Vinko Bek

Učitelj slijepih

Vinko Bek, tiflopedagog i humanist, rodio se u Podgajcima Podravskim (nedaleko od Donjeg Miholjca) 19. studenoga 1862. Osnovnu školu pohađao je u Cerniku, Osijeku i Pečuhu, nižu realku u Osijeku, a učiteljsku školu u Zagrebu. Bio je učitelj pučke škole u Bukevju (selo u Turopolju) jedanaest godina, zatim u Zagrebu do 1895., kada je postao učiteljem i privremenim ravnateljem Zemaljskog zavoda za slijepe. Od 1899. godine do umirovljenja 1920. bio je ravnatelj Doma slijepih radnika. Bek je prvi u nas organizirao zaštitu i osposobljavanje slijepih. Godine 1888. odlazi u Beč gdje proučava odgoj i obrazovanje slijepih. Preveo je knjigu F. Entlichera i izdao je pod naslovom Uzgoj slijepaca (Zagreb, 1888.) te napisao djelo Bečki zavod za slijepe i naše potrebe (Zagreb, 1889.) u kojem izlaže plan o odgoju slijepih u nas. Godine 1889. otvorio je u Bukevju privatni zavod za slijepe, gdje je obučavao slijepog dječaka Hinka Svobodu, s kojim je iste godine izašao na javni ispit u Zagrebu. To je prvi put u povijesti školstva na jugoistoku Europe da se u nastavi za slijepe u svim predmetima prilagođava specifičnim zahtjevima slijepoga djeteta. U tu svrhu izradio je i izdao prvu našu početnicu s Braillevim slovima. Zatim je izradio i Braillevu abecedu za slovenski i bugarski jezik. Pokrenuo je i uređivao časopis "Sljepčev prijatelj" (1890.-1899.; od 1893. "Prijatelj slijepih i gluhonijemih") i u njemu objavio četrdesetak članaka s područja tiflopedagogije. Surađivao je u časopisu "Napredak" (1886.-1890.), njemačkom stručnom časopisu "Blindenfreund" i dr. Uredio je sljepački odjel na gospodarskoj izložbi i izdao Izložbeni katalog za sljepački odjel na Gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu 1891. Bio je tajnik Društva za pomoć slijepcima "Sv. Vid", koje je osnovano na njegovu inicijativu 1893. u Zagrebu. Na osnovi rezultata koje je Bek postigao radeći za slijepe, a što mu je Zemaljska vlada izravno ili posredno omogućavala, godine 1894. u Zagrebu su se stekli uvjeti za otvaranje zavoda za slijepe. No zbog slabog odziva zainteresiranih na natječaj koji je raspisala Zemaljska vlada zavod za odgoj i obrazovanje slijepe djece (Zemaljski zavod za slijepe) počinje s radom tek u rujnu 1895. godine, kao prvi zavod te vrste u jugoistočnoj Europi. Zatim se otvara Zavod za odrasle slijepce (od 1898. Dom slijepih radnika), dok je 1910. osnovan Dom slijepih djevojaka. Vinko Bek bio je član Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora, a 1908, predsjednik Društva za unapređenje uzgoja. Bavio se, također, gospodarstvom i etnografijom. Osim knjižica s područja gospodarstva, objavio je i više članaka u "Gospodarskom listu" i "Seoskome gospodaru". Sakupljao je narodne rukotovorine i izložio ih na izložbama u Velikoj Gorici (1888.) i Zagrebu (1891.). Objavio je narodne zagonetke i basne u časopisima "Smilje" i "Bršljan". Umro je u Zagrebu 15. listopada 1935. godine, poka-zavši djelom što može običan pučki učitelj vođen entuzijaz-mom i ljubavlju. Knjiga, pak, doktora Franje Tonkovića: Vinko Bek i njegov utjecaj na odgoj i obrazovanje slijepih u Jugoslaviji - objavljena dva i pol desetljeća nakon Bekove smrti - prava je riznica podataka o životu i radu Vinka Beka, te prikaz stvaralaštva i truda na području školstva i organizirane skrbi za slijepe u Hrvatskoj. No sama činjenica da ju je napisao slijep čovjek i da je ona, zapravo, njegova doktorska disertacija - dovoljno upućuje na ispravnost Bekova uvjerenja u mogućnosti slijepih ljudi i na aktualnost Bekove baštine.

Fotografije

  • Vinko Bek
for download software click here visit mac software site softwareunlim.net visit site