3. Životna priča Feruča Lazarića

Rođen sam  1955-e godine gospodnje u Puli,od oca Antona, trgovca i majke Milke, domaćice Kao prvo od troje djece.  Otkad znam za sebe i prije živim u Svetvinčentu, malom pitoreksnom mjestašcu  u srcu Istre. Tu sam išao u vrtić a potom i završio osnovnu školu. Još su tete iz vrtića primjetile moju slabovidnost,odnosno laganu kratkovidnost jer sam igračke primicao skroz do lica što je više ličilo na njušenje nego gledanje. No,ona mi nije zadavala neke probleme osim što sam često mjenjao razbijena stakla na naočalama. Dioptrija je lagano rasla pa sam srednju školu dočekao s njenom dvoznamenkastom brojkom tj. desetkom. Bez problema sam završio srednju školu iako sam imao dosta tehničkog crtanja. Jedino što sam morao je  sjediti u prvoj klupi radi skraćenog dometa mojih očiju. Po završetku srednje škole upisujem fakultet brodogradnje.No, ubrzo ga napuštam radi moje prevelike ljubavi za gitaru i svirku u bandu. to se nikako nije uklapalo uz uz studiranje.

Prvi put sam shvatio da nisam kao ostali vršnjaci  kod onesposobljavanja za vojsku. To mi nije naročito smetalo , ali kada mi je okulista upisao u svjedodžbu za vozački ispit da nisam sposoban za vožnju naprosto sam se slomio. Prvi put u životu sam osjetio svu težinu svog nedostatka. Nisam se predao ,nego sam se odlučio boriti s njim. Jako sam želiopoložiti  vozački ispit. Drugi su imali problema s testom ,s psihotestom, s polaganjem prve pomoći i s vožnjom. Ja sam sve to glatko prošao. No , imao sam taj problem s očima. Svi su polaznici autoškole donijeli liječničku svjedodžbu. Osim mene. Tjedan dana sam danonoćno razmišljao kako da kod okuliste dobijem, da tako kažem , prolaznu ocjenu, no čim je vidio moju dioptriju bez kontrole visusa je upisao moju nesposobnost. Bio sam očajan, ali jedna mlada liječnica koja je pisala liječničku svjedodžbu,valjda iz SAŽALJENJA ili zbog razumijevanja za mene upisala je sposoban za vožnju uz kontrolu. Bio mi je to do tada najsretniji dan u životu. nAPOKON postadoh šofer a to je za mene tako mladog bilo jako važno. Kao osamnaestogodišnjak dok sam sređivao oko vozačke zamjenio sam naočale s kontaktnim lećama promjenivši si tako fizionomiju. S njima sam vidio bolje ali ne dugo. dobio sam ablaciju retine te ostao bez lijevog oka. Nisam se puno brinuo jer mi je ostalo desno.  Funkcionirao sam s jednim okom recimo normalno,jedino kad mi je neko bacio neki predmet ni je bilo šanse da ga uhvatim. Radio sam u brodogradilištu Uljanik kao konstruktor-projektant a na večer svirao po plesnjacima. Tada sam našao ženu svog života s kojom sam se oženio kao dvadesetdvogodišnjak. Došla su djeca, dvije kćeri pa petnaestak godina smo u obitelji živjeli ,gotovo savršeno. Uz stalan posao i svirku izrađivao sam i suvenire da bih si popravio kućni budžet. Naime, svake smo zime odlazili na skijanje,ljeti na kampiranje,putovali, išli na izlete, obilazili kazališta, izložbe i koncerte. Živio sam vrlo aktivno, dinamično. Vid mi je lagano slabio, ali još uvijek sam dolazio na kraj s njime.  Došle su godine pretvorbe. Počeo sam ozbiljno razmišljati o privatnom, nekom obiteljskom poslu. Osnovao sam moje poduzeće, podizao sve moguće kredite i hrabro ušao u posao. Odlučim se za ugostiteljstvo. Kupio sam jednu ruševinu u mojem selu i uredio za pizzeriu. Pošto sam se u životu dosta naputovao, u školu, na posao, na svirku, sada sam namjeravao sebe i moji obitelj zaposliti kod kuće. To mi je i uspjelo. Otvorio sam pizzeriu ,žena je pripremala pizze,kćeri su konobarile a ja sam šefovao. No, nedugo potom preostalo desno oko počelo je naglo slabiti. I na njemu se dogodila ablacija ali nisam brzo izgubio vid kao na prvom nego nekako sporije. Bio je šok za mene što nisam više mogao voziti auto i bio vezan za kuću. Petnaestak dana sam se borio sam sa sobom,s tim ostatkom bivšeg dinamičnog života. Potom sam odlučio ne očajavati za onim što nemam nego uživati u onome što imam. Imao sam neki ostatak vida pa sam vozio nekako bicikl kad već više nisam mogao voziti auto. To me je jako veselilo. jedan je dan u tjednu bila zatvorena pizzeria pa sam pedalirao po cijeloj Istri. Jedva sam čekao taj dan i kroz tjedan sam s velikim užitkom planirao biciklističku turu. Sedam sam godina tako uživao ,jedan dan na biciklu a ostale dane s obitelji u obiteljskom poslu koje je išlo poprilično dobro. Tu su kćeri našle svoje životne partnere s kojima su se udale,a ja sam ostao potpuno bez vida. Nisam više mogao voziti bicikl, nisam mogao hodati sam. Tada sam počeo planinariti i to s velikim zadovoljstvom sve do danas. Bicikl sam zamjenio s tandemom pa ga mogu i dalje voziti, samo u društvu ali tko ne voli društvo.

Na kraju bih ovako rekao ,meni i kao slijepoj osobi je vrlo lijepo. Zatvorio sam pizeriu nakon dvadeset pet godina rada, kćeri rade,zetovi isto,unuci su zdravi idu školu,imam sve ono što je čovjeku potrebno da bi bio sretan. Sve osim vida. Zamislite kad bi bilo obrnuto...

 

 

 

for download software click here visit mac software site softwareunlim.net visit site