PRESJEK OBRAZOVANJA SLIJEPIH

SADRŽAJ:

1. UVOD

2. KRATAK POVJESNI PREGLED OBRAZOVANJA SLIJEPIH S KRAJA 19. STOLJEĆA

3. Prvih 50 godina djelovanja Centra za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek"

4. OBRAZOVANJE U SUSTAVU INTEGRACIJE

5. VISOKO - ŠKOLSKO OBRAZOVANJE

5.1. Što je Brajev redak?
5.2. Što je govorna jedinica?
5.3. Što je screen reader?

6. ZAKLJUČAK

7. LITERATURA

_____________________________________________________________________

UVOD

U ovom radu upoznati ćemo se sa povijesno - pedagoškim razvojem obrazovanja slijepih osoba u Hrvatskoj. Iako je put do samostalnosti i određenih postignuća bio trnovit, danas možemo reći kako su slijepe osobe potpuno ravnopravne svim ostalim osobama na području obrazovanja. Razvojem posebne adaptivne računalne tehnologije za slijepe broj radnih mjesta svakodnevno se povećava. Stoga uopće nije čudno što se sve više slijepih osoba odlučuje na visokoškolsko ili akademsko obrazovanje.

_____________________________________________________________

KRATAK POVJESNI PREGLED OBRAZOVANJA SLIJEPIH S KRAJA 19. STOLJEĆA

Prva nastojanja da se slijepoj djeci iz dijela Hrvatske "Vojna krajna" omogući polazak u školu datira, još iz 1816. godine. Carsko - kraljevsko dvorsko vojno vijeće raspravlja o mogućnosti osnutka zaklade za potporu krajiške slijepe djece, koja bi kroz šest godina polazila privatni zavod u Beču, tj. "Carsko-kraljevski odgojni institut za slijepe", utemeljenog 1804. godine, kojeg je osnovao Johann Wilhelm Klein.

Dvadesetak godina kasnije u Vojnoj krajini poduzimaju se koraci kako bi se na današnjem teritoriju Karlovca osnovala škola za slijepe i gluhe, koju bi polazila i djeca iz Građanske Hrvatske. Zbog toga se 1837. godine nadučitelj Normalne glavne škole u Rakovcu, Imbro Antolić, upućuje na osposobljavanje za rad sa slijepima i gluhima u Beč, odakle se vratio osobito dobrim svjedodžbama.

U kontekstu kulturnih nastojanja Ilirskoga pokreta, istovremeno se razvija slična aktivnost i u samoj Građanskoj Hrvatskoj. Tijekom svojih zasjedanja u svibnju 1839. i 1843. godine, Hrvatski sabor raspravlja o osnivanju škole za slijepe i gluhe pri samostanu "Milosrdne braće" u Zagrebu. Uoči zasjedanja Sabora u listopadu 1847. godine, Varaždinska županija opunomoćuje svoje zastupnike da zahtijevaju da se uvedu "zavodi za slijepce" na opće troškove. Međutim, od toga svega ništa nije ostvareno, jer će zbog događaja iz 1848. godine i Bachova apsolutizma daljnji rad u tome pravcu biti obustavljen sve do šezdesetih godina, kada se Bachov režim ukida, a u Hrvatskoj se počinje ponovno odvijati politički, društveni i kulturni život.

60-ih i 70-ih godina 19. stoljeća postojale su slijedeće povjesne značajke važne za obrazovanje slijepih osoba:

1. U nekim područjima zemlje djetetu oštećena vida se dopušta da polazi redovnu osnovnu školu.

2. Zakonom o uređenju osnovnih i učiteljskih škola u Hrvatskoj i Slavoniji od 14. listopada 1874. godine za učiteljske "pripravnike", uvode se najnužnije tiflopedagoške pouke.

3. Područje pedagogije slijepih postaje predmetom teoretske obrade u hrvatskoj pedagoškoj literaturi. 1876. godine u knjizi Stjepana Basaričeka "Teorija pedagogije ili nauk ob uzgoju" u našim se krajevima prvi put stručno razmatraju problemi odgoja i obrazovanja slijepe djece.

1877. godine u Učiteljsku školu u Zagrebu, u kojoj pedagogiju predaje Basariček, upisuje se učenik Vinko Bek. Tamo Bek stiće prva iskustva i započinje s razvojem ideje o svojoj novoj djelatnosti u korist organizirana obrazovanja slijepih osoba u Hrvatskoj.

Vinko Bek rođen je 19. studenog 1862. godine u Podgajcima na Dravi, općina Donji Miholjac. Završetkom učiteljske škole 1881. godine radi najprije kao pučki učitelj u Bukevju kraj Velike Gorice, potom u Zagrebu, a vrijeme od 1895. do umirovljenja 1920. godine provodi radeći isključivo za slijepe. Umro je u Zagrebu 15. listopada 1935. godine.

Bek stupa na javnu scenu 1888. godine sa svojom stručno - propagandnom knjižicom "Uzgoj slijepaca", napisanoj prema prvome poglavlju knjige austrijskoga tiflopedagoga Friedricha Entlichera "Das blinde Kind im Kreise seiner Familie und in der Schule seines Wohnortes" ("Slijepo dijete u krugu svoje obitelji i u školi svoga zavičaja"). Tijekom 1889. godine objavljuje originalnu programatsku studiju "Bečki zavodi za slijepce i naše potrebe". Prilagođava brajično pismo za hrvatski jezik (prva verzija adaptacije). Sastavlja i tiska prvu hrvatsku brajičnu početnicu za slijepe te preuzima obučavati sedmogodišnjega slijepog dječaka Hinka Svobodu, s kojim četiri mjeseca kasnije na javnom ispitu za prvi razred osnovne škole u Zagrebu demonstrira postignuti uspjeh.

Od početka 1890. do kraja 1892. godine izdaje u Zagrebu tiflološki mjesečnik "Slijepčev prijatelj", kojeg uređuje i piše članke. Od početka 1893. do kraja 1897. godine uređuje i defektološki mjesečnik "Prijatelj slijepih i gluhonijemih".

Godine 1891. priređuje u glavnoj zgradi Sveučilišta u Zagrebu impozantnu tiflološku izložbu s tematskim područjima: statistika o slijepima, preventiva sljepoće, tiflopedagogija, školstvo za slijepe u inozemstvu, nastavna tiflotehnika, itd. Takvim djelovanjem Bek je prvenstveno želio pridobiti naklonost i javnu podršku, a njegov krajnji cilj je bio upućivanje zahtjeva na Zemaljsku vladu da osnuje školu za slijepe. Budući da se to nije dogodilo, nastavio je s već ranije započetim pokušajima oko osnivanja dobrotvornog društva, koje bi osnovalo takvu privatnu školu. To je ostvario 1891. godine, osnovavši 3. kolovoza u Zagrebu Društvo "Sv. Vida", kojemu je, međutim, zadaća osnutka škole ostala prišteđena. U to vrijeme i sama Zemaljska vlada se ozbiljno priprema za osnutak takve institucije te je tako već 25. veljače 1895. raspisan natječaj za upis pitomaca. Na dan 1. rujna iste godine otvoren je u prizemlju bivše zgrade "Bolnice sestara milosrdnica" u Ilici br. 83 Zemaljski zavod za odgoj slijepe djece u Zagrebu.

Unatoč tome niti Društvo "Sv. Vida" nije odustalo od svog programa, nego je zahvaljujući Beku nepunih mjesec i pol dana kasnije otvorilo u Zagrebu "Zavod za odrasle slijepce". Ta ustanova biti će nekom vrstom škole za profesionalno osposobljavanje, odnosno rehabilitaciju slijepe mladeži i odraslih, sve dok nije došlo do spajanja sa Zavodom za odgoj slijepe djece u sadašnji "Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek".

---

Prvih 50 godina djelovanja Centra za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek"

U razdoblju od proteklih stotinu godina Zavod za odgoj slijepe djece mijenjao je kako svoje sjedište, tako i smještaj, ustrojstvo i naziv. Također je dolazilo i do promjena u njegovoj djelatnosti. Do kraja Drugog svjetskog rata doživljava dvije promjene svoga sjedišta i smještaja. Godine 1920. vlasti Kraljevine SHS sele ga, zajedno s domovima slijepih Društva "Sv. Vida" u Popovaču. U jednom napisu Vinko Bek ističe s ogorčenošću kako je ustanova premještena u zgradu koja je "na osami" i "gdje slijepci ne samo neće ništa vidjeti, nego neće ništa ni čuti".

Zavod je vraćen 1928. godine u svoje prvobitne prostorije u Ilici i proživjevši potom zlatno doba svoje dotadašnje povijesti, zapada u novu nevolju kad se u ljeto 1941. - pod imenom "Zavod za odgoj i obrazovanje slijepih" - opet preseljava iz Zagreba, ovaj put u ispražnjene prostorije srbijanskoga zavoda za slijepe u Zemunu.

Među zavodskim ravnateljima iz tog razdobljavalja na prvom mjestu ističe se Vinko Bek, koji je tu dužnost obnašao samo do početka 1895/1900. školske godine, u fazi funkcionalnog uhodavanja Zavoda. Vinko Bek je za obrazovanje slijepih učinio mnogo više prije negoli za vrijeme svojeg kratkog, petogodišnjeg mandata. Bekov nasljednik Stjepan Horvat upravljao je Zavodom do preseljenja te ustanove u Popovaču, kao i od njezina povratka u Zagreb, pa sve do kraja 1931/32. školske godine, kada ga je zamijenio Josip Očko koji će na tome položaju ostati do partizanskoga zauzeća Beograda.

Sukladno koncepciji, koju je još 1889. godine u "Bečkim zavodima" razradio Bek, u Zavodu je djelovala četverogodišnja osnovna te produžna ili šegrtska škola, što znači da je Zavod pružao i opće i obrtno obrazovanje. Za Bekove uprave pitomci su se obučavali u četkarstvu, a za Horvatove još u pletenju stolica i košaraštvu. Šireg izbora zanimanja nije bilo. Postojalo je obučavanje i u instrumentalnoj glazbi, no ne na razini profesionalnog osposobljavanja. Drugačije je takve probleme rješavao Zavod za vrijeme Očkove uprave. U razdoblju od 1932. do 1941. godine Očko je toliko razgranao i kvalitativno unaprijedio djelatnost te ustanove da ju je pretvorio u višenamjenski obrazovni institut za slijepe, čiji su se pitomci po završetku osnovne škole, osim u izučavanje spomenutih obrta u zavodskim radionicama, uključivali u druge naukovne odnosno školske programe. Neki su izučavali obrt (npr. užarstvo, ugađanje glasovira, itd.) kod izvanzavodskih majstora, neki su polazili srednju glazbenu školu pri Državnoj muzičkoj akademiji, a neki opet - što kao redoviti, što kao privatni učenici - nastavili školovanje u II. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Učenici glazbene škole dobivaju u Zavodu dodatne satove iz instrumentalne obuke, a privatni učenici gimnazije, pa i oni redoviti, svu potrebnu instruktivnu pomoć za polaganje razrednih ispita dobivaju od tada zapaženih mladih stručnjaka, - glazbenika. Neki od njih su: Božo Antonić, Dragutin Gurtl, Mladen Stahuljak, Stjepan Šulek i Milan Tarbuk, te gimnazijski profesori dr Kruno Krstić, dr Antuna Luja, prevoditelj Lukrecijeva djela "De rerum natura" Marko Tepeš i drugi. Glazba se na amaterskoj razini intenzivno njegovala i među ostalim zavodskim pitomcima koje, pored slijepoga Branka pl. Štrige, obučavaju također pojedini od gore navedenih glazbenika, ali i sam ravnatelj Očko. U to vrijeme, predmetom obuke u srednjoj glazbenoj školi i Zavodu su: glasovir, orgulje, violina, violončelo, fagot, rog, klarinet i drugi puhački instrumenti; zatim tambure, harmonika, mandolina, a Zavod - zahvaljujući toj velikoj instrumentalnoj raznolikosti - ima osim vlastitoga mješovitog pjevačkog zbora i vlastiti puhački te tamburaški orkestar.

Od onoga što Očko poduzima s izvanglazbenih područja obrazovanja i osposobljavanja, dovoljno je navesti da za zainteresirane zavodske pitomce uvodi učenje esperanta (instruktor je poznati hrvatski esperantist međunarodnog ugleda dr. Ivo Lapenna) i učenje njemačkog jezika. Uz to, samo za gimnazijalce, uvedeno je pohađanje jezičnog tečaja iz francuskog jezika u Francuskom institutu kao i pisanje na običnom pisaćem stroju.

Svojevrstan doprinos zavodskih pitomaca može se vidjeti i na području socijalnog odgoja. To je doprinos dvojice ondašnjih studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu: književnika (već tada poznatog po njegovoj knjizi "Sedmi b") Jože Horvata te profesora Mladena Čaldarovića, što ih je, po uspostavi Banovine Hrvatske ravnatelj Očko postavio za zavodske prefekte ili odgajatelje. Negdje do potkraj drugoga polugodišta 1940/41. oni slijepim učenicima pročitali mnoštvo tekstova iz domaće i svjetske književnosti lijeve orijentacije, te su svojim komentarima o pročitanom kao i kritičkim razgovorima o nadolazećoj ratnoj i fašističkoj opasnosti, o aktualnim socijalnim prilikama i marginalnu društvenom položaju slijepih, bitno utjecali na skoro opredjeljenje za narodnooslobodilački pokret.

Od čelnih osoba Zavoda što su nakon Josipa Očka upravljale tom ustanovom, važni su Olga Franković i Stjepan Barač. Pod upravom ravnateljice Olge Franković zavodska četverogodišnja osnovna škola pretvorena u sedmogodišnju, a pod uprvom ravnatelja Stjepana Barača, u Zavod su uvedeni posebni razredi za slabovidne i umjereno mentalno retardiranu djecu i mladež.

Kada je 1946. godine, pod nazivom "Udruženje slijepih Hrvatske", osnovan Hrvatski savez slijepih, u Hrvatskoj je vladao zastoj posebno - organizirana obrazovanja slijepe djece. Hrvatska djeca iz "Zavoda za odgoj i obrazovanje slijepih", koja su nakon 1944. godine ostala u Zemunu, obrazovala su se tada u srbijanskom zavodu, dok za obrazovanje ostale slijepe djece Hrvatska nije ništa učinila.

S obzirom na navedeno loše stanje obrazovanja slijepe djece i mladeži u Hrvatskoj, tada novo - osnovana organizacija zalagala se za promjenu trenutnog stanja. Ona se nameće kao drugi po redu najutjecajniji činitelj razvoja na tome području nakon državnih organa. Tako izražena pripravnost za vlastito angažiranje smatrana je u Organizaciji njenom prirodnom obvezom. U periodičnim izvještajima njenih međuskupštinskih organa to područje tretira kao da u cijelosti pripada u njezin djelokrug.

Od tri odgojno - obrazovna zavoda za slijepe, koliko ih je bilo u Kraljevini Jugoslaviji, prvi je obnovio rad onaj u Srbiji, a zatim u Sloveniji (Ljubljana). Na ponovnom otvaranju Zavoda za odgoj slijepe djece u Zagrebu Organizacija je kod hrvatskoga ministarstva socijalne politike uporno inzistirala, počevši od svoje osnivačke skupštine. Već 1946. godine nestrpljivi Zemaljski odbor podnosi ministarstvu prijedlog o sastavu zavodskoga nastavničkog osoblja, a u smjernicama odborske sjednice od 1. kolovoza 1947. godine za raspravu na prvoj redovitoj skupštini Udruženja naglašava se da se naročito treba osvrnuti na pitanje otvaranja zavoda za školsku djecu i da treba iznijeti potrebu školskog i predškolskog obrazovanja. Najveći problem je bio u tome što se nije mogla pronaći prikladna i raspoloživa zgrada. Ujesen 1947. godine Zavod je nakon briljantnih uspjeha za Očkove uprave, ali i niza raznih poteškoća i mnogo premještanja mogao zabilježiti novi početak svoga života. Ponovno je otvoren u Zagrebu i to u, za to ispražnjenoj, zgradi na Radničkoj cesti 18, u kojoj se do tada nalazilo Prihvatilište za trihofitičnu djecu. Zavod će do 1955. godine djelovati pod nazivom "Zavod za odgoj slijepe djece", a 1955. godine na 60. godišnjicu osnutka, nadopuniti će se imenom njegova utemeljitelja Vinka Beka.

Prvih 16 godina on će djelovati kao samostalna ustanova, a od tada kao radna jedinica Zavoda za rehabilitaciju slijepe i slabovidne djece i omladine "Vinko Bek", odnosno Centra za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu.

Sa zavodskim smještajem na Radničkoj cesti Zemaljski odbor nije bio zadovoljan, jer je ta zgrada, iako u mnogočemu bolja od nekadašnjih zavodskih prostorija u Ilici, bila još uvijek daleko ispod zahtjeva za veći broj djece i moderniji razvoj ustanove. Zbog toga je od ministarstva tražio da se za Zavod oslobodi zgrada koja mu je i pripadala, tj. ona na Josipovcu (Ulica Vladimira Nazora 53), koja se za zavod počela graditi još u vrijeme Banovine Hrvatske, a sada je služila kao dom za zbrinjavanje djece - ratne siročadi. U Ministarstvu se nisu mogli odlučiti na takav čin, budući da su se tome žestoko protivili krugovi oko politički utjecajne Tatjane Marinić.

Nakon što su Zemaljski odbor i zavodska uprava zaprijetili da će stvar iznijeti pred savezne državne organe u Beogradu, otpor je popustio, te je tako zgrada 1950. godine privedena svojoj pravoj svrsi.

Osobito brojni bili su slučajevi gubitka vida zbog pronalaska eksplozivnih naprava ostavljenih tijekom rata. Izvršen je veliki pritisak na novu zavodsku školu, zbog čega se odustalo od povlačenja djece iz zemunskoga zavoda. Međutim, ponovilo se ono što je Zavod kao ustanova doživio na svome prvom početku 1895.

Zbog slabog odaziva na prvi natječaj za prijem pitomaca otvaranje zavoda moralo je biti odgođeno za nekoliko mjeseci. Ovaj put su se djeca tjednima i mjesecima vrlo slabo uključivala u Zavod, uprkos požurnicama Ministarstva lokalnim organima državne uprave. Krajem siječnja 1948. godine Zavod je imao svega sedmero pitomaca, tako da se u njegova osoblja bila već počela javljati zabrinutost za sam opstanak ustanove. Da ne dođe do zatvaranja zavoda, Zemaljski odbor Udruženja odlučio se na vlastitu akciju. Uz preporuku Ministarstva socijalne politike, a o trošku Organizacije, na teren je poslana terenska ekipa međusobno sastavljena od nekoliko zavodskih odgajatelja na dulje detekcijsko putovanje po unutrašnjosti. Prošlo se kroz osam kotarskih područja u Varaždinskoj te Primorsko-goranskoj regiji. Tamo je osim otprije evidentirane slijepe djece otkriveno i dobar broj takve za koju se u općinskim socijalnim službama nije ni znalo da postoje. Roditelji i jedne i druge djece bili su jednako neinformirani o Zavodu i njegovoj funkciji. Što su socijalne službe u općinama bile propustile učiniti, učinjeno je prilikom ove akcije, koja je rezultirala znatno bržim popunjavanjem zavodskih učionica. Krajem kalendarske godine broj pitomaca iznosio je 63. Također je već radio dječji vrtić koji je ubrzo preimenovan u odjeljenje za predškolski odgoj.

Rješenjem Ministarstva prosvjete NRH od 18. rujna 1948. godine četverogodišnja zavodska škola pretvorena je u sedmogodišnju osnovnu školu za slijepe s nastavnim programom i pravima redovne sedmogodišnje škole, nakon čega će 1954. godine s redovnim sedmogodišnjim školama prijeći u osmogodišnju. Time je bio ispunjen zahtjev Organizacije iz 1947. godine da se slijepa djeca uvrste u rad sedmoljetke bez ikakvih promjena sa sedmoljetkom videće djece, tj. da se uvede jednakost slijepe i videće djece u osnovnom obrazovanju. Spomenuta terenska akcija pokazala se korisnim presedanom za daljnje osiguravanje pronalaska slijepe djece. Od tada to je postalo trajnom brigom Organizacije prema načelu da nijedno za školu doraslo i sposobno slijepo dijete ne smije ostati neobuhvaćeno. Godine 1948. tu zadaću ispunio je sam Zemaljski odbor, u sljedećim godinama je preuzimaju lokalne organizacije Udruženja, svaka za svoje područje.

Da se terenske organizacije nisu uputile u istraživanje, mnogo bi djece ostalo zaobiđeno i neškolovano. Tako je npr. 1952. godine u kotaru Poreč otkriveno troje djece, a odbor organizacije za kotar Crikvenica javlja kako su sva djeca s njihovog područja upućena u Zavod. Za školske godine 1956/57. i 1960/61. izvještaji postoje podaci koji kažu da se u Zavod upućivalo 18, 21, 27, 22 odnosno 20 novootkrivene djece. Osim radi njihova pronalaska, na čemu su terenske organizacije radile prije početka svake nove školske godine, slijepa su se djeca otkrivala i u dijagnostičke i statističke svrhe. Prvi je to put bilo u razdoblju sredine ljeta 1954. - 1957. godine, kada je u organizaciji Glavnog odbora Saveza i uz primjenu definicije sljepoće i slabovidnosti usvojene na bledskom kongresu oftalmologa Jugoslavije iz 1953. godine, provedena u Hrvatskoj opsežna akcija oftalmoloških pregleda. Akcija je drugi put bila provedena u ranim šezdesetim godinama, pošto su u Jugoslaviji tada bili doneseni posebni propisi o reguliranju materije iz obrazovanja i rehabilitacije djece i omladine sa smetnjama u razvoju, među kojima i pravilnik o njihovoj kategorizaciji i evidenciji. Budući da je bez kategorizacije upis u specijalnu školu ili rehabilitacijsku ustanovu bio nemoguć, te kako je ona za djecu osiguranika uvjetovala i pravo na neke materijalne pogodnosti, tada su terenske organizacije još aktivnije radile na otkrivanju slijepe djece. O uspješnosti obavljena posla se u izvještaju Glavnoga odbora za 3. skupštinu Saveza iz 1963. godine rečeno je donošenje Zakona o specijalnim školama pomogao i Zavodu i slijepoj djeci, jer je samo u proteklom periodu na osnovno školovanje upućeno stotinu troje djece.

---

OBRAZOVANJE U SUSTAVU INTEGRACIJE

Na prvi pismeni zapis obrazovanja slijepih osoba u integraciji tj. obrazovanja u sustavu redovnog školovanja nailazimo u drugoj polovici 19. stoljeća. 1876. godine Stjepan Basariček o takvom slučaju piše u knjizi "Teorija pedagogije ili nauk ob uzgoju", a nekoliko godina kasnije učitelj Josip Cunić u raspravi objavljenoj u časopisu "Napredak". Cunić vatreno zagovara uključivanje slijepe djece u redovne osnovne škole i poziva kolege učitelje neka se ne ustručavaju primati u školu takvu djecu, jer da će i za malen trud imati dovoljno nagrade.

Od tog razdoblja, pa sve do polovice 60 godina 20. stoljeća ne postoji zakonska odredba o obrazovanju slijepe djece i mladeži u sustavu integracije, iako su tijekom ranijih godina zabilježeni slučajevi pohađanja redovnih, viših ili visokih škola.

Sve do 1966. godine obrazovanje slijepe mladeži u integraciji smatralo se privatnom stvari pojedinca. Međutim, budući da je tijekom razdoblja između 1963. i 1966. zabilježeno otprilike 20 djece godišnje u redovnom sustavu školovanja, postalo je jasno da se takva situacija mora zakonski regulirati.

Tako je republički odbor 1966. godine:
- prihvatio školsku integraciju kao oblik povoljniji od školske segregacije, ne samo za sposobniju slabovidnu i visoko slabovidnu već i za potpuno slijepu djecu
- ocijenio da se u slučaju već uključene djece, zbog nezadovoljavanja njihovih specifičnih odgojno - obrazovnih potreba, može prije govoriti o njihovoj fizičkoj nazočnosti u školi, nego o integraciji
- zaključio da bi trebalo formirati posebnu stručnu službu koja bi pomagala rješavati probleme što se javljaju u trokutu slijepo ili slabovidno dijete - redovna osnovna škola - obitelj.

S ovako zamišljenim projektom bile su upoznate nadležne republičke vlasti, uz čiju je suglasnost i financijsku podršku u svibnju 1966. godine pri Republičkom odboru otvoreno radno mjesto putujućeg učitelja tiflopedagoga. Tako je utemeljena republička MTPS tj. mobilna tiflo-pedagoška služba.
Prvi dio djelovanja mobilne tiflo-pedagoške službe bio je: problem njege, odgoja i obrazovanja slijepe i visoko slabovidne djece predškolske i osnovnoškolske dobi neobuhvaćene smještajem u ustanove rezidencijalnog tipa. Jedan dio te djelatnosti odnosio se na pomaganje obiteljima needukabilne djece i djece koja su čekala na uključenje u institucionalni predškolski odgoj. Drugi dio se odnosio na izravno pripremanje djece za odgojno-obrazovnu integraciju i zadovoljavanje "odabrane" slijepe djece te zadovoljavanje njihovih specifičnih učeničkih potreba u polaženju redovne osnovne škole.

Programski okvir za glavni dio djelovanja MTPS, što ga je Republički odbor 1967. godine predočio 4. skupštini Saveza, obuhvaćao je četiri skupine zadataka:
1. Rad s djecom predškolske dobi u obitelji. Ovdje su spadale aktivnosti: odabir slijepe i visoko slabovidne djece, pripremanje odabranog djeteta za 1. razred redovne osnovne škole te tiflopedagoške usluge redovnim dječjim vrtićima, ako im je potrebna, ili ako kane primiti takvo dijete. U slučaju odabira integracije odluka se mogla donijeti u slučaju povoljne procjene o razvojnim mogućnostima djeteta u takvu obliku obrazovanja, tj. bilo je važno da je dijete mentalno i fizički izrazito sposobno, da živi u obitelji u kojoj je okruženo ljubavlju i koja je voljna i objektivno kadra pružati mu racionalnu pomoć te da mu škola ne bude suviše daleko. Za pružanje tiflopedagoških usluga redovnim dječjim vrtićima gotovo da i nije bilo prilike, jer je slijepom djetetu rijetko koji vrtić otvarao svoja vrata.

2. . Uključivanje slijepe djece u redovne osnovne škole: u ovoj su se skupini zadataka za putujućeg učitelja tiflopedagoga podrazumijevali poslovi kao:
- uspostavljanje osobnog kontakta sa školom, objašnjavanje ravnatelju i nastavnicima svrha integracije te privoljavanje na prijem djeteta
- upoznavanje razrednog nastavnika s djetetom i njegovom obitelji te ga uputiti u najvažnije zahtjeve pedagoškog postupka sa slijepim djetetom u razredu, izvanrazrednim aktivnostima i situacijama te djetetovoj interakciji s videćim vršnjacima
- uvođenje djeteta u školski fizički i socijalni ambijent te osiguranje bezopasnog odlaska u školu i povratka
- pripremanje osljepljelih učenika redovnih osnovnih škola za nastavak obrazovanja u istoj školi

3. Rad sa slijepom i visoko slabovidnom djecom polaznicima redovnih osnovnih škola: zadaci u ovoj skupini bili su širi nego što je naslovom skupine naznačeno, a obuhvaćali su:
? brigu o opskrbi učenika tiflospecifičnim tehničkim i informacijskim pomagalima za razrednu odnosno predmetnu nastavu (brajične tablice, šila i papir; brajični pisaći strojevi, magneto(kaseto)foni, satovi, zemljopisne karte, pribori za geometrijsko crtanje, udžbenici, školska lektira i dr
? poduke u brajici
? poduke u crnome pismu, (pismu videćih) za one visoko slabovidne koji ga mogu rabiti, služeći se optičkim pomagalima i specijalnim bilježnicama za uvećana slova
? pomoć pri usvajanju gradiva iz prirodoslovnih predmeta, matematike i drugih nastavnih sadržaja za koje nije dovoljna verbalna informacija
? pomoć pri ovladavanju umijećima s područja mobiliteta (kretanja slijepih u prostoru), tjelesnog , tehničkog i likovnog odgoja, domaćinstva i svakodnevnog života
? prepisivanje s crnoga tiska na brajicu (udžbenici, nastavni listići, testovi znanja itd.)
? prepisivanje s brajice na crni tisak za nastavnikovu uporabu (npr. školske i domaće zadaće)
? snimanje zvučnih tekstova u nedostatku prijepisa na brajicu ili na uvećani crni tisak)
? praćenje školskoga uspjeha i socijalizacije djeteta
? konzultacije s nastavnicima radi rješavanja iskrslih problema.

4. Rad s obiteljima slijepe, visokoslabovidne i slabovidne djece: ovdje se od putujućeg učitelja tražilo da postigne punu kooperativnost u obitelji te da poučava, prati i ispravlja njene članove u čemu i kako mogu sami pridonositi zadovoljavanju specifičnih potreba djeteta u videćem školskom i socijalnom okružju.

Prva slijepa učenica koja je u okviru ovog projekta uključena u redovnu osnovnu školu bila je Đurđica Suhina iz Jakovlja "općina Krapina". Ona je u rujnu 1966. godine krenula u 1. razred Jakovljanske osnovne škole, pripremljena za taj korak ubrzanim postupkom putujuće učiteljice. Nastavno vijeće ravnatelj Turkalj i razredna učiteljica Nada Posavec bez kolebanja su pristali i prihvatili prijedlog da Đurđica Suhina postane učenicom njihove škole.

U Hrvatskoj ovo je bio prvi slučaj obrazovanja potpuno slijepog djeteta među djecomnormalnih vidnih sposobnosti, uz gore spomenutog Cunićeva učenika Stjepana, koje se obavljalo uz redovnu tiflopedagošku asistenciju. Na kraju završetka Đurđičinog prvog razreda, republički odbor slijedećim riječima obrazložio je uspjeh svog intelektualnog pothvata:
"Sa slijepom djecom u redovnoj osnovnoj školi radi se po planu i programu za redovne osnovne škole. Pismeni dio nastave odvija se na Brajevom pismu. Slijepo dijete je sretno u redovnoj školi u društvu svojih videćih vršnjaka, ako se potpuno uklopi u sredinu što ovisi o nizu faktora.
Dosadašnji eksperiment je dao više nego zadovoljavajuće rezultate zato što je pokazao lični uspjeh slijepog djeteta, kvalitetu i kvantitetu znanja, a odgovara uzrastu i nivou videće djece toga razreda. Dijete je uklopljeno u sve aktivnosti kojima su zaposlena videća djeca. Da bi se slijepo dijete potpuno aktiviralo i afirmiralo, potrebna je čvrsta suradnja tiflopedagoga sa školskim učenicima i s roditeljima koji moraju vladati brajevim pismom. U navedenim slučajevima (riječ je i o troje 1966. u redovnoj osnovnoj školi zatečene djece) takva suradnja je potpuno uspjela. Prosvjetni radnici u osnovnoj školi u Jakovlju su zadovoljni s uspjehom i socijalnom adaptacijom djeteta i njihova je želja da to dijete i završi osnovno školovanje u njihovoj sredini."

Nakon uspješnog nastavka obrazovanja Đurđice Suhine u sustavu integracije, tiflo-pedagozi imali su sve više posla, budući da je postojalo sve više interesa za obrazovanje slijepe djece u redovnom školskom sustavu.

Danas sva slijepa djeca bez dodatnih oštećenja, pohađaju nastavu u redovnom školskom sustavu obrazovanja. Ukoliko slijepo dijete zadovolji sve kriterije kategorizacije, tj. ukoliko se sve psiho-fizičke sposobnosti pokažu dovoljne, dijete se upućuje u redovnu osnovnu školu.

---

VISOKO - ŠKOLSKO OBRAZOVANJE

Budući da visoko - školsko obrazovanje nije obvezno, možemo reći kako se relativno mali broj slijepih osoba odlučio za pohađanje fakulteta. Tome u prilog ide i činjenica da je praćenje fakultetskih predavanja, kao i polaganje ispita bilo znatno teže nego što je to slučaj danas.

Filozofski fakultet u Zagrebu može se pohvaliti sa dugogodišnjom praksom primanja slijepih studenata, jer kao prvi slijepi studenti navode se književnik Joža Horvat i profesor Mladen Čaldarović, koji su kasnije radili u COO "Vinko Bek".

Od početka II. svjetskog rata, pa sve do početka 70-ih godina 20 stoljeća, ne postoje pismeni zapisi o tome koliko je, i da li je itko od slijepih osoba studirao na nekom od fakulteta u Hrvatskoj ili Jugoslaviji. Kao iznimku navesti ćemo doktora znanosti Franju Tonkovića, autora knjige "Slijepi i o slijepima", koji je jedini stekao najveću sveučilišnu titulu do sada, te je dokazao da slijepe osobe mogu biti ravnopravni akademski građani kao i osobe s normalnim ostatkom vida.

Uz navedenog doktora Tonkovića, početkom 70-ih godina mnoge slijepe osobe pohađale su najviše filozofski fakultet u Zagrebu od kojih možemo navesti: prof Ivana Krznarića, jednog od ravnatelja Coo Vinka beka, profesore Hrvatskog jezika Antu Bakovića, autora nove početnice za slijepu djecu "Čovječe pazi da ne budeš malen", te prof Peru Pažina.

Osim velikog interesa slijepih za jezike, filozofiju i povijest, nekoliko slijepih osoba završilo je pravni fakultet, te oni danas uspješno rade u odvjetničkim uredima.

Razvojem adaptivne računalne tehnologije za slijepe, kao i računalne tehnologije općenito, slijepim osobama omogućeno je puno lakše studiranje a broj zanimanja se također proširuje.

Tako se tijekom 90-ih godina slijepe osobe počinju zanimati i za odsjeke psihologije i informacijskih znanosti.

Budući da MTPS (mobilna tiflo-pedagoška služba) ne obuhvaća obrazovanje slijepih osoba u visoko - školskom sustavu obrazovanja, slijepe osobe bile su prisiljene snalaziti se same tijekom njihovog fakultetskog obrazovanja. Bilješke i predavanja pisale bi se na brajevim pisaćim strojevima, a neka predavanja bi se snimala na magneto / kazetofone uz odobrenje pojedinih profesora. Treba naglasiti da i danas postoji poprilično velik broj profesora, koji slijepim studentima ne dopuštaju snimanje njihovih predavanja, zbog straha od umnožavanja predavanja i dijeljenja predavanja ostalim studentima.

Kao što smo ranije spomenuli, razvojem adaptivne računalne tehnologije za slijepe, situacija se potpuno okreće na bolje. Danas slijepa osoba može samostalno uz pomoć skenera, odskenirati neku od knjiga, te je kasnije pročitati uz pomoć računala, tj. programa za čitanje ekrana, brajevog retka ili govorne jedinice.

---

Što je Brajev redak?

Kao što videći čitaju slova na ekranu monitora, tako i slijepi čitaju na brajevom retku. Razlika je, dakako, u vrsti pisma koje se rabi, ali ima i još nekih razlika. Naime, videća osoba na ekranu monitora može imati odjednom prikazanu cijelu stranicu teksta, dok slijepi na brajevom retku u jednom trenutku mogu imati samo jedan red. Naravno, ako ste korisnik brajevog retka, kad ste pročitali jedan red, vrlo lako prelazite na slijedeći, i tako do kraja stranice ili knjige.

Paralelno sa razvojem brajevih redaka, razvijalo se i jedan sustav za slijepe korisnike računala, koji se bazirao na sasvim drugoj logici. Umjesto da sami čitate tekst na retku, računalo ga čita umjesto vas, te vam govorom saopćava što je pročitalo. Računala u osamdesetima nisu bila sposobna sama producirati govor, pa im je dodana jedna vanjska jedinica koja je to mogla. Zovemo je govorna jedinica.

---

Što je govorna jedinica?

To je vanjski uređaj, koji se spaja na računalo kako bi slijepi korisnik mogao raditi na njemu. Računalo govornoj jedinici šalje običan tekst koji se nalazi na ekranu, a govorna jedinica taj tekst izgovara. Nije baš jednostavno, jer računalo da bi znalo koji tekst da šalje govornoj jedinici mora imati i program koji je za to zadužen.

Takav program se naziva "screen reader" ili čitač ekrana.

---

Što je screen reader?

Tekst koje računalo prikazuje videćoj osobi na ekranu monitora, treba na smislen način doći do govorne jedinice. To znači da čitač ekrana (screen reader) u stvari razlaže tekst sa ekrana na slova i riječi. Zatim šalje riječ po riječ govornoj jedinici, kako bi to ona mogla izgovoriti.

Na žalost, sve navedene komponenteimaju vrlo veliku cijenu , te su samo rijetki sretnici u Hrvatskoj koji si ovo na koje kakve načine mogu priuštiti. Tako npr: braillov redak košta oko 40000 kn, dok govorna jedinica košta 8000 kn, a za čitač ekrana mora se također izdvojiti 8000 kn.

Ako se neka slijepa osoba u Hrvatskoj odluči za upis nekog od fakulteta, i odluči se koristiti ovom tehnologijom, naići će na vrlo velike financijske probleme. Naime, u Hrvatskoj ne postoji zakonski sređena regulativa o pravu na pomagala za slijepe studente, kao što je to riješeno u zemljama Europske unije, Sad-a i Japanu.

Spletom sretnih okolnosti te dobrom voljom mala grupica od nekoliko slijepih studenata odlučila se na poboljšanje trenutne situacije kompletne slijepe studentske populacije. Možemo reći da je krajem 2000. godine započela nova era za obrazovanje slijepih studenata u Hrvatskoj.

Tijekom 2001. godine osnovana je Udruga slijepih i slabovidnih studenata "Šišmiš" koja je objedinila najveći broj svih slijepih studenata Hrvatske. Do tada studenti s oštećenjima vida nisu imali svoju udrugu, što znači da su se za svoja studentska prava morali boriti isključivo pojedinačno.

Neki od ciljeva udruge bili su: omogućavanje i nabavljanje ispitne literature u digitalnom obliku, obuka studenata na informatičkoj opremi za slijepe te poboljšanje odnosa slijepi student - profesor.

Kada govorimo o odnosu student - profesor, moramo reći da i danas postoje neriješene stvar u ovom začaranom krugu. Naime, neki sveučilišni profesori imaju mišljenje o tome kako netko tko je slijep, ne može naučiti zadano ispitno gradivo onako kako to može naučiti videća osoba. Zbog takvih situacija, slijepi studenti dobijaju ili preniske, ili previsoke ocijene u indekse. Ukoliko je student dobio prenisku ocjenu, tada je u većini slučajeva profesor unaprijed odredio ocjenu koju će dati studentu, te ga studentovo konkretno znanje uopće neće zanimati. U slučaju previsoke ocjene, profesor će studentu namjerno postavljati lagana pitanja kako bi pomogao studentu da točno odgovori na njih i tako nedovoljno i nezasluženo dobije previsoku ocjenu.

Također jedan od problema s kojim se slijepi studenti susreću prilikom odnosa profesor - student je neljubaznost profesora prilikom održavanja konzultacija. Događa se da neki profesori uopće ne žele primiti slijepog studenta na konzultacije ili prođu kraj studenta da mu se ne jave, makar student čeka profesora pred vratima. Da li su uzoci takvog ponašanja strah i odbojnost profesora pri komunikaciji s osobom s invaliditetom ili nešto drugo, ne zna se. Neki podaci govore tome da današnji studenti koji uče da bi postali profesori u osnovnim i srednjim školama, ne obučavaju dovoljno za rad sa djecom s posebnim potrebama. Jedna anketa pokazala je da studneti Učiteljske akademije nikad nisu čuli za djecu s poteškoćama u razvoju, kao što su na primjer, djeca s disleksijom, disgrafijom itd.

Zbog svega navedenog, osnivanje Udruge slijepih studenata bilo je doista neophodno, a 2003. tj. 2 godine kasnije počeli su se pokazivati konkretni rezultati mukotrpnog, dugog rada.

Filozofski fakultet u Zagrebu u suradnji sa Savezom slijepih Hrvatske i Udrugom slijepih studenata "šišmiš" potrudio se otvoriti prvu učionicu za slijepe i slabovidne studente. Učionica je otvorena u travnju 2003. godine, a u njoj se nalazi sva potrebna informatička oprema za slijepe osobe, koju mogu koristiti svi slijepi studenti filozofskog fakulteta.

Ovakvim poduhvatom, za sada se ne može pohvaliti niti jedno drugo sveučilište, a slijepim studentima je studiranje znatno olakšano, s obzirom na već navedene cijene specijalnih pomagala.

---

ZAKLJUČAK

Kroz ovaj seminarski rad mogli smo se upoznati sa presjekom obrazovanja slijepih osoba u Hrvatskoj od samog njegovog početka do današnjih dana.

Kao što je napisano u uvodu, put je bio trnovit, a za neke je još uvijek čak i danas. Naime, unatoč razvoju računalne tehnologije za slijepe koja uvelike poboljšava snalaženje i rad, postoje osnovni zakonski problemi koji nisu riješeni u našoj zemlji. Učenici osnovnih i srednjih škola ne mogu dobiti sve udžbenike na brajevom pismu, budući da tiskanje jednog udžbenika košta 3000 kn, a školski udžbenici se mijenjaju i nadopunjuju gotovo svake godine.

Slijepim učenicima i studentima onemogućeno je nabavljanje elektroničkih pomagala kao što su brajev redak, govorna jedinica, čitač ekrana, itd. Ukoliko netko želi nabaviti nešto od opreme, mora to riješavati putem donacija zbog vrlo visoke cijene.

U zemljama Europske unije i Americi stvari su za ovu skupinu riješene vrlo elegantno. Na primjer, u Velikoj Britaniji su gotovo svi fakulteti i sveučilišta opremljeni sa svom navedenom informatičkom opremom, tako da slijepi student može doći studirati što god želi. Također uz navedenu opremu, moguće je odrađivati i pismene ispite koje student piše na laptop računalu, a profesor napisano gradivo može pregledati odmah na projektoru, ili ga kasnije pregledati na nekom od medija (CD, floppy disk). Razvojem interneta, studenti i profesori komuniciraju i razmjenjuju upite / ispite putem električne pošte (e-mail).

Na kraju ovog rada mogu izraziti optimizam, te mislim kako su najgore stvari glede obrazovanja slijepih osoba u Hrvatskoj iza nas. Do prije 4 godine nije postojala studentska udruga slijepih studenata, a do prije godinu dana niti jedna adaptirana učionica na nekom od sveučilišta za slijepe u Hrvatskoj.

Iako se do sada napravilo jako mnogo, osobno ću se založiti za još bolje obrazovno stanje u Hrvatskoj, jer kao što smo vidjeli u našoj zemlji trenutno postoji samo jedna slijepa osoba sa doktorskom titulom, a Hrvatska slijepa mladež daje mnogo potencijala.

---

LITERATURA

1. Tonković, Franjo. I sami slijepi za slijepe. Zagreb : Hrvatski savez slijepih, 2003.

2. Internet Pomoć Slijepom Internet Surferu.
URL: http://www.ipsis.hr/static/hr/rjesenja.htm (10. 05. 2004.)