi (nacionalnoj, rasnoj i sl.). U tom smislu ova povelja ima za cilj zajamčiti uživanje svih prava osobama s invaliditetom bez diskriminacije. Drugi izvori koji propisuju različita prava ljudima su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (http://www.pravnadatoteka.hr /pdf/aktualno/hrv/20030425/Medjunarodni_pakt_o_gradjanskim_i_politickim_pravima.pdf), Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (http://www.unhchr.ch/html/menu3/b/9.htm), Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (http://www.ured-ravnopravnost.hr/dokumenti/KONVEN CIJA_O_UKLANJANJU_SVIH_OBLIKA_DISKRIMINACIJE_ZENA.pdf), Konvencija protiv mučenja i drugih oblika okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (http://www2.ohchr.org/english/law/cat.htm), Konvencija o pravima djeteta (http://www.unicef.hr/upload/dfile/162/81439/FILENAME/ Konvencija%20o%20pravima%20djeteta.pdf) te Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih obitelji (http://www.unhchr.ch/html/ menu3/b /m_mwc toc.htm).

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (http://uik.hr/invalidi-konvencija/) prihvaća da je invaliditet koncept koji se još uvijek razvija te da invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima

Nadalje, ova Konvencija je rađena pod pretpostavkom potrebe promicanja izjednačavanja mogućnosti svih osoba s invaliditetom, razlikovanja različitih oblika invaliditeta, promicanja borbe protiv diskriminacije kao i zbog zabrinutosti izazvane činjenicom da unatoč svim dosadašnjim propisima i nastojanjima osobe s invaliditetom ipak nailaze na prepreke i u svakodnevnom životu.

Prepoznavanje potrebe za međunarodnom suradnjom u ovom području bio je jedan od poticaja u stvaranju ovog dokumenta. Prepoznavanje potrebe da se osobe s invaliditetom aktivno uključe u samozastupanje također je bio jedan od poticaja.

Posebno ranjive skupine kao što su žene i djeca u slučaju osoba s invaliditetom izložene su češćem kršenju njihovih prava. Zato se uvidjela potreba da se posebno istaknu i zajamče prava žena i djece s teškoćama u razvoju kao i njihovih obitelji. Također se pokazala potreba da se zajamče njihova prava u odnosu na uvjete života, ako se zna da najveći dio osoba s invaliditetom živi u siromaštvu. Pristup svim socijalnim i kulturnim sadržajima u zajednici još je jedna od potreba koje treba zajamčiti ovim dokumentom.

Sve navedeno bili su razlozi za stvaranje ovog dokumenta kako bi se posebno istakla i zaštitila prava osoba s invaliditetom.

 

4.2.2     Prikaz sadržaja Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda (http://uik.hr/invalidi-konvencija/)

  

U daljnjem tekstu bit će prikazan kratki pregled svih područja obuhvaćenih ovim dokumentom. Svrha ove Konvencije je promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva (članak 1.). Opisuje se pojam osobe s invaliditetom prema kojem je to svaka osoba kod koje je prisutno neko dugotrajno tjelesno, mentalno, intelektualno ili osjetilno oštećenje. Spomenuto oštećenje kod osobe u međudjelovanju s preprekama u okolini može ometati jednako i ravnopravno sudjelovanje u svakodnevnom životu ovih osoba.

Nadalje u tekstu se propisuje komunikacija koja mora biti dostupna u različitim oblicima kako bi bila prilagođena svim osobama. Tako će ona biti u pisanom obliku, na znakovnom jeziku, na Brailleovom pismu, na uvećanom tisku, te u različitim multimedijskim oblicima. U ovom članku također se propisuje da jezik mora biti u svim oblicima koji omogućavaju da ga koriste i razumiju sve osobe bez obzira na njihov invaliditet. Potom, propisuje se što je sve diskriminacija na temelju invaliditeta. Tako je diskriminacija sve ono što označava bilo koju vrstu razlikovanja, isključivanja ili ograničavanja zbog invaliditeta koje ima za svrhu poništavanje i onemogućavanje uživanja prava zajamčenih svim osobama u ljudskoj zajednici. Ovaj članak također donosi nužnost razumne prilagodbe. Isti propisuje prilagodbu i podešavanje tamo gdje to ne predstavlja nesrazmjerno opterećenje, sa svrhom omogućavanja osobama s invaliditetom uživanja temeljnih ljudskih prava.

Univerzalni dizajn označava prilagodbu proizvoda, programa, usluga, okruženja na način da bi bile dostupne svim osobama s invaliditetom (članak 2.).

U sljedećem članku iznose se opća načela ove konvencije. Načela Konvencije su:

•(a)  poštivanje urođenog dostojanstva, osobne autonomije uključujući slobodu

     osobnog izbora i neovisnost osoba;

•(b) nediskriminacija;

•(c)  puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo;

•(d) poštivanje razlika i prihvaćanje osoba s invaliditom kao dijela ljudske      raznolikosti i čovječnosti;

•(e)  jednakost mogućnosti;

•(f)  pristupačnost;

•(g) jednakost između muškaraca i žena;

(h) poštivanje razvojnih sposobnosti djece s teškoćama u razvoju i poštivanje prava djece

       s teškoćama u razvoju na očuvanje vlastitog identiteta (članak 3).

 

U narednim člancima propisuju se obveze država potpisnica ovog dokumenta. Propisuje  se nužnost poštivanja načela jednakosti za sve osobe, kao i ograničavanje svakog oblika diskriminacije na osnovi invaliditeta. Ističu se prava žena i djece s invaliditetom kao posebno ranjivih skupina (članak 4., 5. i 6.). Kako je cilj ovog rada prikazati zakonsku regulativu za rano djetinjstvo, člancima posvećenim djeci obratila se posebna pažnja.

U članku 7. koji se odnosi na djecu s teškoćama u razvoju propisuje se obveza države da omogući djeci jednako i ravnopravno uživanje svih temeljnih prava osobe odnosno djeteta. Također država treba preuzeti obvezu izjednačavanja svih prava djeteta za dijete s teškoćama u razvoju. U svim aktivnostima usmjerenim na djecu s teškoćama u razvoju pratiti će se najbolji interes djeteta. Na temelju ovog dokumenta država bi trebala dati svoj djeci s teškoćama u razvoju da izraze svoje mišljenje o pitanjima koja ih se tiču. Njihovim mišljenjima dati će važnost u skladu sa njihovom dobi i sposobnostima

 

Nadalje, člankom 8. propisuju se mjere koje je država obvezna poduzeti u pogledu podizanja svijesti u javnosti o invaliditetu. Pristupačnost je još jedna obveza preuzeta potpisivanjem ovog dokumenta. Pristupačnost će se provoditi kroz poštivanje standarda u gradnji prostora, osiguravanju natpisa na primjerenom pismu, promicanjem svijesti o pristupačnosti, osiguravanjem osobnog asistenta, educiranjem interesnih skupina o problemu pristupačnosti.

U člancima 10. i 11. ističe se pravo na život i način zaštite osoba s invaliditetom u kriznim situacijama.

U članku 12. propisuje se jednakost osoba s invaliditetom pred zakonom. U smislu toga sljedeći članak se nadovezuje s propisom o osiguravanju pristupa  pravosuđu. Nadovezuju se članci u kojima se propisuje poštivanje različitih sloboda kao što su sloboda od mučenja, izrabljivanja, sloboda kretanja, zaštita integriteta osobe.

Dalje slijede članci koji propisuju pravo na neovisno življenje, neovisno kretanje, neovisno i slobodno izražavanje. Država se obvezuje u odnosu na navedena prava poduzeti sve potrebne mjere kako bi se neovisnost osigurala u što višem stupnju. U tim nastojanjima država istodobno mora osigurati poštivanje privatnosti i poštivanje doma. Člankom 24. propisuju se smjernice za obrazovanje. Obrazovanje mora biti temeljeno na jednakim mogućnostima. Država mora osigurati kvalitetno i besplatno obrazovanje za sve osobe s invaliditetom. Nitko ne smije biti isključen na osnovi svog invaliditeta. U tom procesu nužno je osigurati razumnu prilagodbu, te istodobni individualizirani pristup svakoj osobi.

Člankom 25. propisuju se prava u području zdravlja i zdravstvenih usluga. Osobama s invaliditetom mora se pružiti zdravstvena zaštita prema najvišim standardima. Potrebno je pružiti im zdravstvenu brigu bez diskriminacije koja će uključivati sve njihove potrebe u odnosu na oštećenje. Također im treba biti pružena rehabilitacija koja im je potrebna.

Članak 26. koji propisuje prava koja se odnose na osposobljavanje i rehabilitaciju, vrlo je važan za ovaj rad. Naime, u njemu se propisuje da sveobuhvatne usluge koje se odnose na zdravlje, obrazovanje, osposobljavanje i rehabilitaciju se moraju početi pružati što je moguće ranije. Ovaj članak također propisuje obvezno educiranje stručnjaka kao i promicanje novih pristupa i pomagala u radu s osobama s invaliditetom.

Sljedeći članak ovog dokumenta odnosi se na rad i zapošljavanje. Svim osobama jamči se pravo na rad, slobodno zarađivanje od svog rada, slobodu pri odabiru i prihvaćenost u radnom okruženju. Nužna je promocija i edukacija u odnosu na zapošljavanje osoba s invaliditetom. Također je nužna zabrana svake diskriminacije i zaštita u pogledu svih prava zajamčenih radnicima.

Članci 29. i 30. uređuju pitanja oko sudjelovanja osoba s invaliditetom u političkom životu, te sudjelovanje u kulturnom životu, rekreaciji, razonodi i športu. Prema ovom dokumentu svaka osoba s invaliditetom ima pravo birati i biti birana na političkoj sceni. Također svim osobama mora biti omogućena dostupnost kulturnim, rekreacijskim, športskim sadržajima i sadržajima za razonodu.

U svrhu što bolje djelotvornosti ove Konvencije radit će se istraživanje na temelju prikupljenih podataka i statistike. U tom procesu prikupljanja podataka država se obvezuje poštovati zakone. Također se obvezuje primjereno zaštititi prikupljene podatke (članak 31.).

U provedbi propisa ovog dokumenta, država će prihvatiti važnost međunarodne suradnje. Za nacionalnu provedbu ciljeva ovog dokumenta država  će imenovati posebno koordinacijsko tijelo unutar Vlade (članci 32., 33.).

Kako bi se bolje nadziralo provedbu ciljeva i propisa ove konvencije formirati će se odbor za prava osoba s invaliditetom. Svaka država potpisnica moći će kandidirati svog predstavnika. Svi članovi ovog odbora biti će visoko moralne osobe, stručnjaci u području koje uređuje ova konvencija. Ovome odboru svaka će država dvije godine nakon stupanja ove konvencije na snagu biti dužna podnijeti izvješće o radu u ovom području. Odbor će razmatrati spomenuto izvješće. Odbor će svoje prijedloge i opće preporuke dati državama stranaka. Također odbor ima pravo zatražiti dodatne podatke o nacionalnoj provedbi Konvencije (članci 34., 35., 36.). U sljedećim člancima 37., 38., 39. uređuju se pitanja suradnje država potpisnica i središnjeg odbora, a također i pitanje suradnje odbora i drugih tijela, te pitanje podnošenja izvješća odbora o svom proteklom radu.

Konferencije država stranaka održavat će se svake dvije godine ukoliko se države ne dogovore drugačije. Konferenciju će sazvati glavni tajnik UN-a koji će biti depozitor  konferencije (članci 40., 41.).

Ova konvencija otvorena je za potpisivanje od 30. ožujka 2007 godine u središtu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Konvencija podliježe ratifikaciji država i organizacija regionalnih integracija. Konvencija će stupiti na snagu tridesetog dana od polaganja dvadeset ratificiranih dokumenta o potpisivanju ove konvencije (članci 42., 43., 44. i 45.). Dopune i promjene u ovom dokumentu može predložiti svaka država stranka glavnom tajniku Ujedinjenih naroda. Nakon zaprimljenog prijedloga glavni tajnik obavještava druge države potpisnice. Ukoliko ih se jedna trećina složi s prijedlogom, sazvat će se konferencija (članak 47.).

Otkazivanje ovoj Konvenciji stupa na snagu godinu dana nakon što je glavni tajnik Ujedinjenih naroda primio obavijest države stranke o otkazivanju (članak48.).

Tekst ove konvencije biti će dostavljen državama u pristupačnim formatima. Također će jednaku vjerodostojnost imati tekstovi na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, španjolskom i ruskom jeziku (članci 49., 50.).

 

Prikazom ovog dokumenta koji će biti temelj u stvaranju zakonske regulative u Republici Hrvatskoj dat je uvid u to kako bi trebali glasiti zakoni u našoj državi koji obuhvaćaju područje osoba s invaliditetom. U daljnjem tekstu izvršit će se analiza postojećih zakona te na taj način vidjeti u kojoj mjeri su oni usklađeni s načelima ove Konvencije.


•5        PREGLED POSTOJEĆIH ZAKONSKIH I PODZAKONSKIH AKATA

 

5.1      Sustav zdravstva

 

Ovaj pregled postojećih zakona u Republici Hrvatskoj koji obuhvaćaju područje rane intervencije počet će analizom zakona u području zdravstva. Razlog tome je što bi servisi rane intervencije koji se odnose na razdoblje djetetova života od rođenja do treće godine trebali biti dio sustava zdravstva. U prilog toj tvrdnji ide činjenica da se rana intervencija kao model prvo počela primjenjivati u razvijenim zemljama koje imaju moderan sustav zdravstva. Pregled će započeti Zakonom o zdravstvenoj zaštiti.

  

Zakon o zdravstvenoj zaštiti te izmjene i dopune Zakona (NN, 121/03, 48/05 i 85/06)

 

Ovim se Zakonom uređuju načela, mjere, način provođenja te organizacija zdravstvene zaštite, nositelji društvene skrbi za zdravlje stanovništva, prava i obveze osoba u korištenju zdravstvene zaštite te sadržaj, način obavljanja i nadzor nad obav­ljanjem zdravstvene djelatnosti. Govoreći o mjerama zdravstvene zaštite u članku 16.  ističe se osiguravanje cjelovite (preventivne, kurativne i rehabilitacijske) zdravstvene zaštite djece.

U sklopu primarne zdravstvene zaštite nalazi se specifična preventivna zdravstvena zaštita djece, zdravstvena rehabilitacija djece s poremećajima u tjelesnom i duševnom razvoju, zdravstvena zaštita predškolske djece (članak 25.). Poslove zdravstvene zaštite djece obavlja specijalist pedijatar. U provođenju pojedinačnih mjera zdravstvene zaštite na primarnoj razini, a odnosi se na zaštitu djece, mogu sudjelovati, psiholog, logoped, socijalni radnik i drugi stručnjaci (članak 26.). Člankom 69. propisuje se obveza domova zdravlja u pružanju zaštite za dojenčad i predškolsku djecu. Nadalje, člankom 70. propisuje se da se dio zdravstvene zaštite iz prethodnog članka može obavljati i u privatnoj praksi. Planiranje, koordinacija, praćenje specifične zdravstvene zaštite djece u nadležnosti je Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Za specifičnu zaštitu i unaprjeđenje mentalnog stanja djeteta zadužen je Hrvatski zavod za mentalno zdravlje.

 

Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranje te izmjene i dopune Zakona (NN,  85/06, 105/06, 118/06, 77/07, 111/07 i 35/08)

 

Ovim se Zakonom uređuje sustav obveznoga zdravstvenog osiguranja u Republici Hrvatskoj koje provodi Zavod za obvezno zdravstveno osiguranje, opseg prava na zdravstvenu zaštitu i druga prava i obveze osoba osiguranih prema ovom Zakonu, uvjeti i način njihova ostvarivanja i financiranja kao i prava i obveze nositelja obveznog zdravstvenog osiguranja, uključujući i prava i obveze ugovornih subjekata nositelja provedbe zdravstvene zaštite (članak 2.). Prema ovom Zakonu status osigurane osobe mogu steći djeca koja su članovi obitelji osiguranika. Isto se odnosi i na posvojenu i uzdržavanu djecu (članak 7.). Djeca kod koje dođe do trajne i potpune nesposobnosti za samostalan život pod utjecajem bolesti ili teškoće prije 18. godine života imaju pravo na obvezno zdravstveno osiguranje za vrijeme trajanja te nesposobnosti. Preventivnu zdravstvenu zaštitu, kurativnu i medicinsku rehabilitaciju djece i ortopedska pomagala osigurava djeci do 18. godine života Zavod za obvezno zdravstveno osiguranje (članak 15.). Ovim Zakonom se propisuje da administrativnu pristojbu ne plaćaju djeca i osobe s najmanje 80% oštećenja organizma (članak 28.). Plaćeno bolovanje za osiguranika koji ostaje uz dijete do sedme godine odnosi se na najviše 12 radnih dana (članak 34.). Ova odluka iznimno se na temelju procjene doktora medicine može produžiti do 30 radnih dana. U slučaju kada je zdravstveno stanje djeteta takvo da gore navedeni period neće biti dostatan njegovim potrebama, imenuje se liječničko povjerenstvo koje će donijeti odluku o daljnjim postupcima. Člankom 55. određuje se pravo na naknadu troškova za putovanje pratnji osiguraniku kojem je to potrebno. Smatra se da je djeci do 18. godine života pratnja nužna. Republika Hrvatska iz državnog proračuna osigurava sredstva za zdravstvenu zaštitu djece do 18 godina života (članak 67.).

U daljnjem tekstu dat je pregled pravilnika koji detaljnije uređuju pitanja vezana za dva gore navedena zakona.

 

Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz osnovnog zdravstvenog osiguranja za provođenje zdravstvene njege u kući (NN, 40/07)

  

Ovim pravilnikom uređuje se ostvarivanje prava osiguranika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje na zdravstvenu njegu i rehabilitaciju u kući te uvjete i način ostvarivanja spomenutih prava. Pod pojmom rehabilitacije podrazumijeva se aktivno i pasivno razgibavanje u okviru mjera zdravstvene njege za osiguranika koja se provodi u njegovom domu. Nepokretnost ili pokretljivost uz tuđu pomoć, kronične bolesti u fazi pogoršanja, prolazna ili trajna stanja koja zahtijevaju pomoć druge osobe, postoperativno liječenje, terminalna bolest uvjeti su za stjecanje prava na zdravstvenu njegu. Prijedlog za zdravstvenu njegu daje liječnik primarne zdravstvene zaštite (članak 4., 5. i 6.). Zdravstvena njega u kući može se dati maksimalno 135 minuta dnevno te 7 dana u tjednu. Provode je medicinske sestre općeg usmjerenja.

 

Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom i fizikalnom terapijom u kući (NN, 26/96, 79/97, 31/99, 51/99, 73/99, 40/07 i 46/07 )

Ovim pravilnikom utvrđuju se bolesti, bolesna stanja i posljedice ozljeda na osnovi kojih osigurana osoba Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ostvaruje pravo na bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom kao i fizikalnu terapiju u kući, te uvjete i način ostvarivanja tog prava.

Liječničko povjerenstvo na temelju mišljenja specijalista i na temelju prijedloga liječnika  primarne zdravstvene zaštite može odobriti boravak osiguranika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, u ovom slučaju roditelja kao pratioca djetetu i to u slučaju programa "Mama - dijete" gdje se educira roditelja. Ovaj program provodi se do 3. godine života djeteta. Također u situacijama kada postoji potreba za dojenjem kod djeteta, te u slučajevima kada je djetetu s teškoćama u razvoju potrebna prisutnost roditelja. Program "Mama - dijete" prema članku 15. ovog pravilnika provodi se u trajanju od 10 dana 4 puta godišnje. Fizikalna terapija u kući odobrava se na rok od 15 dana koji se može produžiti za još 15 dana. U iznimnim slučajevima na temelju odluke liječničkog povjerenstva fizikalna terapija u kući se može produžiti.

Pravilnik o o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na ortopedska i druga pomagala (NN, 25/05, 41/05, 88/05, 125/05, 155/05, 24/06, 36/06, 46/06, 88/06, 96/06, 112/06136/06, 48/07, 57/07, 80/07, 89/07- pročišćeni tekst, 134/07, 11/08 i 34/08)

 

Ovim Pravilnikom propisuju se uvjeti i način ostvarivanja prava osiguranih osoba Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz osnovnoga zdravstvenog osiguranja na:

- ortopedska i druga pomagala, očna pomagala, tiflotehnička pomagala, slušna pomagala, surdotehnička pomagala, govorna poma­gala, dodirna pomagala i stomatološka pomagala ;

- popravak pomagala;

- rezervne dijelove pomagala;

- potrošni materijal za pomagala.

U daljnjem tekstu biti će navedena samo prava na dobivanje ortopedskih pomagala koja su ograničena kronološkom dobi ili pomagala koja su namijenjena djeci u najranijim godinama, jer za sva druga ortopedska pomagala nema ograničenja kronološkom dobi.

- u liječenju djece zbog razvojnog iščašenja kuka (Pavlikovi remenčići);

- osigurana osoba od 3. do navršene 16. godine života ima pravo na individualno izrađene ortopedske uloške zbog Pedes planovalgi III. stupnja.

Osigurana osoba ima pravo na jedna invalidska kolica i to od navršene 3. godine života.

Osigurane osobe starije od 3 godine zbog medicinskih indikacija iz stavka 2. i 3. ovog članka, koje za trajnu posljedicu imaju inkontinenciju urina i/ili stolice, uz odobrenje liječničkog povjerenstva za pomagala imaju pravo na sljedeće:

- pelene obične, u količini utvrđenoj u Popisu pomagala;

- pelene u spoju s gaćicama, standardnih veličina - male, u količini utvrđenoj u Popisu pomagala;

- pelene u spoju s gaćicama, standardnih veličina - srednje i velike, u količini utvrđenoj u Popisu pomagala;

- pelene u spoju s gaćicama, visokoupijajuće za noć, standardnih veličina - srednje i velike, u količini utvrđenoj u Popisu pomagala;

- anatomske uloške po mjeri, srednje i velike standardne veličine;

- gaćice mrežaste elastične, prema tjelesnoj težini srednje i velike, u količini utvrđenoj u Popisu pomagala;

- zaštitni podložak za krevet za jednokratnu uporabu, različite veličine (prema veličini osobe), kada postoji inkontinencija urina i stolice.

Osigurana osoba ostvaruje pravo na pomagalo iz stavka 1. ovog članka zbog:

- prirođene mane ili bolesti urogenitalnog ili probavnog sustava koji ima za trajnu posljedicu inkontinenciju urina i/ili stolice;

- bolesti i ozljeda živčanog sustava koje imaju za posljedicu trajnu inkontinenciju urina i/ili stolice;

- bolesti i ozljede organa male zdjelice koje imaju za posljedicu trajnu inkontinenciju urina i/ili stolice;

- smetnje svijesti prema »Glasgow coma scale« od 0 - 8;

- mentalne retardacije osoba starijih od 3 godine, a koje za posljedicu imaju inkontinenciju urina i/ili stolice.

U slučaju inkontinencije urina i/ili stolice osigurana osoba ima pravo na kombinaciju pelena u spoju s gaćicama za dan standardnih veličina - srednje i velike i visokoupijajućih pelena u spoju s gaćicama za noć, u količini utvrđenoj u Popisu pomagala.

Osigurana osoba kojoj je oštrina vida na oba oka 0,05 i manja (slijepa osoba) ima pravo na sljedeća tiflotehnička pomagala:

1. dugi bijeli štap za slijepe;

2. sat za slijepe;

3. Brailleov pisaći uređaj;

4. kasetofon - četverokanalni za slijepe osobe;

5. čitač ekrana s govornom jedinicom;

6. Brailleovu elektroničku bilježnicu za slijepe.

 

Pomagala iz stavka 1. ovog članka odobravaju se:

1. iz točke 1. i 2. osiguranoj osobi od navršene 6. godine života;

2. iz točke 3. osiguranoj osobi za vrijeme dok se nalazi na redovnom školovanju, te svakoj drugoj osiguranoj osobi koja se služi Brailleovim pismom, o čemu je obvezna priložiti potvrdu koju izdaje Hrvatski savez slijepih putem svojih ovlaštenih matičnih udruga, uz obvezu vraćanja Zavodu;

3. iz točke 4. osiguranoj osobi od navršene 6. godine života koja se koristi zvučnim fondom Hrvatske knjižnice za slijepe o čemu je obvezna priložiti potvrdu koju izdaje Hrvatska knjižnica za slijepe, uz obvezu vraćanja Zavodu;

4. iz točke 5. osiguranoj osobi za vrijeme  redovnog školovanja i koja je osposobljena za rad s tim pomagalom o čemu je obvezna priložiti potvrdu koju izdaje Hrvatski savez slijepih putem svojih ovlaštenih temeljnih udruga i potvrdu nadležne obrazovne ustanove o redovnom školovanju, uz obvezu vraćanja Zavodu;

5. iz točke 6. osiguranoj osobi za vrijeme dok se nalazi na redovnom školovanju, te za vrijeme prekvalifikacije, o čemu je obvezna priložiti potvrdu nadležne obrazovne ustanove, uz obvezu vraćanja Zavodu.

Pod redovnim školovanjem iz stavka 2. podtočaka 2, 4. i 5. ovog članka smatra se školovanje do svršetka dodiplomskog studija, nakon čega je osigurana osoba obvezna vratiti pomagala iz stavka 1. točaka 3, 5. i 6. ovog članka.

Djeca do navršene 18. godine života, koja se nalaze na kontinuiranoj slušno-govornoj rehabilitaciji, odnosno osigurane osobe na redovnom školovanju imaju pravo na dva slušna pomagala.

 

  

Pravilnik o uvjetima i postupku stjecanja prava na rad u skraćenom radnom vremenu radi njege djeteta kojem je potrebna pojačana briga i njega (NN, 64/98)

Smatra se da je djetetu nakon što navrši jednu godinu života potrebna pojačana briga i njega iz članka 1. ovoga Pravilnika u slučajevima sljedećih bolesti, odnosno stanja djeteta:

 1. tuberkuloza (svi oblici primarne i
     postprimarne tuberkuloze bez
     obzira na lokaciju)                                                         

 2. sifilis i njegove posljedice                                               

 3. posljedice akutnog encefalitisa razne
     etiologije                                                                      

 4. sve vrste malignih neoplazmi,
     uključujući i leukemiju                                                   

 5. bronhijalna astma i astimatiformni
     bronhitis                                                                        

6. stanja prouzrokovana atireoidizmom i
    hipotireoidizmom, kongenitalne ili
    stečene etiologije                                                           

 7. šećerna bolest                                                              

 8. kongenitalne hemolitičke anemije                                  

 9. policitemija                                                                   

10. hemofilija                                                                     

11. slaboumnost svih stupnjeva                                          

12. cerebralna dječja paraliza (svi oblici)                            

13. bolesti motornih neurona i mišićne
      distrofije                                                                      

14. sljepilo                                                                         

15. gluhonijemost                                                               

16. kongenitalna i kronična srčana oboljenja                      

17. suženje jednjaka nakon korozije                                  

18. ciroza jetre                                                                  

19. mukoviscidoza                                                             

20. upala bubrega s edemom i nefrozom

21. kronična upala bubrega                                               

22. hidronefroza                                                               

23. reumatoidni artritis i slična stanja

24. kronični osteomielitis i periostitis                                  

25. urođene i stečene malformacije kostiju
      i mišića                                                                       

26. distrofija - postignut Kvestov broj,
      odnosno smanjenje već jednom
      postignute težine djeteta za najmanje
      25%                                                                          

27. nedozrelost i nerazvijenost                                          

28. bolesti uvjetovane poremećajem
      imunomehanizma                                                        

29. celijakični sindrom                                                     

  

Zakon o hrvatskom registru o osobama s invaliditetom (NN, 64/01)

Ovim Zakonom uređuje se način prikupljanja podataka o osobama s invaliditetom prema uzroku, vrsti i težini oštećenja. Također se uređuje način obrade i zaštite prikupljenih podataka. Registar vodi Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Osoba s invaliditetom prema ovom Zakonu je osoba koja ima trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti izvršenja neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi, nastale kao posljedica oštećenja zdravlja (članak 2.). Također prema istom članku proizlazi da je oštećenje zdravlja nedostatak, gubitak ili nepravilnost anatomske građe, fiziološke ili psihičke funkcije. Iz oštećenja zdravlja proizlazi invaliditet kao trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti za obavljanje nekih fizičkih aktivnosti ili psihičkih funkcija primjerenih dobi. Ovim Zakonom zakonodavac razlikuje i pojam hendikepa. Hendikep je stanje koje proizlazi iz invaliditeta, a onemogućava svakodnevno funkcioniranje osobe u odnosu na okolinu u kojoj živi. Invaliditet stoga označava stupanj ograničenja učinkovitosti u obavljanju aktivnosti svakodnevnog života.  Hrvatski registar se sastoji od općeg i posebnog dijela gdje se u općem dijelu nalaze podaci o spolu, dobi, prebivalištu, boravištu, zvanju, jedinstvenom matičnom broju građana, bračnom stanju, a u posebnom dijelu podaci o vrsti oštećenja (članak 3.). U 4. članku se navode oštećenja prema kategorijama istih. Podatke u registar osoba s invaliditetom šalje liječnik primarne zdravstvene zaštite, liječnik specijalist koji je liječio osobu s invaliditetom te Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Podaci iz ovog registra se obrađuju svake godine kao statistički pokazatelji. Ovakve  podatke mogu koristiti tijela državne uprave, a pojedinačne podatke mogu koristiti određena ministarstva po nalogu ministra za namjene u svom djelokrugu. Jamči se zaštita podataka, a pristup pojedinačnim podacima imaju samo zaposlenici hrvatskog registra koji su obvezni čuvati tajnost podataka.  Dakle, podaci se smiju koristiti samo kao zbirni statistički pokazatelj (članak 20.), osim iznimke navedene u članku 19. stavku 5 .

Pregledom ovih zakona i pravilnika moguće je zaključiti kako postoje naznake propisa koji bi mogli urediti područje rane intervencije, ali postojeći propisi su nedorečeni u velikoj mjeri. Primjer je vidljiv u Pravilniku  o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN, 120/06, 136/06, 56/07, 80/07, 96/07 i 45/08) za bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom i fizikalnom terapijom gdje se u članku 15. točki 1. kaže da program "Mama - dijete" može trajati samo do 3. godine djetetovog života da bi se u 3. točki reklo da postoje iznimke gdje je potrebna prisutnost majke. Takve nedorečenosti omogućavaju tumačenje Zakona prema vlastitoj želji. Isto se ponavlja kod trajanja fizikalne terapije koja se može produžiti u iznimnim slučajevima, a da se pri tom ne navode koji bi to bili slučajevi.  Također postoji i niz propisa koji su u kontradikciji s načelima rane intervencije. Najočitiji primjer takvog propisa je stjecanje prava za dobivanje invalidskih kolica tek nakon što dijete navrši treću godinu života. Znano je da postoji niz oštećenja koja su prisutna od rođenja i koja zahtijevaju pomagala poput invalidskih kolica zbog pravilnog položaja djeteta kako ne bi došlo do patoloških obrazaca. Isti primjer bi se mogao odnositi na, primjerice, stjecanje prava na dobivanje Brailleovog stroja gdje prema postojećem Pravilniku dijete može dobiti Brailleov stroj tek kada se uključi u sustav školovanja ili kada je opismenjeno na brajici. Pitanje je kako bi dijete trebalo naučiti Brailleovo pismo ukoliko nema sredstva za pisanje istog. Ne treba ni naglašavati da nikako ne može razviti svijest o pismu koje će koristiti ako se prvi put susreće s njime u školi. U vezi ortopedskih pomagala i potrošnog medicinskog materijala treba reći kako nije zadovoljena dostatnost istog. To je moguće primijetiti u odnosu na katetere, pelene i sl. Osim gore navedenih poteškoća jedna od većih zamjerki je korištenje stare terminologije. Tako se u Pravilniku o uvjetima i postupku stjecanja prava na rad u skraćenom radnom vremenu radi njege djeteta kojem je potrebna pojačana briga i njega (NN, 64/98) koriste termini poput slaboumnost i sljepilo. U Zakonu o hrvatskom registru osoba s invaliditetom (NN, 64/01) također se koristi stupnjevanje mentalne retardacije prema kvocijentu što se u novije vrijeme izbjegava. Treba reći da je isti zakon nastao 2001. godine što je vrijeme u kojem se već znalo da će se takvo kategoriziranje napustiti. Glede primjene istog zakona u stvaranju baze podataka, spomenuta bi se baza podataka mogla bolje iskoristiti nego što je to u ovom trenutku. Kada bi postojala suradnja na razini transdisciplinarnosti, ovaj bi registar mogao poslužiti kao temelj u sveobuhvatnom pristupu djetetu kao i praćenju istog djeteta. Time bi se znatno smanjili neki problemi koji se sada javljaju u pogledu ostvarivanja prava djeteta, kao i prelaska iz jednog oblika skrbi u drugi. Mogućnost za provođenje rane intervencije kao modela u rehabilitacijskom radu postoji u proširivanju Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom i fizikalnom terapijom u kući (NN, 26/96, 79/97, 31/99, 51/99, 73/99, 40/07, 46/07 , 64/08). Ovim bi se pravilnikom moglo urediti pitanje patronažnog rada u tom najranijem razdoblju do treće godine. Naime, u ovom trenutku ne postoji zakonska regulativa koja bi omogućila patronažni rad rehabilitatora. Dodatna kontradikcija je što niti kućni posjeti fizioterapeuta nisu zakonski omogućeni do treće godine djetetova života. Treba naglasiti kako nigdje u Pravilniku zapravo ne piše decidirano da djeca nemaju prava do treće godine na fizikalnu terapiju u kući, ali je Pravilnik napisan na način da ga svatko može proizvoljno tumačiti. Liječničko povjerenstvo se poziva na interni pravilnik dok u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje tvrde kako zbog programa "Mama i dijete" u kojem se roditelj educira, nije potrebna fizikalna terapija u kući. Uzme li se u obzir plasticitet mozga, time apsurd ovog pripisa postaje još veći. Kada se tome još doda činjenica da je za svako dijete njegov dom najbolje okruženje za rad i da će u svom domu postići najbolje rezultate vidljiva je nužnost mijenjanja ovakvog propisa. Sveukupno gledajući, sustav zdravstva bi trebao biti uvelike moderniziran što se tiče propisa vezanih za dijete s teškoćama, a posebice u odnosu na djecu s faktorima rizika. Naime, ovakva se kategorija djece s rizikom uopće ne spominje u postojećim propisima iz ovog sustava. Rana intervencija kao model usmjerena je upravo na ovu djecu i na prevenciju. Stoga je nemoguće provoditi načela rane intervencije ako se u hrvatskom zakonodavstvu uopće ne spominje takva kategorija. Posebice se to odnosi na prematuritet kojem se također ne posvećuje pažnja u ovim propisima.

 

U svrhu pregleda zakona i propisa iz sustava zdravstva za koje se smatralo da bi mogli sadržavati odredbe vezane za djecu s teškoćama u razvoju osim navedenih pregledani su i sljedeći zakoni i propisi: Pravilnik o načinu prijavljivanja i odjavljivanja, te stjecanju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju (NN, 31/07, 56/07, 96/07, 130/07 i 33/08) i Odluka o najnižoj svoti za obračunavanje i plaćanje doprinosa i za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja osiguranika koji su na bolovanju, porodiljnom dopustu i dopustu radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju (NN,25/02). Pregledom navedenih propisa utvrđeno je kako unutar njih nisu obuhvaćene odredbe koje bi se ticale djece s teškoćama u razvoju. 


5.2      u sustavu socijalne skrbi

Zakon o socijalnoj skrbi te izmjene i dopune Zakona(NN, 73/97, 59/01, 82/01, 103/03, 44/06, 79/07)

Ovim se zakonom uređuje način obavljanja i financiranja djelatnosti socijalne skrbi, korisnici, prava korisnika socijalne skrbi, postupak za ostvarivanje tih prava te druga pitanja značajna za obavljanje djelatnosti socijalne skrbi (članak 1.).

U Hrvatskoj, socijalna skrb je djelatnost od posebnog interesa čiji je cilj zaštita obitelji koje se ne mogu brinuti same za sebe. Institucije koje se bave obitelji dužne su surađivati s ustanovama socijalne skrbi. Svatko je dužan svojim radom pomagati korisnike socijalne skrbi, a gradovi i općine dužni su izdvojiti 5% za ovu namjenu.

Osim drugih korisnika pod nadležnost ustanova socijalne skrbi spada i dijete kod kojeg je prisutno tjelesno, mentalno ili psihičko oštećenje (članak 10.). Prema ovom zakonu prava djeteta, odnosno obitelji u kojoj postoji dijete s teškoćama mogu biti neka od sljedećih:

- savjetovanje - sustavna profesionlna podrška koja ima za cilj pomoći obitelji prevladati krizne situacije i stvoriti uvjete za uspješno funkcioniranje pojedinca i obitelji u društvu;

-  pomaganje u prevladavanju posebnih teškoća - ova vrsta pomoći pruža se u kriznim situacijama poput bolesti, smrti, ponovne resocijalizacije, poteškoća u odgoju djeteta, invaliditeta. Pruža se pravna pomoć kao i pomoć u kući za primjerice vođenje kućanstva, povezivanja s drugim ustanovama, primjerice vrtićem. Sve usluge su besplatne;

-  pomoć za uzdržavanje - ovo pravo je usmjereno na obitelji koje se ne mogu uzdržavati svojim radom ili imovinom;

-  pomoć za podmirenje troškova stanovanja  - troškovi prema ovom pravu su troškovi najamnine stana, troškovi koji se plaćaju u svezi sa stanovanjem i održavanjem stana;

-  jednokratnu pomoć - dodjeljuje se u situacijama kada obitelj trenutno ne može zadovoljiti u potpunosti ili djelomično svoje potrebe prema ocjeni ustanove socijalne skrbi;

-  doplatak za pomoć i njegu - do

for download software click here visit mac software site softwareunlim.net visit site